Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž Ovr-187/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja E. M. d.o.o. Z., (ulica), OIB: …, protiv ovršenika I. T. iz S. I. Z., (ulica), OIB: …, radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Ovr-152/2023-7 od 11. siječnja 2024., 27. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba ovršenika I. T., ukida rješenje o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Ovr-152/2023-7 od 11. siječnja 2024. i odbacuje prijedlog za ovrhu od 22. veljače 2023., kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja riješeno je:

"I. Sud određuje predloženu ovrhu na nekretninama ovršenika na temelju prijedloga za ovrhu od 22. veljače 2023., radi namirenja novčane tražbine ovrhoovoditelja.

II. Nalaže se ovršeniku naknaditi ovrhovoditelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 310,07 eura u roku od osam (8) dana.

III. Odbija se djelomično zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troškova ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 74,49 eura, kao neosnovan.

IV. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Sveti Ivan Zelina, Općinskog suda u Sesvetama izvršiti upis zabilježbe ovrhe. Zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine (čl. 84. st. 2. OZ-a). Nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugoga stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta (čl. 84. st. 3. OZ-a). Promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnoga postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika (čl. 84. st. 4. OZ-a)."

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke (omaškom navedeno toč. III. izreke) žalbu je izjavio ovršenik, pobijajući ga zbog žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 1., 3., 5., 6., 7. i 11. Ovršnog zakona. U žalbi ističe da sud nije uzeo u obzir posebne uvjete određivanja ovrhe iz čl. 80.b st. 1. 2. Ovršnog zakona, pa ga pobija iz svih osnova. U odnosu na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 1. Ovršnog zakona navodi da se u rješenju o ovrsi posl. broj Ovrv-186/2007, koje predstavlja ovršnu ispravu u ovom predmetu, kao ovrhovoditelj navodi druga pravna osoba i ovrhovoditelj nema legitimitet da stupi ne mjesto prijašnjeg ovrhovoditelja, a što predstavlja žalbeni razlog žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. istog Zakona. Iako sud spominje ugovore o cesiji, isti nisu ovršne isprave iz čl. 23. Ovršnog zakona, već se radi o općenitim ugovorima o cesiji koji nemaju propisanu formu, jer nisu potpisani od svih sudionika i nemaju određenu tražbinu. Osim toga, čl. 82. Zakona o obveznim odnosima propisana je dužnost ustupitelja da obavijesti dužnika o novom vjerovniku, što nikada nije učinjeno, niti je ovrhovoditelj dokazao da je upravo predmetna tražbina prenesena na njega. U odnosu na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 3. Ovršnog zakona navodi kako je rješenje o ovrsi izvan snage. Nadalje navodi kako je rješenje o ovrsi Ovrv-186/2007 postalo pravomoćno 11. listopada 2007., pa je protekao rok od 10 godina u kojem se može tražiti ovrha, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 5. Ovršnog zakona. Ostvaren je i žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 6. Ovršnog zakona jer se na predmetnoj nekretnini već provodi ovrha te je zabranjeno upisivanje novih tereta bez prethodne suglasnosti Centar banke. Obzirom na to da je ovršna isprava postala pravomoćna 11. listopada 2007. poziva se na zastaru tražbine u ovom predmetu, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona. Ističe kako glavnica tražbine iznosi 7.599,20 eura, a iz zk izvatka je razvidno da se radi o kući, 3 zgrade i dvorištu ukupne površine 5744 m[2] , pa je već u ovoj fazi postupka i bez procjene vrijednosti nekretnine razvidno da je riječ o potpunom nesrazmjeru između vrijednosti tražbine i vrijednosti nekretnine, jer vrijednost nekretnina premašuje 1.000.000,00 eura. Ovrhovoditelj je sud dostavio potvrdu (agencija) od 22. veljače 2023. za koju sumnja da je autentična, te uz žalbu dostavlja stanje blokade njegovih računa iz kojeg je razvidno da njegova blokada iznosi 404,38 eura, a ovrhovoditelj nije ni pokušao naplatiti dug jer njegova tražbina nije u očevidniku redoslijeda naplate. Dalje navodi kako, osim predmetne nekretnine, nema drugih nekretnina, te da je iz zk izvatka razvidno da na adresi nekretnine ima prebivalište i da mu predmetna nekretnina služi za stanovanje i zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Predlaže ukinuti pobijano rješenje o ovrsi i ukinuti sve provedene radnje.

