REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2061/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FU, OIB [osobni identifikacijski broj] [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslav Markovinović i Maatko Pavičić, odvjetnici u Bjelovaru, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320 Rijeka, Jadranski trg 3/a, kojeg zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1449/2023-2 od 10. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-991/2021-21 od 2. studenoga 2023., u sjednici održanoj 25. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1449/2023-2 od 10. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P- 991/2021-21 od 2. studenoga 2023.

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja pravno pitanje koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

„Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita (članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 96. stavaka 1. ZZP/07, isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti , bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe , sve u smislu odredbi članka 96. stavka 1. ZZP u svezi odredbi članka 98. i 100. ZZP-a?“

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Polazeći od odredbe članka 385. a i 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 ,114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5. U odnosu na postavljeno pitanje valja reći da pobija odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda izraženog u odlukama poslovni broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Rev-673/23 od 13. veljače 2024. i Rev-715/24 od 22. svibnja 2024., pa u odnosu na to pitanje nije potrebno preispitivati sudsku praksu.

6. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavka 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP-a, riješeno kao u izreci rješenja.

7. Naime, tuženik je naveo i da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda –pravo na pravično suđenje (čl.29. Ustava).Međutim, što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da judikatura Europskog suda za ljudska prava naznačuje kako se razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Nadalje u odnosu na primjenu postupovnih pravila ovaj sud ocjenjuje da je u postupcima pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te da se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku.

U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Zbog navedenog, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije ima pravo na pravično suđenje.

8. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu članka 385.a stavka 2. ZPP-a odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP-a te je odlučeno kao u izreci pod točkom II. rješenja.

Zagreb, 25. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa