Poslovni broj: I Kž-rz-14/2023-12

Poslovni broj: I Kž-rz-14/2023-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te Ivana Turudića, univ.spec.crim, mr.sc. Marijana Bitange, Marije Balenović i Snježane Hrupek-Šabijan, članova vijeća, uz sudjelovanje  sudske savjetnice Nikoline Srpak, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. A. zbog kaznenog djela iz članka 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispravak, 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96. – dalje u tekstu: OKZ RH), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. studenog 2022. broj K-Rz-6/2015., u sjednici održanoj 13. prosinca 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženika, odvjetnice N. C.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog R. A. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog Ratka Andrića zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH te ga je na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina.

 

2. Na temelju članka 148. stavak 1. i 3. u vezi članka 145. stavak 2. točka 1., 6. i 7.  Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14.,70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) optuženom R. A. naloženo je da podmiri troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 59.037,00 kuna/7.835,55 EUR koji obuhvaćaju trošak svjedoka u ukupnom iznosu od 15.250,00 kuna/2.024,02 EUR, trošak tumača u iznosu od 585,00 kuna/77,64 EUR, trošak sudsko medicinskog vještaka u ukupnom iznosu od 3.752,00 kune/497,97 EUR, trošak branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 34.450,00 kuna/4.572,30 EUR i iznos od 5.000,00 kuna/663,61 EUR na ime paušalne svote

 

3. Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optuženi Ratko Andrić.

 

3.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

3.2. Optuženi R. A. se žali po braniteljici N. C., odvjetnici u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred izmijenjeno vijeće, odnosno podredno, da se pobijana presuda preinači.

 

4. Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom kao u podnesenoj žalbi.

 

5. Spis je sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Sjednici drugostupanjskog vijeća nazočila je braniteljica optuženika, odvjetnica N. C. dok je optuženiku suđeno u odsutnosti. Uredno obaviješteni zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno članku 475. stavak 3. ZKP/08.

 

7. Žalbe nisu osnovane.

 

8. Optuženik uvodno u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka navodeći da se presuda ne može ispitati jer su u njoj navedeni nejasni i proturječni razlozi o odlučnim činjenicama i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika čime je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

 

9. Međutim, iz obrazloženja žalbe proizlazi da optuženik ovu žalbenu osnovu ne konkretizira, već kroz polemiziranje sa zaključcima suda prvog stupnja te s vjerodostojnošću iskaza svjedoka i isprava, zapravo prigovora ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, što je žalbena osnova iz članka 467. točka 3. ZKP/08., i ne radi se o postupovnim prigovorima.

 

10. Naime, optuženik, kada se poziva na znatnu proturječnost, najvećim dijelom žalbe reproducira iskaz svjedoka N. J. uz isticanje da bi se prema interpretaciji žalbe, mogli izvesti i drugačiji zaključci o nekoj odlučnoj činjenici, koji bi za žalitelja bili logičniji ili povoljniji, zbog čega, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, suprotno parafrazi iz žalbe, nije riječ o ostvarenju navedene bitne povrede, nego, kako je već prije naglašeno, o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, ovaj sud nalazi da ne postoji u žalbi apostrofirana proturječnost, te da istaknuti modalitet bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., nije ostvaren.

 

11. Nadalje, optuženik upire i na daljnje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP/08. uz obrazloženje da se presuda temelji na nezakonitom dokazu (članak 10. ZKP/08.), te da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i da je sud u tijeku rasprave i pri donošenju presude nepravilno primijenio odredbe ZKP/08. i povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo na presudu.

 

