REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-133/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog V. Ž. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 326. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak i 101/17 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevima osuđenog V. Ž. i osuđenog T. D. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 15. prosinca 2021., broj K-73/2019-90 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 10. listopada 2023., broj Kž-192/2022-9, u sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjevi osuđenog V. Ž. i osuđenog T. D. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu broj K- 73/2019-90 od 15. prosinca 2021., potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kž-192/2022-9 od 10. listopada 2023., zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11 osuđeni su V. Ž. na kaznu zatvora od četiri godine i T. D. na kaznu zatvora od dvije godine te su im, sukladno čl. 79. st. 2. KZ/11, oduzeti mobilni uređaji pobliže opisani u izreci prvostupanjske presude.

2. Osuđeni V. Ž. podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svojoj braniteljici V. R., odvjetnici iz Z., zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koje su mogle utjecati na presudu, povrede kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 5. KZ/11 (ispravno čl. 469. toč. 5.) te zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači, a podredno da se ukine u cijelosti ili djelomično i predmet vrati na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu.

2.1. Osuđeni T. D. podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svojoj braniteljici M. U., odvjetnici iz Z., zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je utjecala na presudu te zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer je osuđeniku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, s prijedlogom da se taj zahtjev prihvati "i pravomoćna presuda preinači".

3. Temeljem čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. -pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. - dalje u tekstu: ZKP/08.), Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je odgovorilo na zahtjeve osuđenika s prijedlogom da se isti, kao neosnovani, odbiju. Odgovori državnog odvjetnika dostavljeni su na znanje osuđenicima i njegovim braniteljicama.

4. Zahtjevi nisu osnovani.

5. Uvodno treba reći da povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. KZP/08 koja bi se očitovala u teškoj povredi prava na pravično suđenje, osuđenici nisu isticali u svojim žalbama protiv prvostupanjske presude. Zbog toga, sukladno čl. 517. st. 2. ZKP/08, ova se povreda može isticati samo ako je počinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, u kojem pravcu su zahtjevi razmatrani.

6. Oba podnositelja u zahtjevu tvrde da je u drugostupanjskom postupku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje "jer drugostupanjski sud nije pravilno i u cijelosti razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode" uslijed čega je drugostupanjska presuda "arbitrarna i nedostatno obrazložena te je povrijeđeno pravo na ujednačenu sudsku praksu". Ovu povredu oba podnositelja vežu uz razloge drugostupanjskog suda zbog kojih su njihove žalbe zbog odluke o kazni odbijene kao neosnovane.

6.1. Tako se zahtjevom os. V. Ž. tvrdi da je njegovom osudom na dvostruko veću kaznu od ostalih optuženika "evidentno da se u prethodno opisanom nedostatku valjane i kritičke valorizacije ogleda arbitrarnost postupanja sudova odnosno diskriminativnost u provedbi te nekonzistentnost s osnovnim konceptima pravde... a drakonska kazna u trajanju do četiri godine predstavlja osvetu (odmazdu) zbog djela koje je počinio".

6.2. U zahtjevu os. T. D., pak, tvrdi se da sudovi "nisu dali razloge o vrsti i visini kaznene sankcije, već se koriste općenitim i paušalnim obrazloženjem", propušteno je uzeti u obzir sve olakotne okolnosti iz čl. 47. KZ/11, a koristoljublje, kao pobuda iz koje je djelo počinjeno, dvostruko je vrednovano kao elemenat bića djela i kao otegotna okolnost, što da je suprotno čl. 51. st. 1. KZ/11.

7. Analizom drugostupanjske presude proizlazi da je taj sud, pod toč. 8. i 9. obrazloženja svoje presude, opširno odgovorio na navode žalbi zbog odluke o kazni cijeneći svaku pojedinu olakotnu i otegotnu okolnost koja je utjecala na izbor vrste i mjere kazne. Stoga, prihvaćanjem ocjene prvostupanjskog suda o tome kakva je kazna u konkretnom slučaju primjerena, drugostupanjska presuda nije arbitrarna niti je povrijeđeno "pravo na ujednačenu sudsku praksu", već podnositelji zahtjeva, u stvari, pokušavaju ishoditi preocjenu tih okolnosti u trećem stupnju, što je dijelom vidljivo i iz prijedloga da se prvostupanjska presuda preinači (očito u dijelu odluke o kazni). To, međutim, sukladno razlozima iz čl. 517. st. 1. ZKP/08 ne može biti predmetom ovog izvanrednog pravnog lijeka.

