Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2299/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. K. OIB:… iz V., zastupane po punomoćnici A. G. C., odvjetnici u Z., protiv tuženika R. A. d.d. OIB:… iz Z., zastupanog po punomoćnicima I. G. i dr., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. i G. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-1539/2023-8 od 20. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 1. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-1539/2023-8 od 20. prosinca 2023. u pobijanom dijelu iz stavka I, II, III i IV izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-1539/2023-8 utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu br. 041-50-3127168 od 4. studenog 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, sadržane u čl. 3 u dijelu koji glasi: "Naknada: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" i čl. 9. u dijelu: "Ostali uvjeti:...Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo tužiteljici isplatiti iznos od 413,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. studenog 2005. do isplate.

1.3. U stavku III izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo tužiteljici isplatiti iznos od 28,86 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. kolovoza 2012. do isplate.

1.4. Odlukom o naknadi parničnog troška iz stavka IV izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo ispatiti tužiteljici iznos od 779,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2023. do isplate.

1.5. Zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa te naknade je odbijen, kao u stavku V izreke prvostupanjske presude.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I, II, III i IV izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i zahtjeve tužiteljice odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe uvećanog za zakonske zatezne kamate tekuće od donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno ju ukinuti i odrediti da se ponovo provede glavna rasprava.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, postupku

43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Tvrdnje iz žalbe tuženika o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku su netočne. Pravo na obrazloženu sudsku odluku predstavlja temeljno postupovno jamstvo prava na pravično suđenje jer ono strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan no to se pravo ne može se tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku. U predmetnom je slučaju prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse.

4.3. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje a s obzirom na činjenicu da na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava nije imao daljnjih dokaznih prijedloga, za zaključiti je da sud nije onemogućio žalitelja u dokazivanju svojih navoda odnosno osporavanju navoda protivne strane. Stoga tuženiku postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužiteljicu.

4.4. U tom smislu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe žalbeno pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5038/2015 od 12. srpnja 2018. Slijedom navedenog otklanja se kao neosnovan žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14)

5. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6.1. Na temelju pravilnog utvrđenja ostvarenja pretpostavki za primjenu mjerodavnih odredaba čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) a u vezi ugovora o kreditu br. br. 041-50-3127168 od 4. studenog 2005. kojeg je tužiteljica kao potrošač zaključila s tuženikom kao kreditorom, sud prvog stupnja utvrdio je da su nepošteni po tuženiku unaprijed sastavljeni dijelovi odredaba čl. 3. i čl. 9. tog ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u visini 3,30 % od iznosa kredita i za prijevremenu otplatu kredita koja je moguća samo uz suglasnost i pod uvjetima koje odredi kreditor o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a te odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i kao takvi su ništeni. Posljedično je naložio je tuženiku isplatu iznosa od 413,24 eura primljenog od tužiteljice 4. studenog 2005. kao naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje predmetnog kredita po odredbi čl. 3. tog ugovora i iznosa od 28.86 eura primljenog po osnovi prijevremene otplate kredita 20. kolovoza 2012.

6.2. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tuženik, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 229. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao da se o ugovornoj odredbi čl. 3. o naknadi za obradu kredita i čl. 9. o prijevremenoj otplati kredita u predmetnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Kao što je navedeno, sud prvog stupnja je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane a koje ne i o tome dao postupka

utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud jer po tuženiku predloženih dokaza kao ni iz ostalih dokaza ne proizlazi da je tuženik dokazao pojedinačno pregovaranje sa tužiteljicom o sadržaju spornih odredbi.

6.3. Zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, utemeljen je na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao navedene odredbe predmetnog ugovora, unio sebi prikladne odredbe po kojoj je trošak obrade kredita svaljen na tužiteljicu kao potrošača i kojima je tužiteljici kao korisnici kredita uvjetovao prijevremeno otplatiti kredit samo uz njegovu suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Odredbom čl. 12. ZOO je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja prednik tuženika je maksimalno zaštitio svoje interese, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz činjenica da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita a naknada za prijevremenu otplatu uopće nije određena, za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnim i razumljivim odredbama ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, dok uvjete i naknadu za prijevremenu obradu kredita uopće nije odredio ni ih učinio odredivim, što rezultira time da, kako je navedeno, iste nisu ni jasne niti lako razumljive a nisu ni posebno uočljive kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbe toč. 3 i toč. 9. st. 2. ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit te pri odobravanju i prijevremenoj otplati kredita niti se o tome sa tužiteljicom pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03), tužiteljici je potpuno nejasno što i zašto ona zapravo u okviru tih naknada kao potrošač plaća banci.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako tuženik nije dokazao na što se naknada za obradu kredita odnosi ni dao informacije o načinu određivanja te naknade. Bez obzira na to što je tužiteljica temeljem ponude dakle i prije sklapanja ugovora bila obaviještena o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, izostale su obavijesti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno koje usluge i koje troškove te u kojem iznosu ona obuhvaća kao i koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

9.1. Pravilnost zaključka o ništetnosti dijela odredbe 9. predmetnog ugovora vezane za uvjetovanost prijevremene otplate kredita nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužiteljica kao korisnica kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužna o tome unaprijed obavijestiti banku a dužna je naknaditi štetu ako ju je tuženik pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl. 25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

9.2. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

10.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

10.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

10.3. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja.

11. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. S obzirom da je ništetnost odredbi čl. 3. i čl. 9. predmetnog ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare jer zastarni rok nije protekao. U tom su smislu neprihvatljiva suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

12. Kako odluka o osnovanosti i visini pojedinih tužbenih zahtjeva ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, navedena sudska praksa u žalbi tuženika nema poseban značaj za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

13. Pri osporavanju odluke o naknadi parničnog troška iz stavka IV izreke presude suda prvog stupnja tuženik ne može s uspjehom isticati prigovor retroaktivne primjene propisa. U smislu čl. 374. ZPP na zakonitost i pravilnost odluke o naknadi parničnog troška ne utječe to što je prvostupanjski sud primijenio prethodno važeću tarifu s vrijednošću radnje od 199,08 eura primjenom boda od 15,00 kn umjesto mjerodavne važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa) s vrijednošću boda od 2,00 eura. Ne radi se retroaktivnoj primjeni prava kao što se u žalbi neosnovano tvrdi jer odredba tbr. 48. st. 2. Tarife jasno propisuje da sud primjenjuje onu Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka a to je navedena Tarifa koja je u primjeni od 17. studenog 2023., s vrijednošću boda od 2,00 eura iz tbr. 54. Tarife.

14. Slijedom navedenog nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tuženik svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. toč. 2 ZPP ovaj sud odlučio kao u stavku I izreke.

15. Nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. istog zakona, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 1. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej, v.r.