Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3849/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. J. iz M. V., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. Š., odvjetnica iz G., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, poslovni broj P-118/2024-3 od 27. svibnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 1. listopada 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, poslovni broj P-118/2024-3 od 27. svibnja 2024. godine.

II Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Utvrđuje se da je tužitelj Z. J. iz M. …, OIB: …, vlasnik nekretnina upisanih u zk.ul. broj 1378 K.O. K. I. koje se sastoje od kčbr. 1009/1- oranica velika melatnica sa 2j i 458 čhv., i kčbr. 1010/1 šikara derkuzi sa 334 čhv., koje su u zemljišnim knjigama upisane na imenu Republika Hrvatska, što je tuženik Republika Hrvatska OIB: …, zastupana po ODO Bjelovar dužna tužitelju priznati i trpjeti zemljišno-knjižnu provedbu.

II Nalaže se Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Garešnici upis prava vlasništva predmetnih nekretnina na ime i za korist tužitelja.

III Tužena Republika Hrvatska dužna je tužitelju nadoknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.416,98 eur, u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žali se tužena iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe tužene sud prvog stupnja nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Prvostupanjski navodi slijedeće:

"…po ocjeni ovoga suda tijekom postupka je dokazano da tužitelj zajedno sa svojim prednicima nesmetano uživa nekretnine koje su predmet ovoga spora u cijelosti neprekidno više od 40 godina te da je tužitelj navedene nekretnine stekao temeljem ugovora o darovanju koji je zaključio s knjižnim vlasnikom i posjednikom predmetnih nekretnina, a koji je bio upisan kao posjednik tih nekretnina pri Državnoj geodetskoj upravi, te da uživanje istih tužitelju kao niti njegovim prednicima nitko nije priječio, to je tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti valjalo udovoljiti. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je kao samostalni posjednik čiji je posjed istinit i pošten, a u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme koje je njegov prednik neprekidno posjedovao kao pošteni i samostalni posjednik nekretnine koje su predmet spora, stekao vlasništvo na nekretninama upisanim u zk.ul. br. 1578 k.o. K. I. i to čkbr. 1009/1 i čkbr. 1010/1, a koje se u zemljišnim knjigama vode kao vlasništvo Republike Hrvatske, dosjelošću, to je tužbenom zahtjevu istog valjalo u cijelosti udovoljiti."

6. Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, na žalbene navode valja odgovoriti da među strankama nije prijeporno, a to proizlazi i iz spisu priležećeg ugovora da su prednici tužitelja zamjedbenim ugovorom iz 1969. godine stekli vlasništvo predmetne nekretnine.

8. I ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da su roditelji tužitelja tužitelju, a u povodu njegove ženidbe, darovali 1978. godine predmetnu nekretninu a što proizlazi ne samo iz iskaza tužitelja nego i saslušanih svjedoka Z. P., A. T. te Z. J., pri čemu treba reći da je u to vrijeme bio na snazi pravno pravilo iz paragrafa 943. OGZ prema kojem ako ugovor o darovanju nije zaključen u pismenoj formi, on proizvodi pravne učinke ukoliko je izvršena prava predaja stvari, a prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je izvršena prava predaja stvari obzirom da je tužitelj nastavio koristiti tu nekretninu, s tim da je i prije nego što mu je ista darovana pomagao roditeljima u obrađivanju iste.

9. Odgovara da iz stanja spisa proizlazi da je otac tužitelja Đ. J. predmetne nekretnine kupoprodajnim ugovorom od 2. veljače 1988. godine prodao P. G. OOUR R., s tim da iz priležećeg zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da u trenutku prodaje je otac tužitelja bio upisan kao vlasnik nekretnine iako, a kao što je prethodno navedeno, u to vrijeme tužitelj je već bio vlasnik te nekretnine temeljem ugovora o darovanju jer mu je otac tu nekretninu darovao.

10. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj za tu činjenicu, koja bi mogla biti od utjecaja na njegovo poštenje, nije znao, a podlogu za takvo utvrđenje pravilno prvostupanjski sud nalazi u tome što je tužitelj i nakon 1988. godine nastavio gospodarski koristiti predmetnu nekretninu a da ga nitko u tome nije ometao.

11. Dakle, tužitelj je posjedovao predmetnu nekretninu preko svojih prednika počam od 1969. godine, počam od 1978. godine posjedovao je istu nekretninu kao samostalni i pošteni posjednik pa sve do podnošenja tužbe.

12. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se je prvo ta nekretnina koristila kao poljoprivredno zemljište, a da počam od 1980. godine, a iz razloga što je na nekretnini počela izvirati voda, se na nekretnini više nije radila poljoprivreda nego je nekretnina pošumljivana i to prvo bacanjem žira a kasnije sadnjom sadnica, a na žalbeni navod da zašto bi tužitelj kupovao drva za ogrjev kad već ima vlastitu šumu, valja reći da kada je tužitelj naveo "da je svaku godinu kupovao drva kako bi šumu sačuvao" treba shvatiti u smislu njegovog prethodnog iskaza da je kupovao sadnice hrasta i sadio na toj nekretnini.

13. Valja reći da u vrijeme kada je počelo posjedovanje utužene nekretnine od strane prednika tužitelja mjerodavne su odredbe bivšeg Općeg građanskog zakonika koji se na ovim prostorima primjenjuje od 1853. godine, s tim da od 1946. se primjenjuje na temelju Zakona o primjeni pravnih propisa donesenih za vrijeme neprijateljske okupacije i prije 6. travnja 1941. godine (Službeni list FNRJ broj 89/46), a od 1991. se primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (Narodne novine broj 53/91), zatim odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine broj 53/91) te odredbe sada važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje: ZVDSP) koje odredbe su određivale rok od 40 godina za stjecanje vlasništva dosjelošću na državnoj imovini.

14. Pritom valja ukazati na načelni stav zauzet na zajedničkoj sjednici Saveznog suda republičkih i pokrajinskih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 14. i 15. prosinca 1983. godine kojim je određeno da se Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima primjenjuje na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegovog stupanja na snagu, ako do tog trenutka nisu istekli rokovi propisani ranijim važećim zakonom, pri čemu, kod toga, primjena Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima dolazi u obzir ako je njime propisan kraći rok, a u slučaju ako je na dan stupanja na snagu tog zakona preostalo kraće vrijeme od roka propisanog tim zakonom, rok dosijedanja istječe po proteku vremena određenog ranijim zakonom.

15. Također, treba ukazati na odluku Ustavnog suda RH U-III/4145/2017 gdje je navedeno u tumačenju odredbe čl. 388. st. 2. ZVDSP, da rokovi za stjecanje stvarnih prava ako su počeli teći prije stupanja na snagu ZVDSP, dakle, prije 1. siječnja 1997. godine, tada ti rokovi nastavljaju teći ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen ZVDSP.

16. Također, valja ukazati i na pravna stajališta VSRH po kojoj, kroz stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. godine, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredbi zakona, dakle, ukoliko ne postoji suprotstavljeni privatni interes.

17. Ovdje takav suprotstavljeni privatni interes očigledno ne postoji jer, kako to proizlazi iz spisu priležećeg povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka, tužena je stekla vlasništvo temeljem čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine broj 34/91) danom stupanja na snagu tog zakona, dakle, sukladno tom propisu, tužena je postala vlasnik poljoprivrednog zemljišta u dotadašnjem društvenom vlasništvu bez obzira da li je postojalo pravo korištenja kakvog pravnog subjekta na tom zemljištu, dakle, bez primjene predmnijeve o stjecanju prava vlasništva, pa je stoga za zaključiti da takav suprotstavljeni pravni interes na predmetnoj nekretnini i ne postoji.

18. Stoga se i ne može prihvatiti žalbeni navod tužene da je ona pravo vlasništva stekla na temelju pravnog posla, a ukoliko tužena time aludira na odredbu čl. 130. st. 2. ZVDSP po kojoj vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano, onda valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka iznio shvaćanje da se načelo povjerenja u zemljišne knjige odnosi (primjenjuje) samo na derivatno stjecanje knjižnog prava.

19. Dakle, kako je tužitelj počam od 1969. godine, a u svakom slučaju kao pošteni posjednik, preko svojih prednika a i sam osobno posjedovao predmetnu nekretninu pri čemu nije bio u tome smetan od nikog trećeg koji bi pokazivao da ima vlasnička prava na toj nekretnini, tu nekretninu gospodarski iskorištavao te sukladno tome imao razloga osnovano vjerovati da posjed vrši kao vlasnik, a do podnošenja tužbe je istekao propisani rok dosjelosti za stjecanje vlasništva, onda je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju pružio traženu pravnu zaštitu.

20. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene i druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II).

U Zagrebu, 1. listopada 2024. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.