12. U odnosu na prigovor nezakonitosti dokaza, optuženik upire na dokument s lista 588 spisa koji ne sadrži naziv institucije koja ga je izdala, kao niti vlastoručni potpis optuženika s ovjerenim žigom ustanove pa smatra da ''taj dokument ne može poslužiti kao dokaz, kako u kaznenom, tako niti u upravnom, a niti parničnom postupku, jer nema svojstvo javne isprave nakon čega citira odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o parničnom postupku o pojmu javne isprave. I tim žalbenim prigovorima optuženik problematizira vjerodostojnost pročitane isprave te posredno upire na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te ne obrazlaže niti jednu osnovu iz članka 10. stavka 2. točke 1. – 4. ZKP/08., koja je od utjecaja na pitanje zakonitosti dokaza. Jednake prigovore optuženik je iznio i tijekom prvostupanjskog postupka, koje je pravilno prvostupanjski sud okvalificirao usmjerenim na vjerodostojnost, a ne zakonitost isprave, te pod točkama 8.18. – 8.24. pobijane presude iznio detaljne, jasne i u svemu prihvatljive razloge u odnosu na utvrđenje spornih činjenica o kojima, između ostalog, crpi saznanje i iz spornog dokumenta ''Dnevni raspored radnog vremena'' ali ne kao jedinog niti odlučnog dokaza već ga dovodi u vezu s iskazima svjedoka i ostalim ispravama koje su pročitane tijekom dokaznog postupka. Dakle, sporna isprava nije nezakoniti dokazi u smislu odredbe članka 10. ZKP/08., niti u smislu ex lege nezakonitosti, jer nije u pitanju nezakonitost koja bi bila izričito propisana zakonom, niti se radi o ex judicio nezakonitosti zbog toga što bi ovaj dokaz bio pribavljen kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, odnosno povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života.

 

13. Nadalje, optuženik smatra da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge obrane i to pribavljanje podataka o osobi optuženika od grada B. L., pribavljanje preslike osobne iskaznice optuženika iz razdoblja kad je optužen, ispitivanje optuženika putem video-linka i ispitivanje svjedoka S. V.. Prije svega valja istaknuti da je prvostupanjski sud pod točkama 14.-14.3. obrazložio razloge odbijanja ovih dokaznih prijedloga, a iz prvostupanjske presude je jasno razvidno koji su sve dokazi izvedeni i na kojim dokazima se temelji zaključak o optuženikovoj krivnji, pa istaknuti prigovori o odbijanju dokaznih prijedloga obrane ne dovode u sumnju pravičnost postupanja, dok će činjenična utemeljenost pobijane presude i s tim u svezi pravilnosti sudske odluke glede odbijanja dokaznih prijedloga biti razmotrena u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, odbijanje dokaznih prijedloga obrane, ne znači da je, po nekom automatizmu, došlo do teške povrede prava na pravično suđenje (članak 468. stavak 2. ZKP/08.), niti je time na raspravi povrijeđeno pravo obrane (članak 468. stavak 3. ZKP/08.). Nema dvojbe da su jamstva sadržana u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 1/06., 2/10. i 13/17.-dalje: Konvencija), konstitutivni elementi pojma pravičnog suđenja. To, međutim, ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože. Pod uvjetima iz članka 421. stavak 1. ZKP/08., sud je ovlašten odbiti izvođenje dokaza. Konvencija kao opće pravilo ostavlja sudovima slobodu i dužnost cijeniti i obrazložiti je li bilo potrebno pozivati predloženog svjedoka, odnosno izvoditi druge dokaze dok se optuženiku sudilo u odsutnosti pa pravilno prvostupanjski sud  nije prihvatio prijedlog da on ispita na raspravi. Nadalje, obrana mora svoje zahtjeve potkrijepiti objašnjenjem zašto je važno da se izvedu određeni dokazi, a izvođenje upravo tih dokaza mora biti nužno za utvrđivanje istine dok je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud ocijenio dokazne prijedloge obrane nepotrebnim i nevažnim, uz jasno obrazloženje odluke o odbijanju, pa bitno svojstvo suđenja sadržano u njegovom konstitutivnom elementu pravičnosti nije bilo narušeno samim time što optuženiku nije bilo dozvoljeno izvesti naprijed navedene dokaze.

 

14. Iako ispravno žalba ukazuje da odbijanje ispitivanja  svjedoka ili ispitivanja dokaza obrane može otvoriti pitanje s gledišta jednakosti stranaka u postupku (Europski sud za ljudska prava, Borisova protiv Bugarske, stavci 47. - 48. i Topić protiv Hrvatske, stavak 48., na koju odluku se poziva žalba) pri tome valja imati na umu da se ovi standardi Europskog suda za ljudska prava, između ostalog, vežu uz odbijanje pozivanja svjedoka ili pribavljanja isprava potrebnih da se razjasni nejasna situacija koja je predstavljala osnovu optužbi (Europski sud za ljudska prava, Kasparov i drugi protiv Rusije, stavci 64.- 65.), a u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je iznio opsežne razloge, koje prihvaća i drugostupanjski sud, da je činjenično stanje u postupku dovoljno razjašnjeno.

 

15. Neosnovano optuženik upire i na način ispitivanja svjedoka od strane prvostupanjskog suda odnosno da je zabranom određenih pitanja braniteljice optuženika obrana dovedena u neravnopravni položaj s optužbom kojoj se pogodovalo čime je došlo do povrede prava obrane, a to je utjecalo na presudu. Međutim, iz zapisnika s održanih rasprava proizlazi da je braniteljica optuženika tijekom postupka imala mogućnost izjašnjavati se i predlagati dokaze te poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje pa tako i postavljati pitanja i iznositi primjedbe na iskaze (kojima se izdašno koristila), a iz prvostupanjske presude je jasno razvidno na kojim dokazima se temelji zaključak o optuženikovoj krivnji, pa istaknuti prigovori o zabrani postavljanja određenih pitanja, koja je prvostupanjski sud ocijenio nevažnim za predmetni postupak, ne dovode u sumnju pravičnost postupanja, dok činjenična utemeljenost pobijane presude i s tim u svezi utjecaj sudske odluke glede zabrane postavljanja određenih pitanja predstavljaju žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

16. Nadalje, optuženik neosnovano žalbom upire i na čitanje iskaza svjedoka koji su umrli premda se obrana tome protivila jer joj u istrazi nije omogućeno postavljanje pitanja čime očito aludira na povredu konfrontacijskog prava sadržanog u članku 6. stavak 3. točka d) Konvencije koje traži da se okrivljeniku barem jednom tijekom postupka djelotvorno omogući ispitivanje svjedoka. U odnosu na ovaj žalbeni navod, i to dio da se obrana protivila čitanju svjedoka, prvo valja istaknuti da suglasnost stranaka nema utjecaja na mogućnost čitanja zapisnika o ispitivanju svjedoka koji je umro jednako kao što nema utjecaja na ostale mogućnosti čitanja ranijih zapisnika navedene u stavku 1. članka 431. ZKP/08., osim potrebne suglasnosti stranaka da se umjesto neposrednog ispitivanja svjedoka, odnosno vještaka koji nije prisutan, bez obzira je li bio pozvan ili ne, pročita zapisnik o njegovu prijašnjem ispitivanju. Dakle, ako su ispitane osobe umrle, čitanje zapisnika moguće je bez suglasnosti stranaka odnosno suglasnost je tu pravno nevažna (točka 2. stavka 1. članka 431. ZKP/08.).

 

17. Međutim, drugo je pitanje dokazne snage tih zapisnika u korelaciji s konfrontacijskim pravom optuženika pa pregledom spisa proizlazi da su svjedoci A. D. i N. D. ispitani 16. veljače 2012. od strane istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu u prisutnosti  braniteljice optuženika, svjedok M. F. ispitan je 1. ožujka 2013. od strane istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu u prisutnosti braniteljice optuženika, svjedok D. M. ispitan je 25. ožujka 2013. od strane istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu u prisutnosti  braniteljice optuženika i svjedok B. S. ispitan je 24. listopada 2013. od strane istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu u prisutnosti  braniteljice optuženika. Prema tome, u odnosu na iskaz tih svjedoka neosnovan je prigovor nekonfrontiranosti tih dokaza.

 

18. Nadalje, u odnosu na čitanje iskaza svjedoke koji su umrli, a čijem ispitivanju u istrazi nije bila prisutna obrana, drugostupanjski sud je cijenio praksu Europskog suda za ljudska prava koja je stvorila konfrontacijska mjerila. Tako u odluci  Schatschaschwili protiv Njemačke (odluka od 15. prosinca 2015., zahtjev broj 9154/10.), Europski sud za ljudska prava pitanje povreda konfrontacijskog prava promatra kroz trodijelni test: prvi dio odnosi se na ocjenu je li postojao dobar razlog za nepristup svjedoka čije se nekonfrontirano svjedočenje izvodi kao dokaz na raspravi, drugi je dio ocjena je li taj dokaz bio isključivi ili u odlučujućoj mjeri dokaz za osudu, a treći, jesu li postojali dovoljni činitelji protuteže uključujući i snažna postupovna jamstva koja bi nadoknadila smetnje koje su postojale obrani i koji bi osigurali da je postupak u cjelini bio pravičan, a s obzirom na to da je na raspravi izveden nekonfrontirani dokaz.