3. U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj navodi kako je ovršna isprava u konkretnom slučaju pravomoćno i ovršno javnobilježničko rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je ishodio prethodni ovrhovoditelj (banka). Nisu istiniti navodi ovršenika da nije uredno izvršen prijenos predmetnog potraživanja s prethodnog ovrhovoditelja na trenutnog ovrhovoditelja, jer iz ugovora o cesiji od 7. kolovoza 2017., ovjerenim od strane javnog bilježnika A. H. 18. kolovoza 2017. pod posl. brojem OV-10427/17 i od strane javnog bilježnika Ž. M. dana 6. listopada 2023. pod posl. brojem OV-26425/2023, kao i Dodatnog Ugovora II. Ugovoru o cesiji od 1. prosinca 2017., ovjerenog od strane javnog bilježnika A. H. 7. prosinca 2017. pod posl. brojem OV-15647/17 te od strane javnog bilježnika Ž. M. 19. prosinca 2017. pod posl. brojem OV-36987/17 nedvojbeno proizlazi kako je potraživanje ovršenika, za koje je prethodni ovrhovoditelj ishodio spomenuto javnobilježničko rješenje o ovrsi, ustupljeno trenutnom ovrhovoditelju. Izvornik i ovjerena preslika Ugovora o cesiji kao i Dodatnog Ugovora II. su na traženje prvostupanjskog suda dostavljeni 10. listopada 2023., pa je nejasno temeljem čega ovršenik smatra kako isti nisu valjani ili da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu. Jednako neistiniti su i navodi ovršenika kako od strane ustupitelja nije bio obaviješten o novom vjerovniku te da je javnobilježničko rješenje o ovrsi izgubilo svojstvo ovršne isprave, te je očito da ovršenik miješa osnovne pravne pojmove. Nije sporno da je javnobilježničko rješenje o ovrsi postalo pravomoćno i ovršno 11. listopada 2007., međutim, suprotno stavu ovršenika, nije nastupila zastara tražbine niti je protekao rok u kojem se može tražiti ovrha. Citira čl. 241. i 245. st. 1., 2., 3. i 5. Zakona o obveznim odnosima te ističe kako su prethodni i/ili sadašnji ovrhovoditelj u svrhu naplate predmetnog potraživanja pokretali odgovarajuće postupke pred nadležnim tijelima, uslijed kojih je nastupao prekid zastare predmetnog potraživanja, pa je očito kako ovršenik ne poznaje institut prekida zastare, putem kojeg je više puta prekidana zastara u konkretnom predmetu. Ovršenik pokušava prikazati nemogućnost provedbe ovrhe na način da se na istoj nekretnini već provodi ovršni postupak drugog ovrhovoditelja, da postoje drugi tereti na predmetnoj nekretnini te da je zabranjeno upisivanje drugih tereta bez suglasnosti (banka), međutim, ništa od navedenog ne može predstavljati valjani razlog za nemogućnost provedbe ovrhe, već samo dokazuje kako se isti s očitom namjerom prekomjerno zaduživao bez pokazane želje da podmiri dugove prema više vjerovnika. Provođenje eventualnih drugih postupaka ovrhe, pokrenutih od strane drugih vjerovnika za druga potraživanja prema ovršeniku nemaju nikakvog utjecaja na ovaj postupak. Što se tiče zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja predmetne nekretnine, ista nema prednost pred postupkom ovrhe, što potvrđuje i sudska praksa koja je izgradila mišljenje o navedenom pitanju, a koju je dostavio kao prilog uz odgovor na žalbu. Prilikom odlučivanja o prijedlogu za ovrhu na nekretnini prvostupanjski sud je proveo svojevrsni test razmjernosti o tome čije je pravo u konkretnom slučaju pretežnije - pravo ovrhovoditelja na namirenje svoje tražbine utvrđene ovršnom ispravom i njegovo legitimno očekivanje da svoju tražbinu može namiriti iz imovine ovršenika ili pravo ovršenika na mirno uživanje svoje imovine. Prilikom donošenja svoje ocjene, sud je dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, što u konkretnom slučaju i jest napravio, a čl. 80.b st. 3. Ovršnog zakona ih ne navodi taksativno, već samo nabraja one koje su najočitije. Takvo mišljenje zauzeto je i u odlukama županijskih sudova u Zagrebu, Karlovcu i Splitu, u kojima je zauzet stav kako, unatoč činjenici što je vrijednost nekretnine višestruko veća od visine tražbine, isto samo po sebi ne mora značiti da bi prodajom nekretnine došlo do narušavanja pravične ravnoteže između interesa ovršenika i ovrhovoditelja. Doslovna primjena odredbe o nerazmjeru između vrijednosti nekretnine i tražbine koja se u ovrsi namiruje dovela bi do apsurdne pravne situacije u kojoj se ovrhovoditelj ne bi mogao namiriti iako ovršenik raspolaže imovinom veće vrijednosti, a mogao bi se namiriti ako raspolaže imovinom male vrijednosti, što sigurno nije bio ratio odredbi o narušavanju pravične ravnoteže. Ovršenik u žalbi ne traži zaštitu socijalnog minimuma, već zaštitu imovine za koju sam navodi da je višestruko veća od tražbine ovrhovoditelja. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, u predmetnoj pravnoj stvari nema govora o narušavanju pravične ravnoteže između interesa stranaka, s obzirom da ovršenik ima imovinu čijom bi se eventualnom prodajom namirilo potraživanje više ovrhovoditelja, a pritom bi istom potencijalno ostala i sredstva na raspolaganju. Ovršenik navodi i kako je predmet ovrhe jedina nekretnina koja mu služi za stanovanje i ostvarenje osnovnih životnih potreba, međutim, činjenica da ovršenik eventualno stanuje na adresi nekretnine koja je predmet ovršnog postupka ne znači ujedno činjenicu da je nekretnina nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, a ovršenik ničim niti ne dokazuje da je predmetna nekretnina ujedno i njego jedini dom. U prilog navedenom stajalištu ukazuje na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-

III/2223/2019 i Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž Ovr-905/2021. Ovršenik je u žalbi naveo i da ovrhovoditelj nije dokazao da se pokušao naplatiti na drugi način, iako je ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu priložio potvrdu (agencija) od 22. veljače 2023. prema kojoj su u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje, koji vodi (agencija), za ovršenika evidentirani sljedeći podaci: ukupni iznos neizvršenih osnova za plaćanje: 121.161,70 eura, broj dana blokade računa: 4251, otvoren račun u banci: DA, naplata po osnovama za plaćanje u posljednjih 6 mjeseci: NE. Dodatno, čak i iz potvrde (agencija) od 22. siječnja 2024. dostavljene od strane ovršenika, vidljiva je dugotrajna blokada računa, iz koje očito proizlazi kako ovršenik izbjegava platiti i manji iznos duga u odnosu na potraživanje koje ima ovrhovoditelj, a promašene su i njegove tvrdnje kojima osporava autentičnost potvrde (agencija). Iz navedenog je vidljivo da ovrhovoditelj nije u mogućnosti namiriti predmetna potraživanja ovrhom na novčanim sredstvima ovršenika. Predlaže da nadležni sud odbije žalbu ovršenika i potvrdi pobijano rješenje o ovrsi.

4. Žalba je osnovana.

5. Iz spisa predmeta slijedi da je na prijedlog ovrhovoditelja, na temelju ovršne isprave – pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika R. K. K. iz Z. posl. broj OVRV-186/2007 od 9. kolovoza 2007., s iskazanom klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti s danom 11. listopada 2007., ugovora o cesiji od 17. kolovoza 2017., ovjerenim od strane javnog bilježnika A. H. iz Z. 18. kolovoza 2017. pod posl. brojem OV-10427/17 i od strane javnog bilježnika Ž. M. iz Z. 6. listopada 2023. pod posl. brojem OV-26425/2023, kao i Dodatnog Ugovora II. Ugovoru o cesiji od 1. prosinca 2017., ovjerenog od strane javnog bilježnika A. H. iz Z. 7. prosinca 2017. pod posl. brojem OV-15647/17 te od strane javnog bilježnika Ž. M. iz Z. 19. prosinca 2017. pod posl. brojem OV-36987/17, radi namirenja tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 21.348,03 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, prvostupanjski sud donio rješenje o ovrsi, kojim je u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke odredio predloženu ovrhu na nekretnini ovršenika upisanoj kod Zemljišnoknjižnog odjela Sveti Ivan Zelina Općinskog suda u Sesvetama u zk.ul. 1944 k.o. N. M., i to k.č. 954/1, kuća 3 zgrade i dvorište, ukupne površine 1957 čhv/5744 m[2] , i to zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, u toč. II. izreke naložio ovršeniku naknaditi ovrhovoditelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 310,07 eura u roku od 8 dana, te u toč. IV. izreke (omaškom navedeno toč. III. izreke) naložio Zemljišnoknjižnom odjelu izvršiti upis zabilježbe ovrhe, te odredio da zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine, da nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugoga stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta te da promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnoga postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika. U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke prvostupanjski je sud djelomično odbio zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troškova ovršnog postupka u iznosu od 74,49 eura, kao neosnovan.

6. Dakle, prvostupanjski je sud odredio predloženu ovrhu temeljem odredbe čl. 80. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22. - u daljnjem tekstu: OZ), prema kojoj se ovrha na nekretnini provodi zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.

7. Međutim, po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja nije mogao donijeti pobijano rješenje o ovrsi na nekretninama, budući da je ovrha na nekretninama ovršenika u konkretnom slučaju već određena na prijedlog prednika ovrhovoditelja, i to rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika R. K. K. iz Z. posl. broj Ovrv-186/2007 od 9. kolovoza 2007., koje je postalo pravomoćno i ovršno 11. listopada 2007.

7.1. Ovrhovoditelj, dakle, nije trebao zatražiti donošenje novog rješenja o ovrsi na nekretninama, već je od suda trebao zatražiti provedbu već određene ovrhe na nekretninama ovršenika na temelju pravomoćnog i ovršnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi, u kojem bi slučaju sud prvog stupnja proveo postupak provedbe ovrhe sukladno odredbi čl. 285. st. 1. OZ kojom je propisano da na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na drugom predmetu, a ne na tražbini po računu kod banke ili na stalnom novčanom primanju, ovrhovoditelj može zatražiti od nadležnog suda da provede ovrhu na tom predmetu.

8. Ovdje treba posebno ukazati na odredbu čl. 194. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da se dok parnica teče, ne može u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti, te da će sud u tijeku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama. U ovršnom postupku, kao posebnom postupku, primarni izvor procesnog prava su upravo odredbe OZ, kao općeg ovršnog propisa, međutim, isti ne uređuje sva pitanja ovršnog procesnog prava nego svojim izričitim odredbama regulira samo one institute koji su specifični za ovršno procesno pravo. Dakle, OZ modificira opće procesne institute (parničnog postupka), prilagođavajući ih prirodi ovršnog postupka. Upravo zbog tog razloga čl. 21. st. 1. OZ propisano je opće pravilo o supsidijarnoj primjeni parničnog procesnog prava, koje se u ovršnom postupku primjenjuje na odgovarajući način, ako OZ nije drukčije određeno, pa tako i odredba čl. 333. st. 2 ZPP, kojom je propisana presuđena stvar kao procesna zapreka za pokretanje novog postupka. Da bi se ostvario pravni sadržaj te postupovne odredbe, potrebno je da je o zahtjevu tužbe već pravomoćno odlučeno između istih stranaka tj. potrebno je utvrditi subjektivni i objektivni identitet spora, odnosno prijedloga za ovrhu. U konkretnom slučaju, nedvojbeno postoji subjektivni identitet spora, jer su u oba ovršna postupka tj. u postupku pred javnim bilježnikom i u predmetnom postupku sudjelovale iste stranke – ovršenik i ovrhovoditelj tj. njegov prednik, a postoji i objektivni identitet spora, jer je u oba postupka istaknut prijedlog za ovrhu na nekretnini.

9. Obzirom da je ovrhovoditelj umjesto provedbe već određene ovrhe na nekretninama zatražio donošenje novog rješenja o ovrsi na nekretninama ovršenika, to je njegov prijedlog za ovrhu nedopušten, pa je žalbu ovršenika valjalo uvažiti te ukinuti pobijano rješenje o ovrsi i prijedlog za ovrhu odbaciti, temeljem odredbi čl. 380. toč. 3. u vezi čl. 381. ZPP a sve u vezi s čl. 21. st. 1. OZ.

Zadar, 27. rujna 2024.

Sutkinja

Sanja Prosenica, v.r.