Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž R-73/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K., OIB: …, iz Z., …, zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz Z., …, protiv tuženika H. r., OIB: …, iz Z., …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku N. S., odvjetniku iz Z., …, radi nedopuštenosti otkaza , odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1663/2023-33 od 21. ožujka 2024., u sjednici održanoj 25. rujna 2024.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja K. K. te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1663/2023-33 od 21. ožujka 2024. i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1663/2023-33 od 21. ožujka 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika H. r. za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja K. K. iz Z., …, OIB: … koji glasi:

*Nalaže se tuženiku da vrati tužitelja na rad i radno mjesto rukovoditelja Radne jedinice Informacijska i komunikacijska tehnologija u poslovnog jedinici Tehnologija i nastavi radni odnos sukladno sklopljenom Ugovoru za obavljanje poslova rukovoditelja radne jedinice od 30. siječnja 2015. u roku od 8 dana."

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

I./ Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da nije prestao radni odnos tužitelja nedopuštenim otkazom od 10.12.2015. te je tuženik vratio tužitelja na rad i radno mjesto rukovoditelja Radne jedinice Informacijska i komunikacijska tehnologija u poslovnog jedinici Tehnologija, sukladno sklopljenom Ugovoru za obavljanje poslova rukovoditelja radne jedinice od 30. siječnja 2015., u periodu od 19.12.2015. pa do 19.3.2018."

II./ Svaka stranka snosi svoje troškove.“

2. Protiv citirane presude i rješenja žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. U žalbi ističe kako su presuda i rješenje nedopušteni i nezakoniti. Ukazuje na pravomoćnu presudu prvostupanjskog suda protiv koje je tuženik izjavio reviziju 2017. kada je već postupio po pravomoćnoj presudi i vratio tužitelja na poslove koje je prethodno obavljao. Međutim, obzirom da tuženik nije postupio zakonito i nije isplatio tužitelju naknadu plaće za period u kojem nije radio zbog nedopuštenog otkaza pokrenuta je nova parnica pred istim prvostupanjskim sudom poslovni broj Pr-16786/2021 u kojoj tužitelj zahtjeva isplatu naknade plaće. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-632/2017 od 4. lipnja 2023. donesenu u predmetnoj pravnoj stvari smatrajući da u konkretnoj situaciji nema zapreke da sud prihvati tužbeni zahtjev iz razloga što ne postoji zapreka ili smetnja "mandatnog radnog odnosa" koji bi onemogućavao usvajanje zahtjeva za vraćanjem radnika na rad. Neprihvatljiva je tvrdnja da je o zahtjevu radi vraćanja na rad već pravomoćno suđeno u ovom postupku. Radi se o potpunom različitim oblicima sudske zaštite, deklaratornim tužbenim zahtjevom traži se utvrđenje nedopuštenosti otkaza i postojanje ugovornog odnosa, dok se sporni kondemnatorni tužbeni zahtjev odnosi na činjenje. Ono je ograničeno upravo stvarnom situacijom u kojoj je daljnji radni odnos nemoguće nastaviti nakon sporazumnog raskida ugovora o radu. Isto se odnosi i na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Tužitelj ne mora trpjeti negativne posljedice odlučivanja o njegovom zahtjevu niti se može prihvatiti stav pobijanog rješenja da tužitelj nema pravni interes za deklaratornim tužbenim zahtjevom jer da sudsku zaštitu može zahtijevati kondemnatornim zahtjevom. Dakle, kondemnatorna zaštita je odbijena pa to opravdava deklaratornu pravnu zaštitu jer na drugačiji način radnik ne može zaštititi svoja prava. Nesporna je činjenica da je otkaz nezakonit pa iz takve pravne pozicije ne može proizlaziti da tužitelj nema pravo na vraćanje na rad ali istovremeno mu se uskraćuje pravo na utvrđenje postojanja takvog prava koje je i konzumirano, ali sada osporavano. Sud je pogrešno pregledao spis poslovni broj Pr- 16786/21 u kojem se tuženik protivi osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava da je dužan platiti naknadu plaće za period u kojem zbog nezakonitog otkaza tužitelj nije radio. Da bi to dokazao tužitelj mora dokazati da je nezakoniti otkaz poništen. To može učiniti deklaratornom pravnom zaštitom upravo u ovom predmetu jer zbog proteka vremena i zakašnjele pravne zaštite to svoje pravo ne može zaštiti kondemnatornom tužbom. Odluka o parničnom trošku također je nezakonita jer je povod ovoj parnici dao isključivo tuženik koji je donio nezakonite odluke o otkazu koje su poništene, zatim postoji i obveza vraćanja na rad koja je konzumirana unutar trajanja mandatnog postupka pa je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske potpuno promašena i neadekvatna da razriješi ovaj slučaj. S obzirom na povod parnici i uspjeh u tužitelja nema nikakvog zakonskog osnova da se teret ove parnice podijeli između radnika i poslodavca. Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu i rješenje, prihvatiti osnovni, a podredno eventualno kumulirani tužbeni zahtjev uz dosudu troška tužitelju uvećanog za troškove sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da su navodi tužitelja pravno neosnovani i ne dovode u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda te da je navodima žalbe tužitelj kontradiktoran sam sebi. Posebno ukazuje da je tužitelj ustrajao na vođenju postupka tako što je promijenio istovjetnost ranijeg tužbenog zahtjeva i postavio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za koji nije imao pravni interes odnosno za koji je već pravomoćno presuđeno u ovoj pravnoj stvari, a nesporno je da je radni odnos između stranaka prestao sporazumom 19. ožujka 2018. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje, a tužitelja obvezati na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Žalitelj ne konkretizira bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu i rješenje nije našao da bi pri donošenju istih sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.; dalje ZID ZPP), na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP i u svezi čl. 381. istog Zakona, niti da je pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev (prvi od eventualno istaknutih) tužitelja kojim traži vraćanje na radno mjesto rukovoditelja RJ Informacijske i komunikacijske tehnologije u poslovnoj jedinici Tehnologija i nastavak radnog odnosa sukladno Ugovoru za obavljanje poslova rukovoditelja RJ od 30. siječnja 2015.

6.1. Drugim zahtjevom tužitelj zahtjeva utvrđenje da nije prestao radni odnos tužitelja nedopuštenim otkazom od 10. prosinca 2015. te da je tuženik vratio tužitelja na radno mjesto navedeno pod toč. 6. obrazloženja ove odluke u periodu od 19. prosinca 2015. do 19. ožujka 2018.

7. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan prvi od eventualno istaknutih zahtjeva tužitelja s obrazloženjem da je tužitelj bio imenovan za rukovoditelja navedene RJ na mandat od pet godina počevši od 9. veljače 2015. i da bi po redovnom tijeku stvari (da nije bilo drugih okolnosti) navedeni mandat prestao 9. veljače 2020., a nakon isteka da bi imao pravo na nastavak radnog odnosa i sklapanje ugovora o radu za obavljanje odgovarajućih poslova (čl. 5. Ugovora). Međutim, budući da je tužitelj temeljem pravomoćne presude vraćen na rad na radno mjesto rukovoditelja navedene RJ te je 30. studenoga 2017. sklopio novi Ugovor o radu za novo radno mjesto, a 19. ožujka 2018. potpisao Sporazumni prestanak radnog odnosa, da više nije pravno odlučno što bi bilo nakon isteka mandatnog razdoblja od pet godina. Smatra da čak i u slučaju da nakon vraćanja na rad nije došlo do navedene situacije da bi mu mandat za rukovoditelja prestao 9. veljače 2020. u kojem slučaju se tužitelj ne bi mogao vratiti na navedeno radno mjesto već eventualno na druge odgovarajuće poslove u skladu s čl. 5. Ugovora.

7.1. Što se tiče podrednog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbacio tužbu u tom dijelu obrazlažući je time da je u ovom predmetu već pravomoćno utvrđeno da je nedopušten otkaz tuženika od 10. prosinca 2015. i da radni odnos kod tuženika nije prestao pozivajući se na odredbu čl. 333. st. 1. ZPP, u pogledu utvrđenja da je vraćen na radno mjesto rukovoditelja navedene RJ u periodu od 19. prosinca 2015. do 19. ožujka 2018. zaključuje da takav zahtjev zapravo predstavlja istovjetan zahtjev o kojem je pravomoćno presuđeno, pa da se i u tom dijelu radi o pravomoćno presuđenog stvari. U svezi s tim zahtjevom prvostupanjski sud se poziva i na odredbu čl. 187. ZPP smatrajući da kada se ista pravna zaštita može ostvariti zahtjevom za činidbu (vraćanje na rad) tada da nije dopuštena tužba na utvrđenje (utvrđenje radnog odnosa).

