REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-129/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. M. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenog N. G. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 11. studenog 2022. broj K-317/2022-28 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 7. veljače 2024. broj Kž-81/2023- 6, u sjednici održanoj 25. rujna 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog N. G. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 11. studenog 2022. broj K-317/2022-28 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 7. veljače 2024. broj Kž-81/2023-6 osuđen je N. G. zbog kaznenog djela protiv javnog reda - protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.
2. Protiv te presude osuđenik je po braniteljici, odvjetnici I. Z., pozivom na članak 515. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020.
- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP) podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. stavka 1. točke 5. KZ/11. (pravilno bi bilo: članka 469. točke 5. ZKP-a) koja je počinjena u drugostupanjskom postupku, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se ukine presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Kž-81/2023 od 7. veljače 2024. te da se predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP-a spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor 31. svibnja 2024. pod brojem Ksm-DO-94/2024-2 s mišljenjem da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovoj braniteljici.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. U zahtjevu se navodi da je podnesen zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točke 5. ZKP-a, u vidu prekoračenju ovlasti suda u odnosu na odluku o kazni, koja povreda je, po ocjeni podnositelja, ostvarena u drugostupanjskom postupku.
6.1. Obrazlažući navedeni razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka osuđenik navodi kako je prvostupanjskom presudom zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11. bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, nakon čega mu je, temeljem članka 57. stavka 1., 2. i 5. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se izvršiti kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a preostali dio kazne u trajanju od osam mjeseci se neće izvršiti ako u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Prihvaćajući žalbu nadležnog državnog odvjetnika drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kaznenoj sankciji na način da je optuženik N. G. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Podnositelj zahtjeva tvrdi da kada je, s jedne strane, sud drugog stupnja u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve olakotne okolnosti na strani ovog optuženika, dok je, s druge strane, zaključio kako se kaznenom sankcijom koju je isti izrekao ipak neće ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11., tada je na taj način sud drugog stupnja dao proturječno obrazloženje kada je ustvrdio da je u cilju generalne prevencije potrebno odrediti bezuvjetnu kaznu zatvora. Smatra da je zbog toga pogrešan i zaključak tog istog suda da se djelomičnom uvjetnom osudom neće ostvariti svrha specijalne prevencije jer da u konkretnoj situaciji, po ocjeni suda drugog stupnja, ne postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele izrečene kazne okrivljenik ubuduće neće činiti kaznena djela. U zahtjevu se nadalje tvrdi da je drugostupanjski sud, izricanjem bezuvjetne kazne zatvora umjesto djelomične uvjetne osude, u značajnoj mjeri odstupio od pravila koja vrijede za odmjeravanje odgovarajuće kazne, čime je, po ocjeni podnositelja zahtjeva, sud drugog stupnja prekoračio ovlasti koje ima u odnosu na izricanje kazne. Argumentirajući ovakve svoje tvrdnje osuđenik ističe kako drugostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri vrednovao i vodio računa o okolnostima koje su od strane prvostupanjskog suda utvrđene na strani počinitelja kao olakotne, kao što su njegova dosadašnja kaznena i prekršajna neosuđivanost, priznanje kaznenog djela, iskazano kajanje zbog počinjenog dijela i njegova mlađa životna dob te da u sudskoj praksi prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u Republici Hrvatskoj za ovo kazneno djelo mnogi sudovi izriču i blažu kaznu od djelomične uvjetne osude, kao što je uvjetna osuda uz sporednu novčanu kaznu.
7. Međutim, u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.
7.1. Naime, podnositelj zahtjeva, kada ističe prethodno navedene razloge za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, zanemaruje činjenicu da prekoračenje ovlasti, kao povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točke 5. ZKP- a, predstavlja izlaženje izvan zakonom određenih okvira prilikom izricanja kaznenih sankcija. S obzirom na to da je u ovom kaznenom predmetu osuđeniku po drugostupanjskom sudu dosuđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, a to je u zakonom predviđenim granicama za kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. KZ/11. (jedne do osam godina), očigledno je da drugostupanjski sud, kada je postupio na navedeni način odnosno prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika ni u kom pogledu nije prekoračio ovlasti koje ima u odnosu na odluku o kazni.
7.2. Stoga, kada ističe ove okolnosti, podnositelj zahtjeva u biti pokušava osporiti odluku o kaznenoj sankciji (članak 471. stavak 1. ZKP-a), očigledno nezadovoljan vrednovanjem okolnosti koje su uzete u obzir prilikom odmjeravanja kazne, a to, međutim, nije dopušteno ovim izvanrednim pravnim lijekom. Naime, postupajući na navedeni način podnositelj zahtjeva u potpunosti ignorira činjenicu da se zahtjevom za izvanredno preispitivanje pravomoćna presuda ne može ispitivati u odnosu na odluku o kazni, osim ukoliko je istom prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 469. točkom 5. ZKP-a). To ovdje, iz razloga koji su prethodno već obrazloženi, ipak nije bio slučaj. Pritom podnositelju zahtjeva također treba napomenuti kako nije bilo niti jedne zapreke da sud drugog stupnja, kada je odlučivao o primjerenoj kazni, kao što je to ovdje bio slučaj, ocjenjuje sve one okolnosti koje su od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne, a koje su, kao takve, utvrđene tijekom prvostupanjskog postupka te da ih potom i na odgovarajući način vrednuje. U odnosu na paušalne tvrdnje osuđenika da postoje i odluke sudova kojima se okrivljenicima za istovjetno kazneno djelo izriču i blaže kazne, kao što su uvjetna osuda i sporedna novčana kazna, ističe se da je sud u ovom kaznenom predmetu prilikom odmjeravanja kazne ocjenjivao postojanje i značaj svih onih okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kazne kako je to propisano odredbama materijalnog kaznenog prava (članak 47. KZ/11.), pri čemu je također imao u vidu i načelo individualizacije kazne.
7.3. Stoga, imajući u vidu sve prethodno izneseno, po ocjeni ovog suda, suprotno tvrdnjama osuđenika, prilikom preinačavanja prvostupanjske presude u odnosu na odluku o kazni nisu prekoračene ovlasti koje je sud drugog stupnja imao po zakonu, a na koje u podnesenom zahtjevu neosnovano upire osuđenik.
8. Iz svih navedenih razloga, kako osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP- a, odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 25. rujna 2024.
Predsjednik Vijeća:
Dražen Tripalo
