Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3971/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. F. iz S., OIB:…, kojega zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB:…, kojega zastupa punomoćnica K. R. M., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P- 356/2017-30 od 29. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P- 356/2017-30 od 29. svibnja 2024. u dijelu pod t.I. i t.II. izreke te u dijelu pod t.III. izreke kojim je tuženiku naloženo da naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.687,50 eura sa zateznom kamatom od 29. svibnja 2024. do isplate.

II Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu pod t.III. izreke i odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnoga troška u iznosu od 312,50 eura sa zatraženom zateznom kamatom.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je nedopuštena ovrha u predmetu toga suda poslovni broj Pu Ovr-25598/2015 određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Samoboru broj Ovr-631/2013 od 30. rujna 2013. na mirovini tužitelja, u dijelu u kojem je ovrha određena radi namirenja novčane tražbine tuženika koja premašuje iznos od 1.175,27 eura (t.I.), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.813,21 eura sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je određeno u t.II. izreke i naloženo je tuženiku da naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 2.000,00 eura sa zateznom kamatom od 29. svibnja 2024. do isplate (t.III. Izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Tužitelj je kao ovršenik, povodom žalbe protiv rješenja o ovrsi Ovr-631/13 od 30 rujna 2013. Općinskog suda u Samoboru, upućen na pokretanje ove parnice rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je tužitelj u žalbi naveo da se ovrha vodi radi namirenja novčane tražbine ovdje tuženika kao ovrhovoditelja prema njegovoj pokojnoj supruzi, te da kao zakonski nasljednik odgovara za dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, stoga ovrha u dijelu koji prelazi taj iznos nije dopuštena, sve u smislu odredbi čl. 50. st.1 . t. 7., 9. do 11. Ovršnog zakona.

5. Suprotno tvrdnji žalitelja, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su dostatni razlozi o odlučnim činjenicama, koje proizlaze i iz isprava i drugih pisanih dokaza u spisu, ne postoje proturječnosti ili drugi nedostaci zbog kojih njenu pravilnost ne bi bilo moguće ispitati te nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

6. Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja također nije osnovan, kako je rečeno one proizlaze iz isprava u spisu a žalitelj tijekom postupka nije predlagao ikakve konkretne dokaze radi osporavanja navoda i dokaza tužitelja koji se odnose na vrijednost naslijeđene imovine. Suprotno žalbenom navodu, prvostupanjski sud nije po službenoj dužnosti izvodio dokaze, već je na prijedlog tužitelja zatražio dostavu podataka mirovinskog društva o iznosu na računu ostaviteljice u vrijeme njene smrti kao i podatke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) o iznosima mirovine koji su u ovršnom postupku ustegnuti radi namirenja tražbine ovdje tuženika kao ovrhovoditelja. Naime, tužitelj je uz tužbu dostavio pregled prometa po računu pok. J. F. kod R. mirovinskog fonda kao i zahtjev upućen HZMO-u za dostavu podataka o datumima i iznosima svih uplata u korist ovdje tuženika u ovršnom postupku. Kako je u odgovoru na tužbu tuženik osporio relevantnost potvrde mirovinskog društva tvrdeći da ne sadrži transparentan prikaz stanja na računu ostaviteljice u trenutku njene smrti, na prijedlog tužitelja je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu odlučio službenim putem zatražiti odgovarajuće podatke mirovinskog društva i HZMO-a, upravo kako bi odlučne činjenice bile utvrđene na pouzdan i transparentan način, tuženik se provođenju tih dokaza nije protivio što bi bilo i nelogično obzirom da je inzistirao na "transparentnosti" dokaza.

7. Iako prvostupanjski sud u tom pogledu nije u obrazloženju primijenio odgovarajuće zakonske odredbe, zakonita je odluka kojom je dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, na način da je pored zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe tužitelj postavio i zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik kao ovrhovoditelj neosnovano stekao ovrhom.

8. Naime, u ovom slučaju vrijedi posebna zakonska odredbom sadržana u čl. 56. Ovršnog zakona (NN br. 112/12, 25/13,) koji je važio u vrijeme pokretanja predmetnog ovršnog postupka, koja je odredba sadržana i u svim kasnijim izmjenama i dopunama toga Zakona.

9. Prema navedenoj odredbi, ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz čl. 52. i 53. st. 1. toga Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu nadoknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.

10. Na navode žalbe valja također reći da je pribavljanje spisa odnosno obavijesti HZMO-a bio potreban dokaz zbog već prethodno navedenih razloga kao i činjenice da su za točnu specifikaciju tužbenog zahtjeva za isplatu bili potrebni i podaci o datumima kada su isplate izvršene tuženiku a oni nisu podudarni sa datumom ustege od mirovine ili pak izdavanja naloga, takvi podaci ne mogu biti vidljivi iz obavijesti o isplati mirovine. Stoga preinačenje tužbe nije protivno niti općoj procesnoj odredbi u čl. 190. st. 2. ZPP jer tužitelj bez pribavljanja toga dokaza nije mogao do zaključenja prethodnog postupka istaknuti određeni zahtjev za isplatu.

11. Nije sporno da je rješenjem o nasljeđivanju Javnog bilježnika u S., S. R. poslovni broj O-158/12 od 28. ožujka 2012. tužitelj proglašen jedinim nasljednikom iza pokojne supruge J. F., umrle … 2012.

12. Prema odredbi čl. 139. Zakona o nasljeđivanju (NN br. 48/03, 163/03, 35/05, dalje: ZN) nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da ostavinsku imovinu ostaviteljice sačinjava potraživanje prema R. Mirovinskom društvu za upravljanje obveznim mirovinskim fondom d.d. u točno neutvrđenom iznosu.

13. U ovome sporu odlučno je pitanje vrijednosti ostavine u trenutku smrti ostavitelja, koje nije određeno utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju već je te činjenice sud morao utvrditi u ovome sporu. Stoga su promašeni navodi žalitelja da sud ne može naknadno utvrđivati opseg i sastav imovinske mase.

14. Budući da je temeljem priloženih isprava utvrđeno da je vrijednost naslijeđene imovine iznosila 1.175,27 eura (8.855,08 kn), proizlazi da nakon podmirenja ovog duga, tužitelj kao nasljednik više ne raspolaže imovinom iz ostavine kojom bi u smislu odredbe čl. 139. ZN odgovarao za dugove ostaviteljice pa tako niti za predmetni dug. Stoga je pravilnom primjenom materijalnoga prava utvrđena nedopustivost ovrhe u ovoj pravnoj stvari za iznos koji premašuje vrijednost naslijeđene imovine.

15. Iz izloženog proizlazi da je tuženik preostali iznos koji mu je isplaćen ovrhom na mirovini tužitelja stekao bez osnove pa je pravilnom primjenom odredbe čl. 56. st. 1. i st. 3. OZ prihvaćen zahtjev tužitelja da mu vrati te iznose sa zateznom kamatom od dana stjecanja pojedinih iznosa do isplate.

16. Djelomično je osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava u odluci o naknadi parničnog troška. Naime, na ročištu održanom 6. ožujka 2019. odlučeno je o procesnom pitanju pa nagrada za zastupanje ne iznosi 100 već 50 bodova, sukladno Tbr. 9.t.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br.138/23, dalje: Tarifa) dok je ročište 8. svibnja 2024. odgođeno pa nagrada prema Tbr. 9.t.5. Tarife iznosi 25 bodova a ne 100 bodova. Suprotno navodu žalitelja na ročištu 2. prosinca 2020. stranke su i raspravljale pa je nagrada pravilno utvrđena u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.t.1. Tarife).

17. Stoga je odluka o parničnom trošku djelomično preinačena te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za iznos od 312,50 eura a potvrđen dio odluke kojim mu je dosuđen iznos naknade od 1.687,50 eura sa pripadajućom zateznom kamatom.

18. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 370. t. 3. ZPP presuđeno je kao u izreci ove presude.

19. Kako nije uspio sa žalbom u pogledu glavnog zahtjeva, neosnovan je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP.)

U Zagrebu, 1. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić, v.r.