REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-473/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Petar Krnić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1962/2019-5 od 28. siječnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3970/2014-149 od 21. srpnja 2016., u sjednici održanoj 25. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tuženika.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja (točka I.1. obrazloženja) preinačena je presuda suda prvog stupnja te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici ukupno 372.056,87 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose počevši od 10. travnja 2000. do 10. srpnja 2016., kako je to navedeno u izreci presude suda drugog stupnja, te ubuduće počevši od 1. kolovoza 2016. mjesečni iznos od 1.762,09 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos, a sve na ime rente za tuđu pomoć i njegu.

2. Protiv presude suda drugog stupnja tuženik podnosi reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-3434/2021-2 od 7. studenog 2023. zbog pitanja: „Je li u smislu odredbe 1089. ZOO nagodba koju je u ime i za račun stranke potpisao odvjetnik kao njen punomoćnik stranke, obvezuje stranku bez obzira jesu li na strani same stranke postojale mane volje navedene u odredbama čl. 60. do 66. ZOO, i je li pobijana drugostupanjska odluka obuhvaćena pogrešnom primjenom materijalnog prava kad je utemeljena na shvaćanju da propusti i nepažnja kvalificiranog punomoćnika, koji se sastoje u tome da prije potpisivanja nagodbe istu nije pročitao, nisu od značaja za ocjenu pravne ne opstojnosti točke II. nagodbe te da se njegovi propusti ne mogu staviti na teret tužiteljice?“.

3. Tužitelj je odgovorio na reviziju.

4. Revizija je neosnovana.

5. Ovaj sud sukladno odredbi čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopušteno podnijeti reviziju.

6. S tim u svezi bitne činjenice utvrđene u postupku pred sudovima nižeg govore da su stranke, a tužiteljica zastupana po punomoćniku - odvjetniku, sklopile 20. ožujka 2000. Sporazum o izvansudskoj nagodbi glede štete koju je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju 20. ožujka 1999., te da je točkom II. tog Sporazuma izjavila da je isplatom te naknade (utvrđene Sporazumom) u cijelosti namirena u svojim potraživanjima po štetnom događaju, a ujedno se odriče bilo kakvog daljnjeg potraživanja „jer je danas ponuđeni iznos naknade i stvarna šteta koju je / oštećenik (tužiteljica) pretrpio u ovom štetnom događaju čija visina je određena sporazumno uvažavajući sve današnje i buduće okolnosti od kojih ovisi visina štete.“.

7. Sud drugog stupnja nadalje utvrđuje:

- da je odštetnim zahtjevom tužiteljica predložila nagodbu za nematerijalnu štetu, a u odnosu na materijalnu štetu za uništenu odjeću, invalidnost po dopunskom osiguranju i za tuđu pomoć i njegu za godinu dana u iznosu od 15.000,00 kuna,

- da tužiteljici, subjektivno, nije bilo poznato je li će joj trebati tuđa pomoć u budućnosti i obim te štete, jer da se u vremenu koje je prethodilo sklapanju nagodbe konzultirala sa sudskim vještakom koji je dao svoj nalaz i mišljenje o pretrpljenoj šteti, gdje je rečeno da je kod ozljeda kao kod tužiteljice medicinska skrb u kući potrebna godinu dana u punom opsegu (4 - 5 sati dnevno), a potom prema novom kliničkom statusu,

- da je tužiteljica po punomoćniku prihvatila sklapanje nagodbe nakon višekratnih pregovora s tuženikom polazeći od činjenice da je u odštetnom zahtjevu zatražena naknada za tuđu pomoć i njegu za godinu dana, a ne i za ubuduće, s obzirom na to da je u to vrijeme liječenje tužiteljice trajalo i bilo je neizvjesno hoće li joj pomoć biti potrebna i u kojem obimu i vremenu nakon provedene rehabilitacije, a kako je tužiteljičinom punomoćniku konzultirani vještak (za potrebe orijentacije osnovanosti osnove i visine zahtjeva za naknadu) rekao,

- da je tuženiku po djelatnici, svjedokinji ĐJ, rečeno da se potražuje iznos za godinu dana, a za ubuduće da će podnijeti tužbu,

- da punomoćniku tuženika nikad nije rečeno da je procjena tuženikova cenzora da će tuđa pomoć i njega tužiteljici biti potrebna i ubuduće,

- da kada je punomoćnik došao na posljednji dogovor prije potpisivanja, da su razgovarali samo o stavkama kako je postavljen odštetni zahtjev,

- da punomoćnik tužiteljice, s obzirom na to da je znao da je njegova stranka u to vrijeme bila na štakama, nikada ne bi pristao na ponuđeni iznos kada bi se time konačno riješila potraživanja s osnove tuđe pomoći i njege,

- da punomoćnik tužiteljice nije ni čitao točku II. Sporazuma,

- da svjedokinja ĐJ smatra da je tuženik ponudio naknadu štete za sve vidove štete koje je tražila tužiteljica kao i za tuđu pomoć i njegu za ubuduće, neovisno o tome što je tražena za godinu dana,

- da cenzori tuženika daju svoj nalaz i mišljenje,

- da je svjedokinja ĐJ vidjela iz cenzorova nalaza i mišljenja da je tužiteljici potrebna tuđa pomoć i njega za ubuduće,

- da svjedokinja ĐJ taj nalaz i mišljenje nije dala na uvid punomoćniku tužiteljice, već mu je priopćila da je umanjenje životne aktivnosti procijenjeno sa 50 %,

- da se svjedokinja ĐJ ne može sjetiti jesu li ona i punomoćnik tužiteljice razgovarali odnosi li se ponuđeni iznos tuđe pomoći na razdoblje od godinu dana ili se odnosi za potraživanje ubuduće,

- da je tužiteljica shvatila da će joj trebati stalno tuđa pomoć i njega nakon tri godine od nagodbe, jer da je do tada išla na sve moguće pretrage,

- da su tužiteljicu liječnici uvjeravali da će stanje biti bolje tijekom razdoblja od tri godine, ali da je njoj stanje bilo sve gore,

- da je objektivno, a prema nalazu vještaka prim. dr. sc. Igora Bumči, bilo izvjesno da će tužiteljici biti potrebna stalna tuđa pomoć godinu dana po ozljedi, i to tri sata dnevno.

8. Sud drugog stupnja nadalje ocjenjuje:

„Ocjenom tako utvrđenih činjenica ovaj sud zaključuje da je između stranaka došlo do nesporazuma.

S obzirom na vrijeme nastanka pravnog odnosa, u ovoj pravnoj stvari primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO).

Prema odredbi članka 63. ZOO-a, kad stranke vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovi ili o predmetu obveze, ugovor ne nastaje.

Dakle, s obzirom na to da se isključivo pregovaralo o naknadi temeljem podnesenog odštetnog zahtjeva tužiteljice, gdje je zahtjev za naknadu tuđe pomoći zatražen za godinu dana, da tužiteljica nije tražila rentni zahtjev ubuduće jer nije znala hoće li joj ista biti potrebna i u kojem obimu, razumljivo je da, nakon što su prihvaćene stavke iz odštetnog zahtjeva u pogledu osnove štete, te da nakon što su završeni pregovori o visini štete, punomoćnik potpisuje nagodbu s tuženikom, koju tuženik ranije priprema, bez da je čita.“.

9. Ovaj sud je u presudi poslovni broj Rev-259/2007 od 18. srpnja 2007. opisujući okolnosti tog konkretnog spora izrazio je pravno shvaćanje:

„Iz utvrđenja sudova nižeg stupnja proizlazi da je u izvanparničnom postupku koji se vodio pod posl. brojem IR-24/03 kod Općinskog suda u Starom Gradu među istim strankama radi razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina, sklopljena sudska nagodba. Nadalje utvrđeno je da je tužiteljicu u navedenom postupku zastupao punomoćnik – odvjetnik kojem je tužiteljica izdala punomoć.

Odredbom čl. 95. st. 1. toč. 1. ZPP-a je propisano, da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, odvjetnik je ovlašten na temelju takve punomoći obavljati sve radnje u postupku, a osobito podnijeti tužbu, povući je, priznati tužbeni zahtjev ili se odreći tužbenog zahtjeva, zaključiti nagodbu, podnijeti pravni lijek i odreći se ili odustati od njega, te zahtijevati izdavanje privremenih mjera osiguranja.

S obzirom na naprijed iznijeto i po pravnom stajalištu ovog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da nagodba koju je u ime i za račun tužiteljice zaključila odvjetnica kao njezina punomoćnica u okviru valjane punomoći obvezuje tužiteljicu i djeluje prema trećim osobama bez obzira na to jesu li na strani tužiteljice (koja je također potpisala nagodbu) u trenutku sklapanja iste eventualno postojale mane volje navedene u odredbama čl. 60. do 66. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99).

Zato su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili kao neosnovan zahtjev tužiteljice za poništenje predmetne nagodbe.“.

10. Odredbom čl. 1089. ZOO-a određeno je da ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, s pomoću uzajamnih popuštanja, prekidaju spor odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja prava i obveze, a st. 2. istog članka određeno je da neizvjesnost postoji i kad je ostvarenje određenog prava nesigurno.

11. Dakle iz ove odredbe slijedi da su osnovne značajke nagodbe a to su:

- da među strankama postoji spor ili neizvjesnost u nekom pravnom odnosu,

- da stranke uzajamno popuštaju ili otklanjaju neizvjesnost,

- da nagodbom određuju svoja prava, te se pored toga definira da između ostalog neizvjesnost u pravnom odnosu postoji i onda kada je ostvarivanje nekog prava nesigurno.

12.1. Iz ove odredbe ne slijedi da bi bilo odlučno da li se strane u nagodbi zastupaju same ili putem odvjetnika, i da bi elementi nagodbe ili osnovne značajke nagodbe bile dovedene u pitanje ako stranku u procesu sklapanja nagodbe, dakle u pregovorima u kojima stranke, utvrđuju u čemu se sastoji spor ili neizvjesnost u pravnom odnosu, uzajamno popuštaju i konačno utvrđuju svoja prava zastupa odvjetnik.

12.2. Stoga se glede nagodbe i njenog tumačenja primjenjuju sve one opće odredbe ZOO-a koje uređuju načela ugovornih odnosa i uređuju pitanja postojanja i tumačenja nagodbe.

13. Stoga, odgovarajući na postavljeno pitanje, a zbog gore navedenih razloga, ovaj sud izražava pravno shvaćanje kako slijedi:

Obvezuje li stranku u smislu odredbe čl. 1089. ZOO nagodba koju je u ime i za račun stranke potpisao odvjetnik kao njen punomoćnik stranke, ovisi o okolnostima konkretnog slučaja te se pitanje mana volje, mora procjenjivati s obzirom na sve okolnosti slučaja i ponašanje i držanje svih stranaka u procesu pregovaranja i samog sklapanja nagodbe.

14. Kako je sud drugog stupnja, postupajući upravo sukladno ovom pravnom shvaćanju ocijenio da upravo s obzirom na sve utvrđene činjenice, a pogotovo držanje predstavnika tuženika u postupku pregovaranja i sastavljanja teksta nagodbe ne može smatrati da su se stranke suglasile o svim pravima i obvezama već da glede toga među njima postoji nesporazum u smislu odredbe čl. 63. ZOO-a to revizija tuženika nije osnovana, i valjalo je odlučiti kao u izreci, primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a.

15. Odluka o troškovima donesena je primjenom odredbe čl. 166. u svezi s čl. 155. ZPP-a jer je ocjenjeno da trošak sastava odgovora na reviziju nije bio potreban trošak za u ovom postupku.

Zagreb, 25. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina