REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-19/2024-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika IJP i drugih zbog kaznenog djela iz članka 225. stavka 1. Kaznenog zakona Ukrajine i drugih, odlučujući o žalbama izručenika IJP i izručenice SJP IJ podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 26. kolovoza 2024. broj Kv I-29/2024-9, u sjednici održanoj 25. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe izručenika IJP i izručenice SJP.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem pod toč. I. i II. izreke prvostupanjski je sud na temelju članka 1. i članka 2. stavka 2. Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957., Dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 15. listopada 1957. i članka 2. Drugog dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 17. ožujka 1978. ("Narodne novine - međunarodni ugovori" broj 1457/94.) i članka 56. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04. – dalje: ZOMPO) odobrio izručenje Ukrajini izručenika IJP i i izručenice SJP, državljana Ukrajine, radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenih djela iz članka 255. stavka 1. i dr. Kazenog zakona Ukrajine, pobliže opisanih u izreci prvostupanjskog rješenja.

1.1. Pod toč. III. izreke pobijanog rješenja izručenje je na temelju članka 37. ZOMPO dopušteno pod uvjetom da država moliteljica ne progoni, ne kazni ili ne izruči trećoj državi izručenike zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje nije odobreno izručenje, da država moliteljica izručenike ne ograničava u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi sa izručenjem i da država moliteljica izručenike ne izvede pred izvanredni sud.

1.2. Pod toč. IV., V. i VI. izreke pobijanog rješenja protiv navedenih izručenika je na temelju članka 49. stavka 1. u svezi članka 59. ZOMPO-a produljen pritvor radi izručenja koji može trajati tijekom cijelog postupka izručenja do isteka roka za izvršenje rješenja o izvršenju propisanog odredbom članka 59. stavka 2. ZOMPO-a.

2. Protiv citiranog rješenja gotovo identične žalbe su podnijeli izručenik CJP putem branitelja Davida Bajle, odvjetnika iz Zadra i EJP putem braniteljice Natali Kotlar, odvjetnice iz Zagreba, „iz svih zakonom predviđenih razloga“, s istovjetnim prijedlozima da se pobijano rješenje (pogrešno se u žalbi izručenice SJP, navodi presuda) preinači i odbije zahtjev za izručenje, s tim da izručenica SJP predlaže i da se „posljedično tome ukine istražni zatvor odnosno ukinuti odluku i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.“

3. Spis je, u skladu s odredbom člankom 474. stavka 1. u vezi s člankom 495. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24 – dalje: ZKP), koji se prema odredbi članku 81. ZOMPO-a na odgovarajući način primjenjuje u ovom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalbe nisu su osnovane.

5. Izručenici neosnovano u žalbama tvrde da država moliteljica nije dostavila dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da bi oni počinili predmetna kaznena djela te se stoga radi o procesnoj smetnji za izručenje iz članka 35. stavka 1. točke 7. ZOMPO- a, zbog čega da je zahtjev za izručenje trebalo dobiti. U obje se žalbe ovo pitanje nepostojanja osnovane sumnje problematizira na način da se tvrdi da sud prvog stupnja nije obrazlagao na koji je način utvrdio da postoji osnovana sumnja o počinjenju predmetnih kaznenih djela. Ističe se i da u spisu ne postoje dokazi iz kojih bi ovo utvrđenje proizlazilo te da se sud prvog stupnja samo paušalno u točki 11. obrazloženja pobijanog rješenja poziva na izjave o dokazima krivnje te na brojne dokaze u vidu iskaza svjedoka, provedena vještačenja i brojne isprave. Žalitelji ističu da sud pri tom paušalnom citiranju dokaza ne navodi stvarni sadržaj iskaza svjedoka i vještaka te sadržaj dokumentacije tako da se ispravnost zaključka o postojanju osnovane sumnje ne može provjeriti. U žalbi izručenika IJP se ova sporna okolnost nepostojanja osnovane sumnje problematizira i kroz pitanje neprevođenja na hrvatski jezik svih isprava koje je zemlja moliteljica dostavila, protivno članku 8. stavka 1. ZOMPO-a, uslijed čega je po ovom žalitelju došlo do povrede njegovih prava jer je sud koristio kao dokaze neprevedene isprave, iako to nije mogao.

6. Navedene prigovore o nepostojanju dokaza o osnovanoj sumnji, kao zakonskoj pretpostavci za izručenje, izručenici su isticali kroz postupovne prigovore u prethodnim žalbama podnesenim protiv prvostupanjskog rješenja od 8. srpnja 2024., broj Kv-I-23/2024-16 te im je na njih odgovoreno u odluci ovog Suda od 7. kolovoza 2024. (točka 7.1. obrazloženja). Uz navedeno je potrebno i istaknuti da osnovanost sumnje proizlazi iz nesporne činjenice da su protiv izručenika u Ukrajini u tijeku istražnog postupka 26. srpnja 2022. donesena rješenja br. 757/17667/22-k (list 395- 410) i br. 757/17679/22-k (list 476-490) o određivanju istražnog zatvora, koji se temelje na konkretnim dokazima navedenim u obrazloženjima tih odluka i koji upućuju na osnovanu sumnju o počinjenju kaznenih djela. Nadalje, u izjavama o dokazima (list 420-424 i 498-502) koje je uz zahtjev za izručenje dostavila zemlja moliteljica su također navedeni konkretni dokazi koji terete izručenike te se ukratko navodi na koje se okolnosti pojedini dokazi odnose. Dakle, ne radi se o pukom popisu iskaza svjedoka i dokumentacije iz kojeg se ne bi vidio sadržaj dokaza, već o dokumentaciji u kojoj je sumiran i sadržaj relevantnih dokaza koji izručenike terete kao počinitelje predmetnih kaznenih djela.

6.1. Prema tome, zemlja moliteljica je uz zahtjev za izručenje dostavila dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja i sva je relevantna dokumentacija prevedena na hrvatski jezik te je dostavljena izručenicima, tako da je netočno da izručenici ne znaju za sadržaje dokaza koji ih terete. Uz navedeno se ističe da se u postupku ekstradicije utvrđuje samo postoje li dokazi koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje o počinjenju predmetnih kaznenih djela od strane tražene osobe, a ne provodi se dokazni postupak radi utvrđivanja odlučnih činjenica vezanih za krivnju, niti se u tom pravcu vrši ocjena vjerodostojnosti dokazne građe. Stoga su svi navedeni prigovori izručenika vezani za postojanje osnovane sumnje neosnovani jer je sud prvog stupnja ovu odlučnu činjenicu pravilno utvrdio i o tome je u obrazloženju iznio jasne razloge.

7. Izručenici pobijaju pravilnost prvostupanjskog rješenja tvrdeći da bi im izručenjem u Ukrajinu, u kojoj je u tijeku ratno stanje, bila povrijeđena prava na život iz članka 2., na zaštitu od mučenja iz članka 3. i na slobodu iz članka 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija). Smatraju da je sud olako prihvatio kao vjerodostojne navode i Izvješća Vlade Ukrajine koje je zemlja moliteljica dostavila uz zahtjev za izručenje o tome da Ukrajina i u izvanrednim ratnim okolnostima ispunjava obveze preuzete međunarodnim ugovorima i praksi Europskog suda za ljudska prava. Žalitelji tvrde da se radi o paušalnim tvrdnjama zemlje moliteljice izručenja jer se ne mogu provjeriti tvrdnje o pružanju čvrstih garancija izručenicima da će im se osigurati siguran i adekvatan smještaj u zatvorskom sustavu, budući da se ne navodi o kojim se to kaznionicama u Ukrajini radi, a koje bi bile udaljene od ratnih djelovanja i koje bi imale odgovarajuća skloništa. Pozivaju se na odluku Vrhovnog suda Švedske od 31. listopada 2023., broj B 3926-23 kojom je odbijen zahtjev za izručenje ukrajinskog državljana Ukrajini zbog povrede iz članka 3. Konvencije jer je ocijenjeno da Ukrajina u navedenom razdoblju (listopad 2023.) nije mogla traženoj osobi jamčiti poštivanje prava zabrane mučenja. Uz navedeno, u žalbama se ističe i da je nejasno zašto se sud prvog stupnja u obrazloženju u točki 12. poziva na odluke Europskog suda za ljudska prava u vezi privremenih mjera prema Pravilu 39. Poslovnika tog suda jer se radi o odlukama koje s ovim premetom nemaju veze budući se radi o drugačijem činjeničnom supstratu.

7.1. Međutim, sud prvog stupnja je s pravom otklonio ove prigovore koje su izručenici isticali i u tijeku prvostupanjskog postupka ukazujući da izručenjem u Ukrajinu izručenicima ne bi bila povrijeđena konvencijska prava kako to oni tvrde. Sud prvog stupnja je, nasuprot paušalnim tvrdnjama izručenika da će im u zatvorskim uvjetima biti ugrožen život uslijed ratnih zbivanja i da će biti izloženi opasnostima od drugih zatvorenika, s pravom prihvatio navedeno izvješće Vlade Ukrajine o mjerama koje Ukrajina u uvjetima ratnog stanja provodi u pogledu ispunjavanja obveza preuzetim međunarodnim ugovorima, uključivo i Konvenciju s njenim protokolima, te praksom Europskog suda za ljudska prava. Riječ je o očitovanju Vlade Ukrajine u kojem se iznose garancije da se u Ukrajini, osim na područjima koja su privremeno okupirana od strane Ruske Federacije, međunarodni ugovori provode. Konkretno je istaknuto u kom je manjem dijelu došlo do ograničenja prava okrivljenih osoba prema Zakonu o kaznenom postupku Ukrajine, ali je i ukazano da se temeljena ljudska prava (detaljno obrazloženje navedeno na str. 2., 2. i 3. odlomak Izvješća) ne mogu ograničiti ni tijekom ratnog stanja. Povezujući ove navode iz izvješća Vlade Ukrajine s navodima iz zahtjeva za izručenje, u kojem se Ukrajina obvezuje da će u slučaju udovoljavanja zahtjevu izručenim osobama tijekom vođenja kaznenog postupka i eventualnim izdržavanjem mjera pritvora osigurati sigurnost i pružiti jamstava da će im biti poštovana prava prema važećim zakonima Ukrajine, međunarodnim ugovorima i drugim pravnim aktima usvojenima u okviru Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i drugih organizacija, sud prvog stupnja je opravdano utvrdio da prihvaćanjem zahtjeva za izručenje temeljna ljudska prava izručenika ne bi bila povrijeđena.

7.2. Pritom se sud prvog stupnja pravilno pozvao i na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj je taj sud u više svojih odluka, citiranih u prilogu zahtjeva za izručenje i u pobijanom rješenju, odbio donijeti privremene mjere protiv Ukrajine u tijeku postupaka koje su tužitelji (u statusu pritvorenika ili zatvorenika u ukrajinskim zatvorima) pokrenuli zbog povreda prava iz članaka 2. i 3. Konvencije. U prilogu zahtjeva je na primjeru predmeta „Moskalov protiv Ukrajine“ (list 475) detaljno izloženo zašto je Europski sud za ljudska prava u postupku po tužbi osobe koje je izdržavala mjeru pritvora u kaznionici na području ratom zahvaćenog grada Odese, zbog povrede članka 2. i članka 3. Konvencije, odlukom od 24. listopada 2022. odbio primijeniti Pravilo 39. Poslovnika i narediti Ukrajini da u skladu s navedenim Pravilom izda privremenu mjeru na način da mu se osigura siguran boravak tijekom zračnih uzbuna ili evakuaciju na sigurnije područje, ili da ga se u suprotnom pusti na slobodu.

7.3. Dakle, protivno prigovorima žalitelja, citirane odluke Europskog suda za ljudska prava na koje se poziva sud prvog stupnja nisu irelevantne u ovom kaznenom postupku jer ukazuju da Europski sud za ljudska prava u tijeku odlučivanja o tužbama podnesenim zbog povreda ljudskih prava nije donosio privremene mjere protiv Ukrajine jer nije našao da bi tužiteljima, koji su se nalazili u pritvoru ili na izdržavanju kazne, zbog ratnih okolnosti, u toj mjeri bila ugrožena temeljna ljudska prava da bi ih zbog toga putem privremenih mjera trebalo premještati ili pustiti na slobodu. Jedan od argumenata suda je i da se prihvaćaju informacije dobivene od Vlade Ukrajine o poduzetim mjerama zaštite od ratnih zbivanja osoba koje se nalaze u zatvorskom sustavu. U navedenom je kontekstu i u ovom postupku sud prvog stupnja s pravom cijenio izvješće Vlade Ukrajine jer se radi o službenom dokumentu kojim država tražiteljica izručenja daje jamstva da će se izručenim osobama pri vođenju kaznenog postupka i tijekom eventualnog izdržavanja mjere pritvora i u izvanrednim ratnim uvjetima štititi temeljna ljudska prava.

7.4. Prema tome, imajući u vidu sve naprijed navedeno, te uvažavajući i činjenicu da Ukrajina, kao suverena država, ima pravo, bez obzira na to što joj je dio teritorija agresijom privremeno okupiran, progoniti i kažnjavati u zakonom propisanom postupku počinitelje kaznenih djela kojima se povređuju ili ugrožavaju vrijednosti zaštićene zakonima te države, poštujući pri tom temeljna ljudska prava tih osoba zaštićena Konvencijom i drugim aktima međunarodnog prava te svojim propisima.

8. Izručenici na paušalan način, ne iznoseći prihvatljivu argumentaciju, pobijaju prvostupanjsko rješenje i u pogledu odluke iz točke III. izreke koja se odnosi na načelo specijaliteta, a koja je osnovano donesena sukladno članku 37. ZOMPO-a. Jednako tako, oba žalitelja neosnovano pobijaju i odluke iz točaka IV., V. i VI izreke kojima je protiv njih produljen pritvor. Naime, iako sud prvog stupnja u izreci u točkama IV. i V. izreke pravilno citira odredbu članka 49. stavka 1. ZOMPO-a iz koje proizlazi da jednom donesena odluka o ekstradicijskom pritvoru ostaje na snazi tijekom cijelog postupka izručenja do isteka roka za izvršenje iz članka 59. tog Zakona, nepotrebno je u takvoj situaciji pobijanim rješenjem produljio pritvor koji je protiv izručenika pravomoćno određen rješenjem od 18. svibnja 2024., broj Kir- 354/2024., koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zadru od 6. lipnja 2024., broj Kv II-125/2024-5. Stoga su irelevantni svi navodi izručenika u kojima oni zbog svoje obiteljske situacije te tvrdnji da nisu u bijegu mjeru pritvora smatraju neosnovanom.

9. Iz naprijed navedenih razloga, kako žalba izručenika nije osnovana, a pri ispitivanju pobijanog rješenja po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 494. stavka 4. ZKP-a utvrđeno je da je pobijano rješenje donijelo ovlašteno tijelo i da na štetu izručenika nije povrijeđen kazneni zakon, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 riješeno je kao u izreci.

Zagreb, 25. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo