REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1253/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariju Skejiću, odvjetniku u Splitu protiv 1. tuženika VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Ljubičić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ljubičić - Vrdoljak & Partneri d.o.o., Split, te 2. tuženice TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tuženika DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. tuženika ĐN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Miro Radelić, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji 1. tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, broj Gž-339/2023-2 od 17. svibnja 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, broj P-4374/2021 od 16. prosinca 2022., na sjednici održanoj 25. rujna 2024.,
r i j e š i o j e :
I. Ukida se presuda Županijskog suda Dubrovniku, broj Gž-339/2023-2 od 17. svibnja 2023., te presuda Općinskog suda u Splitu, broj P-4374/2021 od 16. prosinca 2022., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1.1. Presudom Općinskog suda u Splitu, broj P-4374/2021 od 16. prosinca 2022. suđeno je:
„I. Utvrđuje se da je tužitelj IN, OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik nekretnine ranije oznake čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 3992 m2, koja je prešla u novu česticu oznake čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 4001 m2, pa je ovlašten tužitelj na temelju ove presude u zemljišnoj knjizi suda zatražiti i postignuti uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime uz istodobni upis brisanja toga prava s imena tuženika pod 1. UN pok. I, OIB: [osobni identifikacijski broj] za 1000/3992 dijela u odnosu na nekretninu ranije oznake čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 3992 m2, odnosno za 1002/4001 dijela, odnosno u odnosu na novu česticu oznake čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 4001 m2 za 1002/4001 dijela.
II. Dužni su tuženici pod 1. UN, pok. I, pod 2. TN , pod 3. DN i pod 4. ŠN, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, solidarno naknaditi tužitelju parbeni trošak u iznosu od 50.172,50 kn/ 6.659,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. prosinca 2022.god. do isplate, a tuženik pod 1. UN, pok. I, dužan je, u istom roku i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju i daljnji parbeni trošak u iznosu od 12.500,00 kn/1.659,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. prosinca 2022. god. do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.“
1.2. Presudom Županijskog suda Dubrovniku, broj Gž-339/2023-2 od 17. svibnja 2023. suđeno je:
„I. Žalba prvotuženika se djelomično uvažuje, a u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-4374/2021 od 16. prosinca 2022:
a) potvrđuje
-u točki I izreke
-u dijelu točke II izreke kojom je naloženo prvotuženiku naknaditi tužitelju i daljnji parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kn / 1.659,04 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 16. prosinca 2022., pa do isplate
b) preinačava u preostalom dijelu točke II izreke, tako da u tom dijelu preinačena glasi:
"Nalaže se tuženicima ad.1. ON, pok. I, ad.2. TN, ad.3. ČN, pok. IN i ad.4. ĐN, pok. IN u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju na jednake dijelove od po 1.664,76 EUR-a 1 / 12.543,12 kn parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. prosinca 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećana za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.siječnja 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana"
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.“
2.1. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4274/2023-2 od 19. ožujka 2024. dopustio 1. tuženiku (dalje: tuženik) podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:
„Na kome je teret dokaza da je prilikom stjecanja zemljišnoknjižni stjecatelj u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige?“
2.2. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je shvaćanje nižestupanjskih sudova o tome da je zemljišnoknjižni stjecatelj dužan dokazati da je u stjecanju spornih nekretnina u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, u suprotnosti sa shvaćanjem ovog suda izraženom u više odluka, pa tako primjerice i u Rev-602/2014-2 od 20. ožujka 2018. i Rev-208/2018-2 od 14. rujna 2021.
3. Tuženik je, postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. ZPP zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i ukine pobijanu drugostupanjsku odluku.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje vlasništva na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te ovlaštenje na uknjižbu i brisanje tog prava s imena tuženika.
7.1. Tijekom postupka je presudom Općinskog suda u Splitu broj Pst-897/2013 od 6. lipnja 2018., koja je ispravljena rješenjem od 7. siječnja 2023., utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetne k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pa je ovlašten u zemljišnoj knjizi ishoditi uknjižbu na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava s imena 1. tuženika VN za 1000/3992 dijela, 2. tuženice TN, za 1996/3992 dijela, 3. tuženika DN, i 4. tuženik ĐN, jer da je tužiteljev otac prema odredbama Općeg građanskog zakonika (OGZ) vlasništvo stekao na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1952., koji je faktički izvršen, a da je tužitelj vlasništvo stekao nasljeđivanjem i diobom poslije smrti oca, kao i na temelju dosjelosti. Navedena presuda drugostupanjskom odlukom Županijskog suda u Dubrovniku broj:
Gž-423/2021 od 1. prosinca 2021. ukinuta je u dijelu točke I. izreke koji se odnosi na utvrđenje vlasništva i ovlaštenja na uknjižbu u dijelu koji se odnosi na tuženika VN za 1000/3992 dijela i u tom dijelu u odnosu na ovog tuženika predmet je vraćen na ponovno suđenje, dok je u odnosu na ostale tuženike presuda postala pravomoćna.
7.2. U ponovljenom postupku nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tuženik na temelju kupoprodajnog ugovora od 5. svibnja 1989. kupio dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine od 1000m², a upisao se 20. studenoga 1990. u zemljišnu knjigu kao suvlasnik za 1000/3992 dijela. Međutim, nižestupanjski sudovi su zaključili da tuženik prilikom kupnje predmetne nekretnine nije postupao u dobroj vjeri, te da nije uspio dokazati da je posvetio dužnu pažnju kako bi utvrdio stvarno stanje prava predmetne nekretnine te da je znao ili je morao znati da stvarno stanje glede posjeda i vlasništva ne odgovara upisu u zemljišnoj knjizi, pa su prihvatili tužbeni zahtjev, a pozivajući se pri tome na odredbe čl. 20. st. 1. i čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92, 77/92 – u daljnjem tekstu ZOVO) i pravnih pravila Zakona o zemljišnim knjigama iz 1930. (dalje pravna pravila ZZK).
7.3. Točno je da se u primjeni ovih pravila ustalila sudska praksa prema kojoj se kod derivativnog stjecanja prava vlasništva na nekretninama kao jedna od pretpostavki stjecanja zahtijevala vlasništvo prednika, dok se kod primjene načela povjerenja u zemljišne knjige (primjena samo kod derivativnog stjecanja prava vlasništva i kad su prava otuđevatelja s trenutkom sklapanja pravnog posla bila upisana u zemljišnim knjigama) cijenilo da je savjestan kupac nekretnine osoba koja pored pouzdanja u zemljišne knjige utvrdi i stanje posjeda kupljene nekretnine. Samo pouzdanjem u zemljišne knjige i upisom prava vlasništva u te knjige kupac se nije smatrao jačim u pravu nasuprot prijašnjem stjecatelju kojemu je nekretnina na temelju valjanog pravnog posla predana u posjed, a pravo vlasništva nije bilo upisano u zemljišne knjige (tako ovaj sud i u odluci ovog suda Rev-x 142/2016-2 od 11. prosinca 2019.).
8. Međutim, osnovano revident ističe da je na tužitelju teret dokaza da je tuženik znao odnosno da je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da je izvanknjižno stanje za predmetnu nekretninu drugačije od knjižnog stanja te da je 1. tuženik postupao nesavjesno.
9. U tom smislu ovaj sud već je izrazio shvaćanje u odluci Rev-x-1083/2014 od 10. prosinca 2014. u kojoj je istaknuto da je “teret dokaza u takvoj parnici na tužitelju kao prvom stjecatelju jer on mora dokazati da postupanje tuženika - drugog stjecatelja nema karakteristike postupanja u dobroj vjeri u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i načelom zabrane zloupotrebe prava, a sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP prema kojemu pravilu svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i preložiti dokaze na temelju kojih temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Kako tužitelj u ovoj parnici kao prvi stjecatelj može uspjeti u sporu samo ako dokaže da tuženik kao drugi stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri, to i teret dokaza da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da je postupao na način da se takvo postupanje ne može smatrati postupanjem u dobroj vjeri, leži na tužitelju", a koje shvaćanje je reafirmirano i u odlukama ovog suda Rev-602/2014-2 od 20. ožujka 2018. i Rev- 208/2018-2 od 14. rujna 2021.
10. Imajući na umu ustaljeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, odgovor na postavljeno revizijsko pitanje glasi:
Na tužitelju, kao prvom stjecatelju nekretnine koji svoje pravo nije upisao u zemljišne knjige, je teret dokaza da tuženik, kao naknadni stjecatelj koji je svoje pravo upisao u zemljišne knjige, prilikom stjecanja nekretnina na temelju povjerenja u zemljišne knjige, nije postupao u dobroj vjeri.
11. Kako je dakle u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, ovaj sud je ukinuo u cijelosti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratio na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu (čl. 391. st. 7. ZPP).
12. U nastavku postupka nižestupanjski sudovi će ponovno ocijeniti tužiteljev zahtjev na utvrđenje prava vlasništva spornog dijela zemljišta, a vodeći računa i o teretu dokazivanja na okolnost postupanja tuženika u vrijeme kada je upisao svoje pravo u zemljišnoj knjizi, a sve u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem ovog suda.
13. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).
Zagreb, 25. rujna 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
