REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2068/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz S. B., , OIB ..., zastupane po punomoćniku V. G., odvjetniku u B., protiv tužene Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, Građansko-upravni odjel iz S. B., OIB ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž R-17/2017-2 od 26. ožujka 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-99/2015-20 od 11. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 25. rujna 2024.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana osim u dijelu drugostupanjske presude koji se odnosi na trošak parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena u dijelu drugostupanjske presude koji se odnosi na parnični trošak.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je tužiteljici povrijeđeno dostojanstvo, čast i ugled za vrijeme rada kod tuženika i to diskriminiranjem i uznemiravanjem od strane nadređenih (toč. I.), zatim kojim se nalaže tuženiku da hitno poduzme mjere radi sprječavanja daljnjeg uznemiravanja tužiteljice (toč. II.), te kojim se nalaže tuženiku platiti tužiteljici iznos od 750.000,00 kn s naslova pravične novčane naknade neimovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom (toč. III.) i s osnova imovinske štete zbog razlike između pripadajuće plaće i naknade plaće za vrijeme udaljavanja iz službe i to po iznose od 2.284,27 kn mjesečno zakonskom zateznom kamatom (toč. IV.) uz naknadu parničnog troška tužiteljici (toč. V.). Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 96.875,00 kn.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska odluka kojom se toč.

I., III., IV. i V. tužbenog zahtjeva odbijaju kao i u odluci o troškovima parničnog postupka te je preinačena prvostupanjska odluka kojom se toč. II. tužbenog zahtjeva odbija te se u tom dijelu pobijana presuda ukida i tužba odbacuje. Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbe se odbija.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da revizijski sud prihvati reviziju tužene i preinači drugostupanjsku presudu i ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

4. Tužena je odgovorila na reviziju, te predlaže da se revizija u cijelosti odbaci.

5. Revizija tužiteljica je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

6. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila zaposlena od 1982. kod tuženika

- da je tužiteljica vrijeđala i omalovažavala kolegice

- da su odnosi između tužiteljice i neposredno nadređenih kao i prema ostalim službenicima bilu narušeni na način da je dolazilo do povišenih tonova i neprimijerenog izražavanja

- da je tužiteljca zbog preustroja radila na različitim poslovima od kojih je posljednji zbog njenog nečinjenja rezultirao s dvije negativne ocjene i posljedično prestanak radnog odnosa

- da tužiteljica godinu i više dana apsolutno nije ništa radila na predmetima - da je tužiteljica rješenjem od 20. studenog 2009. udaljena iz službe s danom 23. studenog 2009.

- da tužiteljica unatoč donesenom rješenju nije htjela napustiti prostorije na što ju je upozorio zaštitar a nakon čega je obavijestio djelatnike MUP-a kojima po njihovom dolasku nije htjela dati osobnu iskaznicu pa je potom odvedena u policijsku postaju

- da je tužiteljica unatoč tome nastavila dolaziti u radne prostorije i nije htjela vratiti ključ od radne prostorije zbog čega je promijenjena brava na vratima njezina ureda

- da je tužiteljica izbivala s posla zbog problema s mjehurom i ginekoloških problema

- da je tužiteljici rješenjem Ureda državne uprave od 18.travnja 2011. utvrđen prestanak državne službe po sili zakon na koje je tužiteljica podnijela tužbu koja je odbijena presudom Upravnog suda od 13.listopada 2011.

- da je tužiteljica s danom 22.svibnja 2011. otišla u mirovinu.

7. Obzirom na takva činjenična utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da nadređeni tužiteljici kao ni ostali suradnici nisu uznemiravali tužiteljicu u obavljanju posla odnosno da je nisu diskriminirali na način da je tužiteljica bila stavljena u nepovoljniji položaj bilo zbog rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identita, izražavanja ili spolne orijentacije kako je to predviđeno čl. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD). Slijedom toga sud je ocijenio da se ne radi o uznemiravanju ili diskriminaciji prema ZSD, a niti o mobingu kao jednom od oblika diskriminacije. Slijedom toga sud je ocijenio da nema ni osnovanosti za potraživanjem razlike plaće i naknade plaće za vrijeme udaljavanja iz službe.

8. Drugostupanjski sud je prihvatio sva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da ne postoji niti jedan od osnova diskriminacije iz čl. 1. ZSD niti uznemiravanja u smislu čl. 3. st. 1. ZSD, kojim se smatra svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnove iz čl. 1. st. 1. ZSD koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje. Sud je ocijenio i da nije bilo sustavnog šikaniranja tužiteljice od strane drugih zaposlenika i pretpostavljenih pri čemu se kroz stresne situacije nastoji zaposlenika natjerati da se osjeća nesigurno i bezvrijedno obavljajući svoj posao kako bi ga se što lakše diskreditiralo da u konačnici napusti svoje radno mjesto odnosno da tužiteljica nije dokazala da se u predmetnom slučaju radi o mobingu. Slijedom toga nema odgovornosti poslodavca za štetu uzrokovanu radniku kao ni osnove za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

9. U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

10. Suprotno tvrdnji revidenta da je pobijana presuda samo prividno obrazložena i da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih iskaza ili zapisnika pri čemu presuda nema nedostataka i može se ispitati. Također nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer je sud pravilno primijenio odredbe ZPP.

11. Revizijski prigovor tužiteljice da je dovedena u pitanje slobodna ocjena provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP, te da nije prihvatio dokazni prijedlog, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, prema odredbi čl. 8. ZPP koje će se činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Pa kako je sud upravo postupajući u smislu odredbe čl. 8. ZPP ocjenom izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka utvrdio dokazanim činjenice na temelju kojih je odlučio kao u izreci prvostupanjske presude, to se neosnovano prigovara sadržajno u reviziji opisanoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 8. u svezi s odredbom čl. 354. st. 1. ZPP.

12. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice na utvrđenje postojanja diskriminacije i uznemiravanja, da sud zabrani i spriječi daljnje uznemiravanje odnosno diskriminaciju te potraživanje neimovinske i imovinske štete.

13. Tužiteljica u ovoj fazi postupka navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime,revidentica prigovara da je sud u pobijanoj odluci trebao primijeniti odredbu čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – dalje: ZOO) iz razloga što tužiteljica potražuje pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti a iz čega proizlazi da je u ovoj pravnoj stvari riječ o tužbi za naknadu štete prema ZOO, a ne tužbi radi zaštite dostojanstva radnika prema Zakonu o radu ("Narodne novine" broj 149/09 – dalje: ZR).

14. Navode revidentice ovaj sud ocjenjuje neosnovanim, jer iz same tužbe proizlazi da tužiteljica traži utvrđenje da joj je povrijeđeno dostojanstvo, čast i ugled i to upravo diskriminiranjem i uznemiravanjem od strane nadređenih, a pobijana odluka nije utemeljena na Zakonu o radu već na Zakonu o suzbijanju diskriminacije,a što revizijski sud ocjenjuje da su sudovi pravilno primijenili odredbe o diskriminaciji i uznemiravanju, jer se na to sama tužiteljica i poziva. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskog suda proizlazi da taj dio tužbenog zahtjeva nije osnovan jer nije bilo diskriminiranja ni uznemiravanja tužiteljice od strane nadređenih ili ostalih poslovnih suradnika pa su slijedom toga pravilno odbili tužbeni zahtjev u tom dijelu, a posljedično tome onda i tužbeni zahtjev kojim se traži naknada imovinske i neimovinske štete.

15. Prema odredbi čl. 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD), uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. toga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Dakle, uznemiravanjem u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije smatra se svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD (po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije), koji imaju za cilj ili stvarno predstavljaju povredu dostojanstva osobe, a koji uzrokuju strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

16. Dakle, prema ZSD uznemiravanje će postojati samo ako je učinjeno zbog diskriminatorskih razloga: rase, spola, vjere i drugih utvrđenih temelja diskriminacije.

17. Nadalje, tužiteljica nije dokazala da bi se u predmetnom slučaju radilo o mobingu. Mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

18. Pritom treba reći da je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.

19. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika.

20. U smislu svega navedenoga, u konkretnom slučaju prema tvrdnjama tužiteljice, štetnu radnju predstavljaju upravo pojedini (protupravni) postupci tuženika koja imaju obilježja uznemiravanja odnosno mobinga. U postupku pred drugostupanjskim sudom nije utvrđeno da bi postupanja tuženika kao poslodavca imala obilježja uznemiravanja, ili općenito elemente mobinga, odnosno bilo kakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja s ciljem eliminacije s radnog mjesta tužiteljice.

21. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da tužiteljici ne pripada naknada neimovinske štete zbog kako tvrdi, zbog protupravnog ponašanja tuženika.

22. Dio revizijskih navoda da je sud propustio utvrditi kako je tužiteljica bila izložena trajnom i sustavnom ponižavanju svodi se na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga revizija se prema odredbi čl. 385. ZPP ne može s uspjehom podnijeti.

23. U odnosu na novčani dio tužbenog zahtjeva, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je na temelju čl. 393. ZPP presuđeno kao u izreci presude.

24. U odnosu na revizijski prigovor koji se odnosi na trošak parničnog postupka, revizija tužiteljice nije dopuštena pa je temeljem odredbe čl. 392.b st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP riješeno kao u izreci.

25. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

Zagreb, 25. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek