Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-753/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Vesni Šuflaj Šestak kao sucu pojedincu, pravnoj stvari tužitelja I. V. iz P. B., .., OIB:…, zastupanog po punomoćniku D. T., odvjetniku u V., U. S. … protiv tuženika R. A. d.d., OIB:…, M. …, Z., zastupanog po punomoćniku M. V. i dr., odvjetnicima u OD. G. & G. d.o.o. u Z., T. …, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-39/2024-4 od 26. travnja 2024., dana 27. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-39/2024-4 od 26. travnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. U izreci citiranim rješenjem odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Protiv tog rješenja žalbu podnosi tuženik po punomoćniku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da drugostupanjski sud rješenje preinači u skladu sa žalbenim navodima ili da rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, traži trošak za sastav žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda jer nalazi da odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 17. siječnja 2006. u tuženikovoj poslovnici u V. (dalje: ugovor o kreditu), kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, ima značaj nepoštene ugovorne odredbe, unaprijed formulirane od strane tuženika, o kojoj se nije pregovaralo i na sadržaj koje tužitelj kao potrošač nije imao nikakvog utjecaja, a koja odredba uzrokuje financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka na štetu potrošača s obzirom na udaljenost tužiteljevog prebivališta u P. B. i tuženikovog sjedišta u Z. većoj od 100 km, vrijeme potrebno za putovanje i troškove putovanja, a pravo je tužitelja osobno pratiti tijek postupka, pa polazeći od toga sud prvog stupnja izvodi zaključak da se u smislu odredbe čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14), u koji je implementirana odredba čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.), radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

5. Ovaj sud ispitao je pobijano rješenje na temelju čl. 365. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19 i 80/22, dalje: ZPP) i nije našao da bi u njegovu donošenju bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud drugog stupnja na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Suprotno navodima žalbe, obrazloženje pobijanog rješenja nije nerazumljivo ni proturječno, rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati i sadrži razloge o odlučnim činjenicama radi kojih je sud odbio prigovor tuženika, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na počinjenje koje tuženik izričito ukazuje u žalbi.

7. Tuženik ni u prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, a ni u žalbi ne dovodi u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je ugovor o kreditu, a time i ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti, unaprijed formuliran s njegove strane na unaprijed formuliranom obrascu, da se o toj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo i da na njen sadržaj tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, već samo osporava da je takva odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Kraj takvog stanja stvari navedena ugovorna odredba i po ocjeni ovoga suda uzrokuje znatnu procesnopravnu neravnotežu ugovornih strana s obzirom na prostornu udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta ugovorom određenog mjesno nadležnog suda u Z., te s time povezan otežan pristup tužitelja sudu, a sasvim je sigurno kako je za tužitelja kao slabiju stranu u ugovornom odnosu manje tegobno voditi postupak u sudu u blizini mjesta svoga prebivališta, nego što je to u sjedištu tuženika u Z., pa i u slučaju angažiranja odvjetnika sa sjedištem ureda u Z. Dakle, već i sama udaljenost mjesta prebivališta tužitelja i sjedišta ugovorom određenog mjesno nadležnog suda te s tim povezan trošak prijevoza, vrijeme trajanja putovanja, pa posljedično tomu i mogućnost dolaska tužitelja na sud, imaju značaj okolnosti koje odvraćaju tužitelja od ostvarivanja njegovih prava pred sudom čija je nadležnost ugovorena. Sve naprijed navedene okolnosti potkrjepljuju osnovanost zaključka o znatnoj procesnopravnoj neravnoteži ugovornih strana uzrokovanoj protivno načelu savjesnosti i poštenja po tuženiku nametnutoj prorogacijskoj klauzuli na štetu tužitelja kao potrošača, što tu klauzulu čini nepoštenom, a posljedično tomu i ništetnom u smislu odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Pritom posebno valja naglasiti kako iz sadržaja i smisla odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP/03 ne proizlazi da predmet ocjene nepoštenosti ne mogu biti i procesne ugovorne odredbe, uključujući i prorogacijsku klauzulu.

9. Kako je sud prvog stupnja iznio dostatne i valjane razloge na kojima temelji zaključak o nepoštenosti prorogacijske klauzule, to se neosnovanom ukazuje žalbena tvrdnja o počinjenoj bitnoj procesnoj povredi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

10. Mjesna nadležnost suda prvog stupnja proizlazi iz odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje: ZPK), koja u sporovima koji nastaju u vezi s ugovorom o kreditu propisuje mjesnu nadležnost suda mjesta prebivališta potrošača. Iz sadržaja i smisla navedene odredbe ne proizlazi da se ona odnosi samo na sporove s međunarodnim elementom, tj. da se odnosi samo na sporove koji nastanu u vezi ugovora o kreditu sklopljenih od strane vjerovnika, odnosno kreditnog posrednika koji nemaju odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj. Navedena odredba stupila je na snagu 30. rujna 2015., no kako se radi o odredbi koja regulira sudsku nadležnost za njezinu je primjenu neodlučno kada je sklopljen ugovor o kreditu iz kojeg potječe predmetni spor, već trenutak pokretanja sudskog postupka prema kojem se i ocjenjuje nadležnost suda, a prema podacima spisa tužba je podnesena 30. siječnja 2024., dakle, nakon što je ta zakonska odredba već niz godina bila na snazi.

11. Konačno, primjena odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK-a u pogledu mjesne nadležnosti suda prema mjestu prebivališta potrošača nije isključena niti po stavku 4. točki 3. tog članka jer ona pretpostavlja postojanje valjanog sporazuma o mjesnoj nadležnosti, a povrh toga i postojanje sporazuma sklopljenog nakon nastanka spora (arg. iz čl. 19.l st. 4. toč. 1. ZPK-a), što ovdje nije posrijedi. Dakle, suprotno tuženikovom stajalištu u ovom postupku nema mjesta primjeni odredbi o općemjesnoj nadležnosti suda sjedišta žalitelja iz čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP-a, a tužitelj je podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja izabrao nadležni sud prema mjestu svog prebivališta, pa je ocjenjujući neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, sud prvog stupnja suprotno navodima žalbe pravilno primijenio materijalno pravo.

12. S obzirom da ne postoje žalbom istaknuti razlozi, niti oni na koje se pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. ZPP-a), valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

13. Kraj neosnovanosti žalbe odbijen je i zahtjev žalitelja za naknadom troškova nastalih uslijed njena podnošenja (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 381. ZPP-a).

14. Iz navedenih je razloga riješeno kao u izreci.

Bjelovar, 27. rujna 2024.

Sutkinja

Vesna Šuflaj Šestak, v.r.