8. Tako donesenu odluku sud prvog stupnja temelji na utvrđenjima :

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora za obavljanje poslova rukovoditelja radne jedinice od 30. siječnja 2015. (dalje Ugovora) kojim je u čl. 1. navedeno da je tužitelj imenovan za rukovoditelja radne jedinice Informacijske i komunikacijske tehnologije na mandat od pet godina počevši od 9. veljače 2015.,

- da je čl. 5. Ugovora ugovoreno da nakon isteka mandata u obavljanju poslova rukovoditelja radne jedinice imao pravo na nastavak radnog odnosa i sklapanje ugovora o radu za obavljanje odgovarajućih poslova, u skladu sa stručnom spremom i dostignutom profesionalnom razinom odnosno radnim iskustvom potrebama posla i drugim uvjetima utvrđenim općim aktima HRT-a,

- da je tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika 10. prosinca 2015. (dalje Odluka o otkazu) i Odluku o razrješenju rukovoditelja RJ Informacijska i komunikacijska tehnologija od 11. studenoga 2015. (dalje Odluka o razrješenju),

- da je u ovom predmetu pravomoćno utvrđeno da nije dopuštena Odluka o otkazu i Odluka o razrješenju te je utvrđeno da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao,

- da je temeljem pravomoćne presude (Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-38/2017-2 od 2. veljače 2017.) tužitelj vraćen na rad kod tuženika na radno mjesto rukovoditelja RJ Informacijska i komunikacijska tehnologija u Poslovnoj jedinici Tehnologija 20. ožujka 2017.,

- da su 30. studenoga 2017. stranke sklopile Ugovoru o radu prema kojem je tužitelj obavljao poslove samostalnog stručnog suradnika 1.,

- da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao 19. ožujka 2018. temeljem Sporazuma o prestanku radnog odnosa od 1. ožujka 2018.,

- da je nakon toga u ovom predmetu odlukom Vrhovnog suda RH broj Revr 632/2017 od 4. srpnja 2023. - ukinuta pravomoćna presuda o vraćanju tužitelja na rad kod tuženika na radno mjesto rukovoditelja RJ Informacijska i komunikacijska tehnologija u Poslovnoj jedinici Tehnologija te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje te

- da iz potvrde HZMO proizlazi da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 9. veljače 2015. do 18. prosinca 2015. (kada mu je radni odnos prestao otkazom koji je sudskom odlukom utvrđen nedopuštenim) te od 19. prosinca 2015. do 19. ožujka 2018. (za koje razdoblje je tužitelju ponovno uspostavljen radni odnos kod tuženika temeljem pravomoćne presude, a prestao je sporazumom o prestanku radnog odnosa između stranaka).

9. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje žalbeni navodi nisu doveli u pitanje radi čega nije ostvaren izneseni žalbeni razlog.

10. Na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo, pa suprotno navodima tužitelja, nije osnovan niti taj žalbeni razlog.

11. Što se tiče glavnog zahtjeva predmet spora ima se raspraviti primjenom odredbi Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.; dalje ZR) koji u čl. 124. st. 1. određuje da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao.

11.1. U okolnostima konkretnog slučaja, i po ocjeni ovog suda, nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva vraćanje na rad na radno mjesto rukovoditelja navedene RJ i nastavak radnog odnosa po Ugovoru od 30. siječnja 2015. budući da je tužitelj temeljem pravomoćne presude donesene u predmetnoj pravnoj stvari vraćen na rad kod tuženika na sporno radno mjesto i to 20. ožujka 2017. te je na istom radnom mjestu radio osam mjeseci nakon čega je sa tuženikom sklopio novi Ugovor o radu 30. studenoga 2017. za radno mjesto samostalnog stručnog suradnika.

11.2. Međutim, na tom novom radnom mjestu samostalnog stručnog suradnika tužitelj je radio nešto više od tri mjeseca kada je sklopio Sporazum o prestanku radnog odnosa te je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao 19. ožujka 2018.

11.3. To što tužitelj, kako tvrdi žalba, nije postupio zakonito donoseći odluku o nedopuštenom otkazu ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je tuženik postupio upravo po pravomoćnoj presudi i vratio tužitelja na sporno radno mjesto rukovoditelja te je tužitelj i prije nego bi mu prestao mandat za rukovoditelja navedene RJ koji bi po redovnom tijeku stvari prestao 9. veljače 2020. - sklopio novi Ugovor o radu za radno mjesto samostalnog stručnog suradnika i u konačnici mu je radni odnos kod tuženika prestao po odredbi čl. 112. st. 1. toč. 7. ZR jer se tako sporazumio sa poslodavcem.

11.4. Također pravilnost i zakonitost pobijane presude ne dovode u pitanje niti žalbeni navodi o ne isplaćenoj naknadi plaće za period u kojem tužitelj nije radio zbog nedopuštenog otkaza budući da o navedenom zahtjevu teče drugi parnični postupak.

11.5. Slijedom navedenog nije osnovano tužiteljevo traženje vraćanja na sporno radno mjesto rukovoditelja i nastavak radnog odnosa po Ugovoru od 30. siječnja 2015.

12. Što se tiče podrednog tužbenog zahtjeva, a s obzirom na naprijed navedeno da je Odluka o otkazu od 10. prosinca 2015. već utvrđena nedopuštenom te s obzirom da je tuženik i vratio tužitelja na radno mjesto rukovoditelja navedene RJ po Ugovoru od 30. siječnja 2015. tako da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 9. veljače 2015. do 19. ožujka 2018., dakle i u periodu koji predstavlja predmet podrednog zahtjeva ali je tužitelj disponirao svojim pravom i uredio svoj radni odnos kod tuženika novim Ugovorom o radu odnosno sporazumom tako da je sud prvog stupnja pravilno odlučio i o podrednom zahtjevu tužitelja primjenom odredbe čl. 333. st. 1. ZPP odnosno odredbe čl. 187. istog Zakona.

13. Tužitelj u žalbi ističe da tuženik osporava da je dužan platiti naknadu plaće za period u kojem zbog nezakonitog otkaza tužitelj nije radio, a da bi to dokazao tužitelj da mora dokazati da je nezakoniti otkaz poništen, međutim, sukladno odredbi čl. 124. st. 1. ZR sud je u predmetnoj pravnoj stvari utvrdio da otkaz poslodavca nije dopušten koju činjenicu je dakle tužitelj dokazao, a okolnost što tuženik osporava da je dužan platiti naknadu plaće za period u kojem zbog nezakonitog otkaza nije radio ne dovodi u pitanje pravilnost prvostupanjske odluke budući da o navedenom zahtjevu teče drugi parnični postupak kako je to već naprijed navedeno.

14. Žalbeni navodi u pogledu odluke o trošku, odnosno da nema nikakvog zakonskog osnova da se teret ove parnice podijeli između radnika i poslodavca, ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost iste. Naime, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, a u konkretnom slučaju tužitelj je uspio s dijelom tužbenog zahtjeva da se utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, ali ne i u dijelu kojim traži vraćanje na posao s time što je u daljnjem tijeku postupka tužitelj istaknuo i eventualno kumulirani zahtjev kojim također nije uspio. 15. Kako, dakle, ovaj sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se presuda i rješenje pobijaju, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje u dijelu pod toč. I./ izreke, kao i u dijelu pod toč. II./ izreke kojim je pravilno, po odredbi čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.) koji se primjenjuje temeljem čl. 117. st. 3. ZID ZPP, u svezi čl. 155. st. 1. ZPP, odlučeno o troškovima parničnog postupka, tako da je slijedom svega navedenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odnosno odredbe čl. 380. st. 2. istog Zakona, odlučeno kao u izreci ove odluke.

16. Odluka o trošku sastava odgovora na žalbu temelji se na odredbi čl. 155. ZPP budući da navedeni trošak nije bio nužan za vođenje parničnog postupka.

U Zadru, 25. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica, v.r.