Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3156/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. H. iz Z., …, OIB: …., zastupanog po punomoćnici T. B. V., odvjetnici iz Z., protiv tuženice J. H. iz Z., …, OIB:…, zastupane po punomoćnici M. R., odvjetnici iz Z., radi stjecaja bez osnove, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4490/2018-56 od 22. travnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 1. listopada 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4490/2018-56 od 22. travnja 2024. godine pod točkama I, III i V izreke.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se navedena presuda pod točkom II izreke a za iznos od 11.960,14 eura te u točki IV izreke.

III Odbijaju se stranke sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženici J. H. iz Z. …, OIB:… s osnova korištenja nekretnine opisane kao zk.č.br. 2026/1, stambena zgrada br …, stambena zgrada br. …, izgrađeno zemljište, izgrađeno zemljište, garaža, garaža, garaža, garaža, garaža, garaža, garaža, garaža i dvorište, …a, izgrađeno zemljište površine 15 m², izgrađeno zemljište površine 15 m², dvorište površine 734 m², stambena zgrada, Z., … površine 329 m², stambena zgrada, Z., … površine 416 m², garaža površine 18 m², garaža površine 13 m², garaža površine 15 m², garaža površine 10 m², garaža površine 12 m², garaža površine 11 m², garaža površine 11 m², garaža površine 12 m², ukupne površine 1611 m², upisane u zk.ul.br. 7661 k.o. C., s kojim je povezano vlasništvo posebnog dijela opisano kao (18. etaža), u naravi stan na II (drugom) katu lijevo, koji se sastoji od dvije i pol sobe i ostalih prostorija, ukupne površine 96,00 m², s kojim je povezan suvlasnički dio koji je jednako velik kao ostali suvlasnički dijelovi, na adresi … zajedno sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom zemljišta i zajedničkih dijelova zgrade povezano temeljem čl. 68. i čl. 370. st. 4 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima isplatiti tužitelju A. H. iz Z. …, OIB: …, iznos od 23.130,70 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 266,31 EUR od dana 01.06. 2018. godine do isplate,

- na iznos od 589,68 EUR od dana 01.07. 2018. godine do isplate,

- na iznos od 589,68 EUR od dana 01.08. 2018. godine do isplate,

- na iznos od 589,68 EUR od dana 01.09. 2018. godine do isplate,

- na iznos od 589,68 EUR od dana 01.10. 2018. godine do isplate,

- na iznos od 589,68 EUR od dana 01.11. 2018. godine do isplate,

- na iznos od 589,68 EUR od dana 01.12. 2018. godine do isplate,

- na iznos od 667,61 EUR od dana 01.01. 2019. godine do isplate,

- na iznos od 570,70 EUR od dana 01.02. 2019. godine do isplate,

- na iznos od 333,81 EUR od dana 01.03. 2019. godine do isplate,

- na iznos od 333,81 EUR od dana 01.04. 2019. godine do isplate,

- na iznos od 333,81 EUR od dana 01.05. 2019. godine do isplate,

- na iznos od 333,81 EUR od dana 01.06. 2019. godine do isplate,

- na iznos od 333,81 EUR od dana 01.07. 2019. godine do isplate,

- na iznos od 333,81 EUR od dana 01.08. 2019. godine do isplate,

- na iznos od 333,81 EUR od dana 01.09. 2019. godine do isplate,

- na iznos od 333,81 EUR od dana 01.10. 2019. godine do isplate,

- na iznos od 333,81 EUR od dana 01.11. 2019. godine do isplate,

- na iznos od 333,81 EUR od dana 01.12. 2019. godine do isplate,

- na iznos od 333,81 EUR od dana 01.01. 2020. godine do isplate,

- na iznos od 360,94 EUR od dana 01.02. 2020. godine do isplate,

- na iznos od 360,94 EUR od dana 01.03. 2020. godine do isplate,

- na iznos od 360,94 EUR od dana 01.04. 2020. godine do isplate,

- na iznos od 360,94 EUR od dana 01.05. 2020. godine do isplate,

- na iznos od 360,94 EUR od dana 01.06. 2020. godine do isplate,

- na iznos od 541,41 EUR od dana 01.07. 2020. godine do isplate

- na iznos od 721,88 EUR od dana 01.08. 2020. godine do isplate,

- na iznos od 721,88 EUR od dana 01.09. 2020. godine do isplate,

- na iznos od 721,88 EUR od dana 01.10. 2020. godine do isplate,

- na iznos od 721,88 EUR od dana 01.11. 2020. godine do isplate,

- na iznos od 721,88 EUR od dana 01.12. 2020. godine do isplate,

- na iznos od 721,88 EUR od dana 01.01. 2021. godine do isplate,

- na iznos od 773,87 EUR od dana 01.02. 2021. godine do isplate,

- na iznos od 773,87 EUR od dana 01.03. 2021. godine do isplate,

- na iznos od 773,87 EUR od dana 01.04. 2021. godine do isplate,

- na iznos od 773,87 EUR od dana 01.05. 2021. godine do isplate

- na iznos od 773,87 EUR od dana 01.06. 2021. godine do isplate,

- na iznos od 773,87 EUR od dana 01.07. 2021. godine do isplate

- na iznos od 773,87 EUR od dana 01.08. 2021. godine do isplate,

- na iznos od 773,87 EUR od dana 01.09. 2021. godine do isplate,

- na iznos od 773,87 EUR od dana 01.10. 2021. godine do isplate,

- na iznos od 773,87 EUR od dana 01.11. 2021. godine do isplate, sve po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja A. H. za iznos od 17.635,98 eur zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

III. Nalaže se tuženici J. H., Z., …, OIB: …, isplatiti tužitelju A. H., Z., …, OIB: …, trošak parničnog postupka u iznosu od 3.435,66 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. travnja 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja A. H. za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženice J. H. za naknadu parničnog troška, kao neosnovan."

2. Protiv ove presude pod točkama I, III i V izreke žali se tužena iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Protiv ove presude pod točkom II izreke a za iznos od 11.960,14 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te točke IV izreke žali se tužitelj iz žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Prvostupanjski sud navodi slijedeće:

"Slijedom navedenog, utvrđeno je i među strankama i nije sporno:

-da se tužena preselila u predmetni stan kod ovdje tužitelja u 11. mjesecu 2010. godine,

- da je životna zajednica sa ovdje tuženom prestala 11.7.2016. kada je tužitelj napustio stan u kojem je živio s tuženom i zajedničkim sinom i više se nije vraćao,

-da je brak između stranaka razveden presudom ovog suda posl. br. P Ob-485/18-41 od 14. lipnja 2019. godine (što proizlazi i iz priklopljenog spisa ovog suda P Ob- 485/18),

-da je tužena iselila iz predmetnog stana dana 1. prosinca 2023. godine,

-da su predmetni stan Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 30.05.2008. godine kupili ovdje tužitelj i njegova bivša supruga M. D. i to svako u ½ dijela (što proizlazi i iz Ugovora o kupoprodaji (list 10-12 spisa),

-da je Ugovorom o diobi bračne stečevine od 10. lipnja 2011. godine između M. D. i A. H., tužitelju A. H. pripao u isključivo vlasništvo predmetni stan, a na temelju kojeg Ugovora o diobi bračne stečevine od 10. lipnja 2011. godine se tužitelj tek 25. veljače 2020. godine (što proizlazi iz povijesnog zk izvatka za predmetnu nekretninu, a vidljivo je uvidom u online zajednički informacijski sustav zemljišnih knjiga, a među strankama i nije sporno),

-da je tužba za iseljenje iz predmetnog stana u predmetu ovog suda posl. br. Ps- 90/20 (prije Ps-149/18) dostavljena na odgovor ovdje tuženoj dana 18.05.2018. godine (što proizlazi i iz E-spisa, a tužena potvrđuje u svom iskazu),

-da je presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-819/2023 od 4. listopada 2023. godine odbijena žalba tuženice J. H. i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-90/20 od 13.11.2020., kojom je naloženo tuženici J. H. iseliti iz predmetnog stana,

-da je tužitelj A. H. na temelju Ugovora o darovanju od 22.01.2019. godine svoju ½ dijela predmetnog stana prenio na svoju majku G. H., a koju polovicu je ona njemu vratila na temelju Ugovora o darovanju od 16.06.2020. godine, (što također proizlazi iz povijesnog zk izvatka za predmetnu nekretninu, a vidljivo je uvidom u online zajednički informacijski sustav zemljišnih knjiga, a među strankama i nije sporno). Odredbom čl. 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. - dalje: ZVDSP), propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok je stavkom 6. istog članka propisano da od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika.