7.1. Nije osnovan niti prigovor os. T. D. o dvostrukom vrednovanju koristoljublja kao elementa bića djela i kao otegotne okolnosti. Nasuprot tome, pobuda iz koje je djelo počinjeno uopće nije utvrđena kao otegotna okolnost, kako je vidljivo iz obrazloženja prvostupanjske presude pod toč. 18., niti ju je sud drugog stupnja posebno cijenio. Pri tome, imajući u vidu da je podnositelj višekratno osuđivan zbog kaznenih djela, pa i zbog kaznenog djela razbojništva koje sadrži elemenat koristoljublja, osnovano je zaključiti da osuđenik činjenjem kaznenih djela pribavlja sredstva za život. Konačno, nije povrijeđena odredba čl. 51. st. 1. KZ/11 (stjecaj kaznenih djela) niti se u zahtjevu to pobliže obrazlaže.

7.2. Nadalje, suprotno tvrdnji zahtjeva os. V. Ž. da drugostupanjski sud "nije s potpunom sigurnošću razmotrio žalbene navode... uslijed čega je izostala pravilna pravna kvalifikacija počinjenog kaznenog djela, a posljedično... nije ispravno odmjerena kazna", treba reći da je drugostupanjski sud u svojoj presudi pod toč. 7. obrazloženja jasno i dostatno odgovorio zbog čega smatra da ne postoji proturječje između izreke i obrazloženja prvostupanjske presude u pitanju radi li se ovdje o dovršenom kaznenom djelu ili o njegovom pokušaju. Te razloge prihvaća i ovaj sud te ponovno skreće pažnju podnositelju da, prema zakonskom opisu kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11, modaliteti izvršenja kaznenog djela obuhvaćaju i nedozvoljeno kretanje po teritoriju Republike Hrvatske, a posljedica u vidu protuzakonitog prelaska preko državne crte ne mora nastupiti. Upravo za ovaj oblik dovršenog kaznenog djela je podnositelj i osuđen, kao jasno slijedi iz izreke prvostupanjske presude. Stoga se ovi navodi zahtjeva svode na suvišno polemiziranje sa kvalitetom zakonskog teksta.

7.3. Također, drugostupanjski je sud u svojoj odluci dostatno odgovorio na navode žalbe os. V. Ž. zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ukazujući da osuđenik može naknadno zatražiti da ga se djelomično li u cijelosti oslobodi dužnosti snašanja troškova u smislu čl. 148. st. 6. ZKP/08. Utvrđivanje konkretnog imovnog stanja osuđenika je činjenične prirode i ne može ovdje biti predmetom razmatranja.

7.4. Slijedom iznesenog, dakle, u drugostupanjskom postupku nije došlo do teške povrede prava na pravično suđenje u smislu čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08 niti su povrijeđene odredbe kaznenog postupka u žalbenom postupku koje bi utjecale na presudu (čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08).

8. Konačno, u zahtjevu os. V. Ž. ukazuje se na povredu zakona iz čl. 79. st. 2. KZ/11 koja odredba propisuje fakultativnu mogućnost oduzimanja predmeta ili sredstva koji su bili namijenjeni za počinjenje kaznenog djela pa su sudovi, oduzimanjem mobilnog uređaja osuđenika, povrijedili zakon na njegovu štetu u smislu čl. 469. toč. 5. ZKP/08. Međutim, suprotno tvrdnji zahtjeva, sudovi nisu prekoračili svoje zakonske ovlasti jer im upravo odredba čl. 79. st. 2. KZ /11 to omogućuje. Stoga, pitanje svrhovitosti oduzimanja mobitela, za vrijeme dok se osuđenik nalazi na izdržavanju višegodišnje kazne zatvora pa je, kako tvrdi, "malo vjerojatno da će u dogledno vrijeme predmetni mobitel koristiti u istovjetnu svrhu", nema značaj povrede kaznenog zakona, već se navodima zahtjeva, ponovno, problematizira utvrđeno činjenično stanje što ne ulazi u krug taksativno navedenih razloga u čl. 517. st. 1. ZKP/08.

9. Zaključno, dakle, zahtjeve za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude trebalo je odbiti i temeljem čl. 519. uvezi čl. 512. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.