 

19. U konkretnom slučaju ispunjena su sva mjerila uspostavljena od strane Europskog suda za ljudska prava jer se radi o svjedocima koji su umrli, ti dokazi nisu u odlučujućoj mjeri dokaz za osudu te su postojali dovoljni činitelji protuteže. Naime, tijekom dokaznog postupka, u prisutnosti stranaka, u svojstvu svjedoka ispitani su svjedoci K. D. A. J., I.-Ž. K., T. B., Z. J., Ž. J., Z. B., Đ. K., D. F. , D. K., Ž. L., Z. L., V. K., M. M., L. M., B. M., N. M., D. M., M. M., J. S., I. P., D. P., V. R., Ž. S., D. P., F. Š., M. D., Z. O., Ž. Š., M. V., I. B., D. H., R. S., N. J., I. D., S. R., D. J., D. V., M. R., I. T., I. V., Đ. M., M. M., I. V.. Uz suglasnost stranaka, na temelju članka 431. stavak 1. točka 6. ZKP/08. pročitani su iskazi svjedoka: A. P., B. B., M. H., M. K., D. K., N. Š., Z. N., Z. P., K. Z., N. P., T. S., Ž. M., B. G., I. N., Z. K., M. P., S. B., R. R., M. Š., M. Ž., I. I., A. M., Ž. P., B. B., I. B., Z. B., Z. B., S. B., J. B., R. A., R. B., B. P., M. H., A. A., I. D., M. B., S. B., A. B., R. B., D. C., Ž. B., M. B., Ž. A., B. M., V. J., J. B., Z. B., R. B., I. B., B. B., T. D., D. Đ., I. H., V. G. i J. H..

 

20. Prema tome, suprotno žalbenim navodima optuženika, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 2. alineja 6. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. stavak 3. točka d. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

21. Osim toga, pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u znatnoj mjeri proturječni. Prvostupanjski sud je korektnom interpretacijom sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza, koje međusobno uspoređuje i konfrontira, a ne prihvaća obranu optuženika uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i zaključak da je optuženik ostvario elemente bića kaznenog djela u objektivnoj i subjektivnoj komponenti.

 

22. Slijedom svega naprijed navedenog, neosnovana je žalba optuženika iz žalbene osnove povrede odredaba kaznenog postupka, a nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08.. na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

23. Neosnovano se žali optuženik zbog povrede kaznenog zakona prigovorima da nema dokaza da bi optuženik bio zapovjednik logora, da je pogrešno utvrđeno da je optuženik imao stvarne ili formalne ovlasti zapovijedanja i nadzora nad pripadnicima osiguranja logora, da je pod točkama 20.-26. pobijane presude pogrešno prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik postupao s oblikom krivnje –direktni umišljaj, da je prvostupanjski sud na općenit način stavio u isti položaj optuženika u pogledu njegove odgovornosti kroz nečinjenje koje je izjednačio s činjenjem premda nije dokazno da je cijelo vrijeme bio u logoru.

 

24. Osim što optuženik ne konkretizira i ne navodi koju je to povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 1. do 6. ZKP/08., sud prvog stupnja počinio, već žalbenim navodima isključivo obrazlaže koje činjenice su pogrešno utvrđene ili nisu utvrđene, prema njegovoj subjektivnoj ocjeni, kroz ovu žalbenu osnovu u biti prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja jer smatra da nije dokazano da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo, dok se o povredi kaznenog zakona može govoriti ukoliko sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje povrijedi kazneni zakon u nekom od pitanja navedenim u članku 469. ZKP/08.

 

25. Osim toga, nerazumljivi su žalbeni navodi u odnosu na točku 21. obrazloženja pobijane presude. Naime, žalbom se polemizira sa zaključkom prvostupanjskog suda da bi se radilo o komisivno-omisivnom deliktu i taj zaključak smatra pogrešnim jer bi se moglo raditi i o kaznenim djelima u stjecaju čime se žali zbog povrede kaznenog zakona u korist optuženika. Međutim, valja istaći da kao i u odnosu na druga kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uvijek se radi o tzv. komisivno-omisivnim deliktima tj. deliktima koji se mogu u smislu članka 28. OKZ RH počiniti i činjenjem i nečinjenjem. Prema tome, kao i u svim drugim situacijama kada optuženik čini određeno kazneno djelo ostvarujući bilo više modaliteta tog istog kaznenog djela, bilo da radnju kaznenog djela ostvaruje i činjenjem i nečinjenjem, uvijek se radi samo o jednom kaznenom djelu, a ne o stjecaju kaznenih djela.

 

26. Stoga je ovaj drugostupanjski sud i u odnosu na povredu kaznenog zakona pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti, na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., i utvrdio da sud prvog stupnja nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon.

 

27. U ovom dijelu valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio OKZRH kao najblaži zakon iako je stavio u odnos samo OKZRH i Kazneni zakon koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje: KZ/11.). Naime, pitanje postojanja pravnog kontinuiteta između odgovarajućih zakonskih odredbi koje se odnose na kaznena djela protiv ratnih zarobljenika i pitanje koji je zakon blaži za počinitelje takvih djela koja su izvršena za vrijeme važenja bivšeg KZ SFRJ, a prije preuzimanja tog zakona kao zakona Republike Hrvatske na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Narodne novine“ br. 53/91, stupio na snagu 8. listopada 1991.) je razriješeno kroz dugogodišnju judikaturu prema kojoj je Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 31/93, 35/93, 108/95, 16/96, 28/96) u odnosu na navedeno kazneno djelo ratnih zločina za počinitelje blaži jer je za to kazneno djelo imao zapriječenu kaznu zatvora u trajanju od pet do dvadeset godina zatvora, dok je KZ SFRJ za ta kaznena djela predviđao mogućnost izricanja smrtne kazne (koja je doduše donošenjem Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“ br. 56/90 ukinuta). Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“br. 91/92) promijenjen je i naziv KZ SFRJ u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, a kasnije dopune odnosno izmjene i dopune te pročišćeni tekst („Narodne novine“ br. 108/95, 28/96 i 31/93) ove odredbe nisu mijenjale. Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske je u odnosu na ovo kazneno djelo ratnih zločina blaži i u odnosu na odredbu članka 160. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 77/11 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.) i u odnosu na odredbu članka 91. KZ/11. koji kao gornju mjeru kazne za predmetno kazneno djelo ratnog zločina predviđa izricanje kazne dugotrajnog zatvora, tako da nema sumnje da je sud prvog stupnja primijenio zakon koji je za optuženika najblaži.

 

28. Nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno utvrdio.

 

29. Naime, budući da je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o tome da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH utemeljio prvenstveno na iskazima brojnih svjedoka očevidaca koji su kritične zgode kao ratni zarobljenici potvrdili navode optužbe, žalbom se neosnovano nastoje obezvrijediti iskazi svjedoka kojima sud poklanja vjeru.

 

30. Tako prvostupanjski sud svoja utvrđenja u odnosu na identitet zapovjednika logora temelji na iskazima svjedoka očevidaca i to svjedoka M. H., B. B., Z. N., K. Z., I. H., L. M., M. H. i A. D. koje iskaze je doveo u vezu s ispravama u spisu (dopis Ministarstva … Ministarstvo …, Državne agencije za istrage i zaštitu od 3. svibnja 2007. u čijem prilogu se nalazi Dnevni raspored radnog vremena ratnih zarobljenika „M.“ , dopis Glavnog štaba vojske Srpske Republike BiH Personalnoj upravi SSNO od 27. svibnja 1992., naređenje komande 5. korpusa JNA od 19. prosinca 1991., članci iz dnevnog lista „O.“ od 28. listopada 1991.). Pravilne zaključke prvostupanjskog suda o identitetu optuženika nisu dovedene u sumnju žalbom fragmentarno citiranim dijelovima iskaza svjedoka kao niti navodom da Dnevni raspored radnog vremena ratnih zarobljenika ''M.'' nije originalna javna isprava jer istinitost te isprave nije dovedena u sumnju niti je isključivi dokaz o krivnji optuženika, a o pitanju istinitosti te isprave prvostupanjski sud temelji zaključke komparacijom i povezivanjem te isprave s ostalim provedenim personalnim i materijalnim dokazima.

 

31. Nadalje, bez uspjeha optuženik pobija utvrđenja prvostupanjskog suda reprodukcijom dijelova iskaza svjedoka koje, po njegovom mišljenju, prvostupanjski sud propušta cijeniti zbog čega je činjenično stanje nepotpuno i posljedično pogrešno utvrđeno. Međutim, prvostupanjski sud je detaljno ocijenio sve provedene dokaze, te jasno naveo koje dijelove prihvaća, koji dijelovi su nevažni u odnosu na odlučujuće okolnosti te koje dijelove ne prihvaća jer su nelogični, neživotni ili u suprotnosti s ostalim dokazima. Isto tako, žalbom se naglašava važnost svjedoka N. J. iako je prvostupanjski sud pod točkom 8.12. iznio razloge zbog čega ne prihvaća zaključke svjedoka o identitetu optuženika te valja istaknuti da sam optuženik u svojem iskazu, prilikom ispitivanja u istrazi, ne osporava da je bio u logoru pa je tako naveo da je nakon povratka iz S. s jedinicama JNA otišao po naredbi u M., s obzirom da je njegova specijalnost bila osiguranje ličnosti, objekata i slično, a kada je po naredbi došao na M., utvrdio je da su u logoru zarobljenici pripadnici HVO–a i napisao je upute kako se trebaju ponašati pripadnici vojne policije. Kod takvog stanja stvari, posve su promašene žalbene špekulacije ''o postojanju dva jedna te ista imena u zapovjednom kadru logora M. odnosno da se radilo o dvije osobe istog imena ''R. A.''. Neosnovano se žalbom ukazuje da iz iskaza svjedoka S. B. i R. R. proizlazi da optuženik nije bio zapovjednik logora, a da je zauzeto stajalište prvostupanjskog suda o iskazima ovih svjedoka nelogično. Međutim, ovaj drugostupanjski sud prihvaća utvrđenja iznesena u pobijanoj presudi pod točkama 8.19 i 8.20 u odnosu na dijelove iskaza ovih svjedoka da je zapovjednik bio B. P. pri čemu analizira suprotnosti unutar samih iskaza, proturječnosti između ovih iskaza i iskaza optuženika ali i isprava u spisu, posebice dopisa upućenog komandi 2. Vojne oblasti od strane Komande 5. Korpusa iz kojeg je utvrđeno da je 1. veljače 1992. godine B. P. oficir u mirovini, i da je kasnije, u lipnju 1992.,  postavljen za zapovjednika logora.

 

32. Daljnji žalbeni navodi da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da je optuženik odgovoran za smrt S. R., predstavljaju ponavljanje prigovora braniteljice optuženika iznesenih tijekom rasprave, a na koje se prvostupanjski sud argumentirano očitovao. Naime, iako je točno da je vještak izjavio kako ne može u potpunosti isključiti da je oštećenik imao neku bolest u području trbušne šupljine te da je slučajnošću preminuo od te bolesti, ispravno prvostupanjski sud povezuje nalaz i mišljenje vještaka s iskazima brojnih svjedoka. Tako su svjedoci J. S., Đ. M., D. H., S. R., N. P., T. S., B. M., D. J. i J. B. suglasno iskazivali o okolnostima koje su prethodile smrti S. R. opisujući da je S. R. umro nakon što je bio fizički zlostavljan. Cijeneći iskaze svjedoka, vještak je izjavio da je oštećenik najvjerojatnije preminuo zbog akutnog zbivanja u području trbušne šupljine, a koje je nastalo kao posljedica djelovanja tupe traume u vidu zadobivenih udaraca u predio trbuha, dok iz iskaza svjedoka proizlazi da se oštećenik nakon premlaćivanja žalio na bolove u cijelom tijelu, specifično u području trbuha, pri čemu više svjedoka navodi da je u jednom vremenskom razdoblju nakon premlaćivanja s oštećenikom bila otežana ili dijelom onemogućena komunikacija. Stoga nalaz i mišljenje vještaka ne predstavlja jedini dokaz o razlozima smrti S. R. već dokaz na temelju kojeg je prvostupanjski sud provjerio iskaze gore nabrojanih svjedoka i utvrdio da su iskazi ne samo međusobno suglasni već i potvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka. Iskazi svjedoka očevidaca da je stanje oštećenika prije smrti više dana bilo poremećeno, povezano s mišljenjem vještaka da je onda realno očekivati da bi eventualna medicinska intervencija mogla utjecati na krajnji ishod nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodom da je ''dr. N. iskazivao da je pružao liječničku pomoć'' jer se radi o uopćenom navodu koji se ni na koji način ne odnosi upravo na pokojnog S. R..

 

33. Isto tako, žalbeni navodi kojima se reproduciraju utvrđenja prvostupanjskog suda uz iznošenje subjektivne ocjene kako su ti zaključci pogrešni, a bez daljnjeg obrazlaganja te tvrdnje ili navođenja iz kojih to dokaza proizlazi eventualno drugačiji zaključak, nisu od utjecaja na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

34. U odnosu na žalbene navode usmjerene na utvrđenja prvostupanjskog suda da je optuženik djelo počinio i činjenjem i nečinjenjem kojima se analiziraju odredbe Zakona o oružanim snagama i objašnjava kako se izdaju naredbe i što su akti o postavljanju, valja ponoviti da je prvostupanjski sud izveo brojne dokaze i sa potpunom izvjesnošću utvrdio da je upravo optuženik bio zapovjednik logora u inkriminiranom razdoblju te da je i naredio i propustio spriječiti da se ratni zarobljenici muče i da se prema njima nečovječno postupa te im se nanose velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja na koje razloge su u cijelosti upućuje optuženik.

 

35. Optuženik nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u utvrđenju prvostupanjskog suda da je optuženi bio ubrojiv iako se ubrojivost može utvrditi samo vještačenjem koje u konkretnom slučaju nije provedeno. Suprotno tim žalbenim navodima, optuženiku je suđeno u odsutnosti pa se njegova ubrojivost u takvim okolnostima presumira ukoliko nisu predočeni dokazi kojima bi se ona dovela u sumnju što braniteljica nije učinila niti tijekom rasprave, a niti u žalbenom postupku jer žalbeni navod ''da je stajalište suda životno nelogično'' nije dovoljan da bi se zaključak prvostupanjskog suda doveo u sumnju već predstavlja subjektivno promišljanje braniteljice optuženika.

 

36. Iz svih naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

37. Nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

38. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je kazna zatvora u trajanju od petnaest godina koja je optuženiku izrečena prvostupanjskom presudom preblaga jer da je sud prvog stupnja precijenio značaj olakotnih okolnosti (neosuđivanost i protek vremena), a istovremeno podcijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti.

 

39. Nije u pravu niti optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud ''preuveličao'' otegotne okolnosti te da se opravdano postavlja pitanje na koji način bi se ostvarila svrha kažnjavanja na strani optuženika koji sada ima 79 godina.

 

40. Naime, sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri cijenio značaj kako olakotnih, tako i otegotnih okolnosti kod odmjeravanja kazne te Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud smatra da je izrečena kazna primjerena i da optuženiku nije potrebno izreći težu društvenu osudu, a niti postoje okolnosti koje opravdavaju blaže kažnjavanje, jer će ova kazna ispuniti svrhu kažnjavanja u smislu individualne ali i generalne prevencije koju zanemaruje optuženik.

 

41. Tako je pravilno prvostupanjski sud otegotnim cijenio stupanj krivične odgovornosti jer je djelo optuženik počinio s direktnim umišljajem, pri čemu je bio ubrojiv. Pobude iz kojih je djelo počinjeno su također cijenjene otegotnima jer predstavljaju iživljavanje nad bespomoćnim osobama koje nemaju nikakve mogućnosti obrane ili zaštite od napada, s tim da je optuženik potpukovnik s visokim vojnim činom i položajem, tzv. školovani karijerni vojnik. Jakost ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, u konkretnom slučaju žrtava, ratnih zarobljenika je cijenjena otegotnom zbog velikog broja žrtava prema kojima se nehumano postupalo na mnoge načine jer su izgladnjivani, izloženi hladnoći, nije im omogućena medicinska zaštita, ponižavani su, psihički i fizički zlostavljani. Posljedice koje zbog takvog postupanja žrtve trpe su mnogobrojne i to ne samo u odnosu na same žrtve i njihove obitelji već i u odnosu na cjelokupno društvo. Žrtvama je velikim dijelom trajno narušeno zdravstveno stanje kako fizičko tako i psihičko, što je nesporno veliki teret za njih same i njihove obitelji. Pravilno su i okolnosti uz koje je djelo počinjeno cijenjene otegotnim jer se inkriminirani period odnosi na kraj 20. stoljeća, a kazneno djelo je počinjeno na području Europe, kada se smatralo da je društvo, nakon dva svjetska rata, doživjelo takav napredak da se neće ponoviti logori, a pogotovo logori u kojima se vrše fizička i psihička zlostavljanja, gdje su zarobljenici podvrgnuti nehumanom postupanju nevjerojatnom za to razdoblje. Imajući na umu povijesna iskustva, međunarodna zajednica, odlučna da se takvi zločini ne ponove, donijela je niz međunarodnih akta, a time i Ženevske konvencije kako bi se čovječanstvo zaštitilo od takvih patnji i stradanja. Usprkos tome, optuženik je, kao visokopozicioniran u formacijskoj strukturi u ondašnjem sustavu JNA, prethodno radeći kao profesor u vojnoj pošti P. gdje je vodio Resor obuke formacija i opremanje jedinica Vojne policije u JNA u Upravi sigurnosti, postupao protivno pravilima o postupanju s ratnim zarobljenicima na način da je zapovjedio i sam činio neke od međunarodnim pravom zabranjenih radnji. Otegotnom okolnošću ispravno je cijenjen i inkriminirani period u trajanju više mjeseci, kao i brojni modaliteti postupanja na štetu ratnih zarobljenika, bezobzirnost i ustrajnost u postupanju optuženika, koji je pri tome prva osoba po funkciji u logoru.

 

42. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud olakotnim cijenio da je optuženik kazneno neosuđivana osoba, da je kazneno djelo počinio prije više od tri desetljeća, a u kojem razdoblju nije imao drugih kažnjivih ponašanja.

 

43. Dakle, optuženik je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od pet do petnaest godina odnosno od dvadeset godina, tako da se u konkretnom slučaju s obzirom na teške posljedice i veliku pogibeljnosti predmetnog kaznenog djela izrečena kazna, suprotno žalbenim navodima stranaka, ukazuje kao adekvatna.

44. Stoga se državni odvjetnik i optuženik neosnovano žale zbog odluke o kazni.

 

45. Kako su tijekom kaznenog postupka nastali efektivni troškovi i to za svjedoke odnosno putne troškove svjedoka koji su pristupili na raspravu u ukupnom iznosu od 15.250,00 kuna/2.024,02 EUR, trošak sudskomedicinskog vještaka u iznosu od 3.752,00 kune/497,97 EUR koji je bio potreban radi utvrđivanja relevantnih okolnosti kaznenog djela te trošak tumača u iznosu od 585,00 kuna/77,64 EUR i branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 34.450,00 kuna/4.572,30 EUR jer je obrana u ovom kaznenom postupku obavezna, prvostupanjski je sud sukladno zakonu obvezao optuženika na njihovo plaćanje, kao i na plaćanje paušala u iznosu od 5.000,00 kuna/663,61 EUR, a koji troškovi su odmjereni u skladu s trajanjem i složenošću postupka. Stoga, suprotno žalbi optuženika u tom dijelu, ukoliko bi njegovo imovinsko stanje u vrijeme izvršenja odluke o troškovima bilo takvo da bi plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, prema članku 148. stavak 6. ZKP/08., on može obrazloženim zahtjevom od predsjednika prvostupanjskog vijeća zatražiti oslobađanje od dužnosti njihove naknade.

 

46. Slijedom izloženog, kako žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane, trebalo ih je na temelju članka 482. ZKP/08., odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Zagrebu 13. prosinca 2023.