REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-680/2017-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Krešimir Golubić i Matija Šikić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Čateks d.d., Čakovec, Zrinsko - frankopanska 2, OIB: 16536095427, kojeg zastupa punomoćnica Irena Plevnjak, odvjetnica u Čakovcu, radi poništenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-3980/2014-3 od 5. studenoga 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-546/07-90 od 23. siječnja 2014. u sjednici održanoj 25. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-546/07-90 od 23. siječnja 2014.:

- poništen je ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika 1. srpnja 2004. i utvrđeno je da pravovaljan ostaje prethodni ugovor o radu u dijelu odredbe o visini plaće koji je bio važeći na dan 30. lipnja 2004. (točka I. izreke),

- naloženo je tuženiku da tužitelju plati bruto plaće za razdoblje od srpnja mjeseca 2004.g. do zaključno travnja mjeseca 2009., u mjesečnim iznosima navedenim u izreci te presude, sa zateznim kamatama (točka II. izreke),

- naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete plati 40.000,00 kn sa zateznim kamatama (točka III. izreke) i

- naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 29.677,70 kn (točka IV. izreke).

2. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-3980/2014- 3 od 5. studenoga 2014. odlučeno je:

„Žalba tuženika djelomično se prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-546/07-90 od 23.siječnja 2014.g.:

- preinačuje u cijelosti u toč. I. izreke te djelomično u točkama II. i III. izreke tako da preinačena glasi:

Odbija se tužitelj ZC sa zahtjevom radi poništenja Ugovora o radu zaključenog između parničnih stranaka dana 1. srpnja 2004.g. uz utvrđenje da pravovaljani ostaje prethodni ugovor o radu u dijelu odredbe visine plaće koji je važeći na dan 30. lipnja 2004.g., te sa zahtjevom za isplatu razlike bruto plaće za period od 1. srpnja 2004.g. do 20. prosinca 2007.g. te za period od 18. rujna 2008. g. do 22. travnja 2009. g. u iznosima pobliže navedenim pod točkom II izreke prvostupanjske presude, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od naznačenog dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 15.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 2008. g. do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, u roku 8 dana.

Tužitelj se odbija sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu naknade neimovinske štete iznad dosuđenog iznosa od 15.000,00 kn, odnosno za iznos od 25.000,00 kn sa zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 2008. g. do isplate.

- ukida u pobijanom dosuđujućem dijelu sadržanom u točki II. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđena razlika naknade plaće za vrijeme bolovanja za razdoblje od 21. prosinca 2007. g. do 17. rujna 2008.g. te u odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke i predmet u tim ukinutim dijelovima vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.“

3. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojemu nije uspio u sporu, podnio reviziju prema članku 382. stavku 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), s obzirom na to da je drugostupanjska presuda donesena prema članku 373.a toga Zakona, zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložio je ovome sudu da preinači drugostupanjsku presudu tako da tužbene zahtjeve prihvati u cijelosti.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio ovome sudu da ju odbije kao neosnovanu i tužitelja obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.

5. Revizija nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj parnici zahtjevi su tužitelja:

- da se poništi ugovor o radu sklopljen između parničnih stranaka 1. srpnja 2004. i utvrdi da u dijelu odredbe o visini plaće ostaje pravovaljani prethodni ugovor o radu koji je bio važeći na dan 30. lipnja 2004.

- da mu tuženik isplati razliku između bruto plaće koja mu je isplaćena po ugovoru o radu od 1. srpnja 2004. i bruto plaće koja bi mu pripala po ugovoru o radu važećem na dan 30. lipnja 2004. i to za razdoblje od 1. srpnja 2004. do 20. prosinca 2007. te za razdoblje od 18. rujna 2008. do 22. travnja 2009. sa zateznim kamatama,

- da mu tuženik isplati razliku između isplaćene naknade za bolovanje i bruto plaće koja bi mu pripala na temelju ugovora o radu važećega 30. lipnja 2004., u razdoblju od 21. prosinca 2007. do 17. rujna 2008. (za koji zahtjev prvostupanjska presuda nije postala pravomoćna jer je u tome dijelu ukinuta) i

- da mu tuženik na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje plati 40.000,00 kn sa zateznim kamatama.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj ugovor o radu od 1. srpnja 2004., koji se u odnosu na prethodno sklopljeni ugovor razlikovao u visini ugovorene plaće, sklopio u zabludi, misleći da će po novome Ugovoru obavljati posao u manjem opsegu nego prema prethodnome ugovoru o radu, te ga je zbog toga poništio, utvrđujući da stoga pravovaljan ostaje prethodni ugovor o radu. Posljedično tome, naložio je tuženiku da tužitelju isplati razliku plaće prema ta dva ugovora o radu, odnosno razliku između naknade plaće koju je primao za vrijeme dok je bio na bolovanju i plaće koja bi mu pripala po prethodnom ugovoru o radu. Također je, nakon što je utvrdio da je tuženik „šikanozno i diskriminirajuće postupao u odnosu na tužitelja“, zbog čega je tužitelju povrijeđeno pravo na duševno zdravlje, obvezao tuženika na naknadu neimovinske štete tužitelju u iznosu od 40.000, 00 kn.

8. Drugostupanjski sud je, uvažavanjem tuženikove žalbe, odbio tužbeni zahtjev za poništenje ugovora o radu sklopljenog 1. srpnja 2004. i utvrđenje da pravovaljan ostaje ugovor o radu koji je vrijedio do tada pozivom na članak 117. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01), utvrdivši da je protekao jednogodišnji rok, računajući njegov početak od tužiteljeva saznanja za navodni razlog pobojnosti, u kojem stranka koja tvrdi da je u zabludi ima pravo zahtijevati poništenje ugovora. Slijedom toga, odbio je i zahtjev za isplatu razlike plaće.

9. Što se pak tiče tužiteljeva zahtjeva za naknadu neimovinske štete, drugostupanjski sud prihvaća činjenično utvrđenje suda prvoga stupnja prema kojemu je tužitelj zbog određenih tuženikovih postupaka, osobito sprječavanja povratka na posao nakon što je utvrđeno da je tužitelju nezakonito otkazan ugovor o radu te neutemeljenih kritika i s njima u vezi pritiska na poslu, koje radnje imaju obilježje mobinga, pretrpio povredu prava osobnosti, prava na duševno zdravlje, zbog čega mu pripada pravo na naknadu štete, primjenom članka 19. stavka 1. i članka 1100. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje ZOO). Međutim, s obzirom na utvrđene činjenice, na temelju medicinskoga vještačenja po liječniku psihijatru, a osobito činjenice da su tužiteljevi psihički problemi u vezi s nezakonitim tuženikovim postupcima bili kratkotrajni i da nisu ostavili trajne posljedice, drugostupanjski je sud ocijenio da, primjenom članka 1100. stavka 2. ZOO, tužitelju po toj osnovi, umjesto prvostupanjskom presudom dosuđenih mu 40.000,00 kn, pripada 15.000,00 kn, dok je za ostatak zahtijeva po toj osnovi tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

10. U odnosu na u drugostupanjskoj presudi iznesene razloge za preinaku presude suda prvoga stupnja tužitelj neosnovano ističe postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP, odnosno neosnovanim tvrdnjama taj revizijski razlog obrazlaže. Naime, drugostupanjski je sud za svoju odluku dao jasne i razumljive razloge, obrazloživši kako je utvrdio odlučne činjenice, primjenom članka 373.a. ZPP, kao i primjenu materijalnoga prava u odnosu na tako utvrđene činjenice.

11. S obzirom na to da tužitelj u reviziji navodi da je „drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu na temelju činjenice koju je utvrdio iz dokaza izvedenog u prvostupanjskom postupku, a koju činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio“, proizlazi da se tužitelj poziva na postojanje bitne povrede iz članka 354. stavka 1. ZPP učinjenu pred sudom drugog stupnja, jer se poziva na nepravilnu primjenu odredaba članka 373.a toga Zakona. Međutim, upravo pravilo iz odredaba tog članka ovlašćuje sud drugog stupnja da potvrdi ili preinači prvostupanjsku presudu ako nađe da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, a ovlašten je uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.

12. S obzirom na navedeno, revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnoga postupka ne postoji.

13. Neosnovane su i tužiteljeve revizijske tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kao revizijskom razlogu, koje tužitelj obrazlaže isključivo u odnosu na odluku o zahtjevu za isplatu razlike plaće.

13.1. Tužitelj, naime, smatra da mu je, neovisno o odbijanju njegova zahtjeva za poništenje ugovora o radu sklopljenoga 1. srpnja 2004., trebalo dosuditi razliku između plaće koju je primao po tom ugovoru o radu u odnosu na veću plaću koju je primao po prethodno sklopljenom ugovoru o radu, tvrdeći da je radeći za tuženika po oba ugovora o radu zapravo obavljao isti rad u istom opsegu te se poziva na članak 81. stavak 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05, 94/09 i149/09) koji poslodavca obvezuje da, ako plaća nije određena kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ona mogla odrediti, radniku isplati primjerenu plaću.

13.2. Međutim, iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi utvrđenje da je iznos plaće koji je tužitelju bio isplaćivan prema Ugovoru o radu sklopljenom 1. srpnja 2004. tim Ugovorom bio i određen, odnosno ugovoren, a tužitelj se ne poziva na to da je tako ugovoreni iznos bio niži od propisanoga.

14. Stoga ostaje za utvrditi kako ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je na temelju članka 393. ZPP odbiti kao neosnovanu (točka I. izreke ove presude).

16. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (točka II. izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).

Zagreb, 25. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek