REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-109/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević- Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. U. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevima osuđenog M. U. i osuđenog L. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 22. studenoga 2022. broj K-10/2021. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 19. ožujka 2024. broj I Kž-50/2023-28, u sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2024.,
p r e s u d i o j e:
Zahtjevi osuđenog M. U. i osuđenog L. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbijaju se kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 22. studenoga 2022. broj K-10/2021., potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 19. ožujka 2024. broj I Kž-50/2023-28, M. U. i L. Š. osuđeni su zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11 na kazne zatvora od 17 godina svaki. Na temelju članka 54. KZ/11 u navedene im je kazne uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to M. U. od 18. rujna 2020. do 20. svibnja 2022. te od 28. srpnja 2022. pa nadalje., a L. Š. od 17. rujna 2020. do 20. svibnja 2022. te od 3. kolovoza 2022. pa nadalje.
2. Osuđeni M. U. je po svom branitelju G. L., odvjetniku iz D., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog „povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ustav) i člankom 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavak 1. točka 3. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP/08)“, s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati Županijskom sudu u Dubrovniku na ponovno suđenje.
2.1. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je i osuđeni L. Š. po svojim braniteljima J. K. i S. Š., odvjetnicima iz O. d. K. & P. d.o.o., jer da je „osuđen na kaznu zatvora u postupku i na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom iz članka 515 ZKP-a.“ te zbog „povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika (čl. 517. st. 1. t. 1. ZKP)“, s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati Županijskom sudu u Dubrovniku na ponovno suđenje.
3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.- pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP/08), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske odgovorio je na zahtjeve osuđenika, smatrajući da oba zahtjeva treba odbiti kao neosnovane. Odgovori državnog odvjetnika dostavljeni su na znanje osuđenicima i njihovim braniteljima.
4. Zahtjevi nisu osnovani.
U odnosu na zahtjev osuđenog M. U.:
5. Osuđeni M. U. u svom zahtjevu smatra da je u pobijanoj pravomoćnoj presudi „…došlo do povrede osuđeniku zajamčenog ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje, te jer su u žalbenom postupku ostvarene povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 3. stavak 3. ZKP/08 i članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, koje su bile od utjecaja na presudu. Uslijed toga su ostvarene osnove iz članka 515. stavak 1. i članka 517. stavak 1. točka 3. ZKP/08.“. Pritom se poziva na odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98.- pročišćeni tekst, 113/00., 124/00.-pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.- pročišćeni tekst, 55/01.- ispravak, 76/10. i 85/10.- pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav) i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99.- pročišćeni tekst, 8/99.- ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), navodeći da ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje primarno jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova pa su obrazloženja sudskih odluka izuzetno važna. Nadalje se u zahtjevu tvrdi da u pobijanoj pravomoćnoj presudi nisu navedeni „…
dostatni i
relevantni razlozi kojima su se i prvostupanjski i drugostupanjski sud rukovodili u donošenju svoje odluke, zbog čega se ne može se smatrati da ta presuda zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava na pravično suđenje...
“ te se zaključuje da „…
takva presuda nije i ne može biti u suglasnosti s načelom „in dubio pro reo“, kao jednim od temeljnih načela kaznenog prava.
“.
5.1. No, iz daljnjih razloga u zahtjevu kojima, detaljno analizirajući izvedene dokaze te citirajući pojedine dijelove drugostupanjske presude, potkrepljuje svoje stanovište o neobrazloženoj i arbitrarnoj odluci, vidljivo je da osuđeni U., u stvari, nije zadovoljan s utvrđenim činjeničnim stanjem u pravomoćnoj presudi te dostatnošću razloga navedenih, kako u prvostupanjskoj, tako i u drugostupanjskoj presudi. Ukazuje da u prvostupanjskoj presudi nije opisano niti obrazloženo supočiniteljstvo, da nije utvrđen način na koji je on sudjelovao u počinjenju kaznenog djela te je li on, eventualno, na neki drugi način pridonio počinjenju djela. Pritom ovaj osuđenik zanemaruje odredbe članka 517. stavka 1. ZKP-a, kojima je točno navedeno zbog kojih se povreda ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti, a među kojima nije bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a niti pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
5.2. Suprotno tvrdnji zahtjeva, ovdje treba reći da su prvostupanjski i drugostupanjski sud, svoja utvrđenja da je osuđeni U. zajedno i po prethodnom dogovoru s osuđenim L. Š. ubio I. T. upravo na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude, obrazložili sasvim jasnim, valjanim i dostatnim razlozima koji su utemeljeni na izvedenim dokazima i sasvim prihvatljivi za ovaj sud jer nisu proizvoljni niti nerazumni (odlomci 38. - 44. prvostupanjske presude te odlomci 13. i 13.1. drugostupanjske presude). Pritom je u izreci, u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem, izričito opisana njihova zajednička odluka o počinjenju kaznenog djela, što je i obrazloženo, kako u prvostupanjskoj, tako i u drugostupanjskoj presudi. Činjenicu da su oba osuđenika sudjelovala u počinjenju ovog djela kao supočinitelji, sudovi su utvrdili na temelju svih u tijeku postupka izvedenih dokaza, cijeneći svakog pojedinačno te ih dovodeći međusobno u vezu, a naročito u vezu s obranama oba osuđenika. Analizom i ponovnom ocjenom tih dokaza ovaj bi sud, mimo zakonom propisanih uvjeta, preispitao pobijanu presudu u trećem stupnju, a što nije svrha ovog izvanrednog pravnog lijeka.
5.3. Naime, kod ocjene povrede prava na pravično suđenje, sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava, a koje je pravo sadržano i u članku 6. stavcima 1. i 3. Konvencije, ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).
5.4. Nadalje, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje zbog arbitrarnosti presude postoji samo ako ta presuda uopće nema razloga, ako su ti razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Prema tome, treba biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, kao što je već rečeno, u konkretnoj situaciji to nije slučaj.
5.5. Stoga nisu osnovani navodi u zahtjevu osuđenog M. U.
U odnosu na zahtjev osuđenog L. Š.:
6. Osuđeni L. Š., obrazlažući zbog čega smatra da je u pobijanoj pravomoćnoj presudi počinjena povreda iz članka 515. stavka 1. ZKP-a, smatra da „…nije istraženo postupanje policije neposredno prije ovog događaja te nije uslijedila analiza da li su njihovi postupci bili u skladu sa pravilima službe i da li bi ispravno postupanje spriječilo ovaj događaj odnosno vezano na eventualne propuste da li se što prikrivalo…“. Pritom ne obrazlaže na koji je način takvo postupanje dovelo do povrede odredbe iz članka 515. stavka 1. ZKP-a, nego tvrdi da je dužnost prvostupanjskog suda bila ispitati vještaka psihijatra nakon što su osuđenici iznijeli svoje obrane, s obzirom na to da su se u trenutku kada je provedeno psihijatrijsko vještačenje na okolnost ubrojivosti oba osuđenika, obojica branili šutnjom, da „…prvostupanjski sud i drugostupanjski sud sude na temelju pretpostavki, bez ikakvih indicija i dokaza tvrde…“ da su osuđenici počinili kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. na štetu oštećenog I. T. na način opisan u izreci prvostupanjske presude te da je moguće „…na temelju istih provedenih dokaza zaključiti i nešto sasvim drugo…“.
6.1. Iz navedenog jasno proizlazi da osuđeni L. Š., jednako kao i osuđeni M. U., nastojeći opisane razloge u zahtjevu podvesti pod povredu prava na pravično suđenje, zapravo, nedopušteno prigovara činjeničnim utvrđenjima u pravomoćnoj presudi. Pritom treba napomenuti da osuđeni Š. uopće nije predlagao u tijeku postupka nadopunu psihijatrijskog vještačenja na način da se vještak psihijatar izjasni o ubrojivosti osuđenika nakon što su oni iznijeli svoje obrane. Upravo suprotno, na kraju dokaznog postupka, na upit predsjednika vijeća nije bilo novih dokaznih prijedloga za dopunu dokaznog postupka. Stoga nema govora da bi u tijeku postupka osuđeniku na bilo koji način bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno da u tijeku postupka nisu bile ispunjene sve pretpostavke načela pravičnosti.
6.2. Naime, u konkretnom je slučaju osuđeniku bilo ostvareno pravo da bude nazočan radnjama u postupku i saslušan prije donošenja odluke te pravo da u postupku poduzima sve radnje koje može poduzeti i njegov protivnik. Pritom je osuđenik imao mogućnost predlagati i izvođenje dokaza, koju mogućnost je iskoristio. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke, jer je odluka temeljena na dokazima izvedenim na raspravi u kontradiktornom postupku. U konačnici, i prvostupanjski i drugostupanjski sud dali su razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz detaljne analize proizlazi da nisu proizvoljni.
6.3. Protivno navodima u zahtjevu osuđenog Š., odluka o kazni je u pravomoćnoj presudi obrazložena jasnim i prihvatljivim argumentima. Prvostupanjski je sud u odlomcima 44. i 45. cijenio osuđenom L. Š. sve okolnosti odlučne za kažnjavanje te je tim okolnostima, doduše pomalo šturim, ali dostatnim i razumnim argumentima, dao odgovarajući značaj. Preispitujući odluku o kazni u povodu podnesenih žalbi u smislu članka 478. ZKP-a, drugostupanjski je sud u odlomcima 16., 16.1. i 16.2. sve pravilno utvrđene okolnosti od strane prvostupanjskog suda detaljno analizirao te odluku o kazni obrazložio iscrpnim argumentima. S obzirom na to da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine jedinstvenu cjelinu, neosnovano osuđeni L. Š. smatra da odluka o kazni nije dostatno i razumno obrazložena.
6.4. Daljnji oblik povrede prava na pravično suđenje osuđeni Š. nalazi u činjenici da je u donošenju drugostupanjske presude sudjelovala sutkinja S. J. koja je prethodno odlučivala o žalbi na rješenje o produljenju istražnog zatvora protiv tada optuženog L. Š. Pritom se tvrdi da je takvim postupanjem ostvaren razlog za otklon navedene sutkinje u skladu s odredbom članka 32. stavka 2. ZKP-a, a potom se citira odredba članka 32. stavka 1. točke 5. ZKP-a kojom su regulirane zakonske osnove za isključenje suca, a što je posve različito od njegovog otklona do kojeg može doći ako je nepristranost suca na drugi način dovedena u pitanje.
6.5. Nesporno je da sastav suda u svakoj konkretnoj situaciji mora isključiti opravdanu sumnju u njegovu nepristranost. Međutim, činjenica da je sutkinja koji je sudjelovala u donošenju prvostupanjske presude prethodno sudjelovala i u vijeću prilikom odlučivanja o žalbi protiv rješenja o produljenju istražnog zatvora, nije okolnost koja bi po sili zakona u smislu odredbe članka 32. stavka 1. točke 5. ZKP-a dovela do njezinog isključenja od obavljanja sudske dužnosti. Jednako tako, ta činjenica, sama za sebe, ne može biti niti razlogom za otklon od obavljanja sudske dužnosti u smislu odredbe članka 32. stavka 2. ZKP-a, bez postojanja drugih negativnih pokazatelja njezine pristranosti, koji su ovdje izostali niti se navode u zahtjevu.
6.6. Naime, sutkinja S. J. nije donosila nikakve odluke niti je sudjelovala u prethodnom postupku na način da bi se iz njezinog prethodnog postupanja moglo opravdano zaključivati da je odlučivala o pitanjima koja su blisko povezana s odlukom o krivnji, a niti je o takvim pitanjima zauzimala svoj stav. Stoga njezino sudjelovanje u odlučivanju o istražnom zatvoru, samo za sebe, ne prejudicira njezinu kasniju odluku o krivnji. Tome u prilog govori i odredba članka 127. stavka 4. ZKP-a koja ovlašćuje raspravno vijeće odnosno suca pojedinca da za trajanja rasprave i do objave presude određuje, produljuje ili ukida istražni zatvor, kao i međunarodni kaznenopravni standardi, npr. presuda Europskog suda za ljudska prava (Case of Hauschildt v. Denmark od 24. svibnja 1989.), pa je za zaključiti da opisanim sudjelovanjem sutkinje S. J. u ovoj situaciji, bez postojanja konkretnih negativnih pokazatelja njezine pristranosti, nije povrijeđeno osuđenikovo pravo na zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud. Pritom svakako treba imati na umu da osuđeni L. Š., kao ni njegovi branitelji, prije započinjanja drugostupanjske sjednice vijeća, kada im je objavljen sastav vijeća koje su imali prilike i osobno vidjeti jer su bili prisutni na sjednici drugostupanjskog vijeća, nisu stavili zahtjev za otklon navedene sutkinje nego, upravo suprotno, nisu imali primjedaba na sastav vijeća.
7. Premda osuđeni L. Š. navodi u zahtjevu da je u pobijanoj presudi na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon, iz razloga koje navodi u okviru navedene povrede, proizlazi da i on, jednako kao i osuđeni M. U., prigovara utvrđenju sudova da je zajednički i dogovorno sa osuđenim U., počinio predmetno kazneno djela, tvrdeći također da supočiniteljstvo nije opisano u izreci.
7.1. Osim što na taj način i ovaj osuđenik nedopušteno pobija činjenična utvrđenja u pravomoćnoj presudi, suprotno takvim navodima, kao što je to već navedeno u odlomku 5.2. ove presude, supočiniteljstvo je jasno opisano u izreci prvostupanjske presude te su i prvostupanjski i drugostupanjski sud sasvim jasno, dostatnim i prihvatljivim argumentima obrazložili na temelju kojih sud dokaza su utvrdili da su oba osuđenika počinila kazneno djelo iz pravomoćne presude i da su postupali kao supočinitelji. Pritom, s obzirom na rezultate sudsko medicinskog vještačenja ozljeda oštećenika, kao i ostale dokaze izvedene u postupku i cijenjene od strane sudova, nije od odlučujućeg značaja za utvrđenje tko je od njih dvojice zadao smrtonosnu ozljedu niti kojim su redoslijedom te ozljede nastale. Upravo ukupnost njihovih radnji pokazuje da su obojica u vrijeme počinjenja djela, nanošenjem ozljeda oštećeniku, postupali s namjerom da ga liše života, a njihove brojne radnje neposredno nakon ubojstva i više sati nakon toga bile su usmjerene na prikrivanje tragova zločina, što podrazumijeva detaljnu razradu plana i zajedničkog dogovora po kojem postupaju.
7.2. Stoga su neosnovani i navodi u zahtjevu osuđenog L. Š.
8. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevima osuđenog M. U. i osuđenog L. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je trebalo te zahtjeve odbiti kao neosnovane i, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 26. rujna 2024.
Predsjednik vijeća:
Ranko Marijan, v.r.