Slijedom citirane odredbe, a i prema uvriježenoj sudskoj praksi, nepošteni posjednik stana je dužan naknaditi vlasniku sve koristi koje je imao od posjedovanja, pa time i korist koju bi vlasnik imao da je predmetni stan iznajmljivao. Visina naknade koju će nepošteni posjednik biti dužan platiti vlasniku će se utvrditi po vještaku uzevši u obzir tržišne prilike vezane za najam stana.

Nadalje, a glede prigovora tužene da tužitelj nije bio vlasnik stana u određenom periodu, valja reći da je odredbom čl. 166. ZVDSP propisano da onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju.

Slijedom citirane odredbe, a imajući u vidu da je tužitelj naknadno, ali ipak upisan kao vlasnik predmetnog stana u zemljišne knjige temeljem Ugovora o diobi bračne stečevine od 10. lipnja 2011. godine između M. D. i A. H., i to dana 25. veljače 2020. godine, sud smatra da je isti i za tu ½ dijela stana koji mu je prenijela M. D. aktivno legitimiran za naknadu u visini tržišne najamnine za predmetni stan u cijelom periodu od 10. lipnja 2011. godine, a ne samo od dana upisa u zemljišne knjige te ½ dijela 25. veljače 2020. godine.

Međutim, tužitelj A. H. na temelju Ugovora o darovanju od 22.01.2019. godine svoju ½ dijela predmetnog stana prenio je na svoju majku G. H., a koju polovicu je ona njemu vratila na temelju Ugovora o darovanju od 16.06.2020. godine, (što također proizlazi iz povijesnog zk izvatka za predmetnu nekretninu, a vidljivo je uvidom u online zajednički informacijski sustav zemljišnih knjiga, a među strankama i nije sporno). Što se tiče toga razdoblja od 22.01.2019. godine do 16.06.2020. godine jasno je da tužitelj nije bio vlasnik ½ dijela predmetnog stana, već njegova majka, te je u tom smislu prigovor tužene osnovan.

Isto tako, pošteni posjed tužene, po mišljenju ovog suda, prestao je dostavom tuženoj tužbe za iseljenje dana 18.05.2018. godine. Naime, tužitelj nije dokazao da je tražio iseljenje tužene prije tog datuma, niti je sud to mogao jasno utvrditi. Točnije, bilo je nekakvih naznaka da je to možda i išlo u tom smjeru, međutim, formalno i službeno nema dokumentacije ili pisanog poziva iz kojeg bi se dalo nedvojbeno zaključiti da je tužitelj od tužene tražio predaju stana u posjed i prije toga, posebice ako se uzme u obzir da je brak razveden tek presudom ovog suda posl. br. P Ob- 485/18-41 od 14. lipnja 2019. godine.

Nadalje, a u vezi s prigovorom tužene da tužitelj nema pravo od tuženice potraživati niti polovinu eventualno utvrđene vrijednosti najamnine jer stan zajedno s tužiteljicom koristi i mldb. sin stranaka, na kojeg otpada polovina polovine, odnosno četvrtina najamnine te da temeljem mjere iz postupka P Ob-485/2018 mldb. sin stranaka živi s majkom, što se računa kao njezin doprinos uzdržavanju mldb. djeteta, valja reći da okolnost što je u nekretnini koja je predmet ovog postupka stanovao mldb. M. H., dijete stranaka, nije odlučno u ovoj pravnoj stvari, jer je tužitelj plaćao troškove uzdržavanja za istog, a što među strankama i nije sporno, u što su sukladno čl. 311. stavak 1. Obiteljskog zakona uračunate ukupne materijalne potrebe djeteta koje sud utvrđuje u parničnom postupku, a odnose se na troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja, skrbi o djetetovu zdravlju i druge slične troškove djeteta.

Slijedom navedenog, tužiteljev zahtjev je osnovan za razdoblje od 18.05.2018. godine (kada je prestao pošteni posjed tužene) do 22.01.2019. godine jer je u tom razdoblju bio vlasnik stana u cijelosti, zatim od 22.01.2019. godine do 16.06.2020. godine (kada je tužitelj darovao majci ½ predmetnog stana, odnosno kad mu je ista navedenu ½ vratila), tužitelj je tada bio suvlasnik stana samo u ½ dijela, da bi od 16.06.2020. pa nadalje bio ponovno vlasnik stana u cijelosti.

Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je građevinsko vještačenje po vještaku dipl ing. M. O. koji u svom konačnom dopunskom očitovanju od 31.08.2023. godine (list 220-224 spisa) zaključuje da u utuženom periodu od 11.07.2016. godine do 31.10.2021. godine ukupan iznos najamnine iznosi 307.156,54 kn / 40.766,68 eur, te da u navedenom iznosu nisu obračunate kamate po bilo kojoj osnovi. U vezi prigovora tuženice iz podneska od 24.05.2023. godine (list 202 spisa), vještak O. ističe da je za potrebe izračuna vrijednosti najma, dozvoljeno upotrebljavati isključivo službene podatke o cijenama najma Službe za vrednovanje Grada Z., a koji se temelje na stvarno realiziranim ugovorima o najmu pojedinih usporedivih nekretnina po položaju i starosti. Isključuju se iz razmatranja novinski članci ili osobna mišljenja, a koja se često temelje na neprovjerenim podacima ili isticanju pojedinačnih slučajeva neupotrebljivih zgrada nakon potresa. Uvidom u usporedne nekretnine, koje su se upotrebljavale za ovaj izračun, vidljivo je da su ugovori svih završno odabranih usporednih nekretnina s datumom nakon 22.03.2020. godine te znači da su cijene usklađene s situacijom nakon potresa. Samo jedna nekrenina je u razdoblju prije potresa, a njezin najam je u prosjeku ostalih cijena, a što znači da na nju nisu utjecale posljedice potresa.

Slijedom navedenog, sud je tužitelju u razdoblju od 18.05.2018. godine (kada je prestao pošteni posjed tužene) do 22.01.2019. godine jer je u tom razdoblju bio vlasnik stana u cijelosti, dosudio cjelokupne mjesečne najamnine, dok je za svibanj 2018. i za siječanj 2019. godine tužitelju dosuđena najamnina razmjerno broju dana toga mjeseca (dakle iznos najamnine koji je utvrdio vještak dijeli se s brojem dana tog mjeseca i množi s brojem dana u tom mjesecu za koje je osnovan zahtjev). Nadalje, od 22.01.2019. godine do 16.06.2020. godine (kada je tužitelj darovao majci ½ predmetnog stana, odnosno kad mu je ista navedenu ½ vratila), tužitelj je tada bio suvlasnik stana samo u ½ dijela, pa mu je i najamnina dosuđena u ½ dijela, osim za mjesec siječanj i lipanj 2020. kad mu je dosuđen razmjeran iznos s brojem dana.

Budući da je od 16.06.2020. pa nadalje tužitelj bio ponovno vlasnik stana u cijelosti, dosuđena mu je za to razdoblje i najamnina u cijelosti. Za sve zatražene a ne dosuđene iznose iz podneska od 18.09.2023. godine tužitelj je odbijen pod točkom II. Izreke presude."

5. Ispitujući pobijani dio prvostupanjske presude u žalbi tužitelja, valja reći da tužitelj pobija prvostupanjsku presudu pod točkom II izreke a za iznos 11.960,14 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obzirom da prvostupanjski sud nije prihvatio njegov tužbeni zahtjev i za razdoblje od 11. srpnja 2016. godine (kada je tužitelj napustio stan a tužena ostala u stanu s djetetom) pa do 17. svibnja 2018. godine.

6. Primarno tužitelj u žalbi obrazlaže da je prvostupanjski sud trebao primijeniti institut stjecanja bez osnove, odnosno stjecanja s osnovom koja je otpala (obzirom da su stranke bile u braku te zajedno stanovale u stanu dok tužitelj nije napustio stan a u stanu ostala samo tužena sa zajedničkim djetetom), međutim, takav pravni stav tužitelja je pogrešan.

7. Naime, kada je prvostupanjski sud pravilno u smislu odredbe čl. 18. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje: ZVDSP) utvrdio da je tužena postala nepoštena od časa kada je primila tužbu u postupku koji je pokrenuo tužitelj radi njezinog iseljenja, tada je pravilno primijenio odredbu čl. 165. st. 1. ZVDSP po kojoj nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koju bi stvar dala da ih nije zanemario. 8. Makar tužitelj u žalbi ne ističe decidirane razloge zbog kojih bi tužena bila nepošteni posjednik tek od 17. svibnja 2018. godine, već primarno navodi pogrešnu primjenu materijalnog prava, valja reći da je dopušteno dokazivati nepoštenje i prije časa primitka tužbe u postupku u kojem se odlučuje o pravu na posjed, međutim, ovdje to tužitelj nije dokazao.

9. Naime, i sam tužitelj dopunski saslušan je naveo da je tuženoj rekao da je to njegov stan i da ona mora izaći iz stana kada se snađe, odnosno kada nađe drugi stan, međutim da joj nije rekao da od tada živi besplatno u njegovom stanu, dakle, nije joj ni rekao da mora plaćati bilo kakvu naknadu za korištenje stana, a kad se pritom uzme u obzir da je u stanu tužena ostala živjeti s njihovim zajedničkim djetetom u dobi od 10 godina, onda i ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužena postala nepoštena tek od dana primitka tužbe u postupku radi njezinog iseljenja.

10. Ovaj sud ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane dana 1. ožujka 2021. godine po kojoj pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kad je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari, a tužitelj nije dokazao da je tuženu do dana primitka tužbe u postupku radi njezinog iseljenja pozvao na predaju stvari.

11. Na navode žalbe tužene u dijelu u kojem navodi da tužitelj ne bi imao pravo na utuženu naknadu u ½ iznosa dok je on bio upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasnik u ½ dijela a njegova bivša supruga M. D. u ½ dijela, kao da ne bi imao pravo uopće na bilo kakvu naknadu u periodu dok su kao suvlasnici bile upisane majka tužitelja G. H. i M. D., valja reći da, a što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud da ugovorom o diobi bračne stečevine od 10. lipnja 2011. godine između M. D. i A. H., ovdje tužitelju A. H. pripalo je isključivo vlasništvo predmetnog stana s tim da se je tužitelj tek 25. veljače 2020. godine upisao u zemljišnim knjigama kao samovlasnik.

12. Odgovara da u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP naknadu koristi može potraživati samo vlasnik, međutim, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj u tom periodu ima pravo naknadu koristi kao pretpostavljeni vlasnik koji, a kako je to već prihvatila sudska praksa, ima pravo štititi svoje vlasništvo kao i stvarnopravne i obveznopravne zahtjeve, a što ovdje tužitelj i čini, kao što valja reći da predmnijeva vlasništva ne djeluje prema svima (erga omnes) već, u konkretnom slučaju prema ovdje tuženoj koja je onda kao nepošteni posjednik dužna platiti i tužitelju naknadu za korist koju je imala za vrijeme svog posjedovanja, dok u odnosu na period dok je majka tužitelja G. H. bila upisana kao suvlasnik prvostupanjski sud je ionako tužitelju priznao samo ½ dijela naknade.

13. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi koji ukazuju na odredbe čl. 39. do 41. ZVDSP te da je iznajmljivanje nekretnine izvanredan posao uprave i da bi za isti posao tužitelju bila potrebna suglasnost M. D. kao upisane suvlasnice, pa to već iz razloga jer se ovdje ne radi o iznajmljivanju nekretnine već naknadi koristi koju je tužena imala za vrijeme svog posjedovanja, dakle, izvanugovornom odnosu.

14. Na daljnje žalbene navode da "tužitelj nema pravo potraživati dio najamnine koja otpada na njegovog mldb. sina M." valja reći da odgovara da je presudom o razvodu braka, a i prije toga, njihovo zajedničko dijete živjelo s majkom u stanu, a u takvoj situaciji kad tužitelj potražuje naknadu koristi koja se je imala za vrijeme svog posjedovanja, onda je pasivno legitimirana upravo tužena jer je ona imala koristi od posjedovanja predmetnog stana.

15. Odgovara da sukladno čl. 311. st. 1. OBZ u ukupne materijalne troškove djeteta uračunavaju se i troškovi stanovanja, tužitelj plaća iznose za uzdržavanje djeteta koji su mu određeni pravomoćnom presudom, a pod troškovima stanovanja smatraju se režijski troškovi a u slučaju iznajmljivanja stana i troškovi najma, a u ovoj konkretnoj parnici se traži naknada koristi koju je tužena ostvarila svojim posjedovanjem.

16. Na žalbene navode tužene da "sud nije mogao početi obračunavati najamninu s datumom kada je tuženica primila tužbu za iseljenje i to iz razloga jer to nitko od nje nije tražio" samo valja ukazati na već citiranu odredbu čl. 18. st. 4. ZVDSP glede časa od kada je tužena postala nepoštena, a to je od časa kada je primila tužbu za iseljenje, pa je slijedom toga i pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP.

17. I odluka o trošku je pravilna i zakonite (čl. 154. st. 2. ZPP).

18. Slijedom navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje su ukazale stranke, a niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I i II).

19. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka III).

U Zagrebu, 1. listopada 2024. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.