REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1266/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kristine Saganić, članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja NLB InterFinanz AG in Liquidation, Zürich, Beethovenstrasse 48, Švicarska, OIB 43668676136, kojeg zastupa punomoćnica Martina Šimunović Lepoša, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Orehovec, Vinter, Kiš, Šimunović iz Zagreba, Smičiklasova 18, protiv tuženika HRVATSKA AGENCIJA ZA OSIGURANJE DEPOZITA, Zagreb, Jurišićeva 1, OIB 94819327944, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Matić, odvjetnik iz Zagreba, Slavenskog 1/II, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1682/2020 od 28. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1682/2020 od 28. listopada 2022. u točkama I. i II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 4.483,77 EUR.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1682/2020 od 28. listopada 2022. u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 746,57 EUR i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 746,57 EUR (sedamstočetrdesetšest eura i pedesetsedam centi).

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1682/2020 od 28. listopada 2022. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 49.487,18 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća više pojedinačno određenih iznosa do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka I. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.230,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 28. listopada 2022. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka II. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate preko stope zatezne kamate dosuđene u točki I. i II. izreke te presude (točka III. izreke) i odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 205,19 EUR (točka IV. izreke).

2. Tuženik je protiv navedene presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o troškovima postupka. Iako u žalbi navodi da pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti iz sadržaja žalbe proizlazi da pobija točke I. i II. izreke.

3. U žalbi u bitnom navodi da je počinjena bitne povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloga o odlučnim činjenicama, budući da sud nije utvrđivao odlučne činjenice o okolnostima i učinku navedenog otpusta duga što ga je tuženik učinio prema drugom solidarnom dužniku UK kao niti druge odlučne činjenice. Smatra da je nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava kada je sud pozivom na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu na ime navodnog stjecanja bez osnove. Ponavlja razloge iznesene tijekom prvostupanjskog postupka zbog kojih smatra da nije bilo mjesta za primjenu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, već da je pravilnom primjenom odredbe članka 1112. Zakona o obveznim odnosima tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Odluku o trošku pobija zbog odluke o glavnoj stvari kao i zbog pogrešne odluke o visini dosuđenog troška. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev, ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 11.718,75 kn.

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu kojim osporava žalbene navode u cijelosti i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti. Zahtijeva naknadu troška za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 10.000,00 kn.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 265. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 49.487,18 EUR s pripadajućim zateznim kamatama za koji tužitelj tvrdi da ga je tuženik stekao bez pravne osnove. Zahtjev temelji na tvrdnji da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda naloženo tužitelju i UK solidarno nadoknaditi parnični trošak ovdje tuženiku, da je tužitelj cjelokupni dosuđeni trošak s pripadajućim zateznim kamatama isplatio tuženiku, te da ga je drugi solidarni dužnik UK, kada mu je podnio zahtjev za isplatu njegovog dijela troška, obavijestio da mu je tuženik otpustio dug. Smatra da je na temelju članka 45. stavka 2. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) tuženik dužan vratiti tužitelju polovicu naplaćenog troška koja se odnosi na drugog solidarnog dužnika budući da mu je taj dug otpustio. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev tvrdnjom da je tužitelj dug podmirio po valjanoj pravnoj osnovi i da stoga tužbeni zahtjev treba kao neosnovan odbiti.

8. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio:

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-6238/05 od 11. listopada 2006. preinačenom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-2320/2019 od 10. prosinca 2019. naloženo ovdje tužitelju i UK da naknade trošak postupka ovdje tuženiku u iznosu od 257.720,00 kn,

- da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj, radi naplate cjelokupno dosuđenog troška s pripadajućim zateznim kamatama podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave (navedene presude) protiv ovdje tužitelja kao ovršenika, te da je nakon što je određena ovrha na dionicama u vlasništvu tuženika rješenjem poslovni broj Ovr-603/2020. od 5. ožujka 2020., tijekom ovršnog postupka tužitelj platio tuženiku cjelokupni trošak s pripadajućim zateznim kamatama,

- da je nakon što je platio trošak tuženiku, tužitelj podnio zahtjev drugom solidarnom dužniku da mu plati dio troška koji se na njega odnosi (polovicu iznosa plaćenog tuženiku),

- da je drugi solidarni dužnik obavijestio tužitelja da mu je tuženik otpustio dug, te da se obraćao i samom tuženiku radi provjere tog podatka, a na što se tuženik oglušio.

9. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj svoju obvezu plaćanja troška tužitelju ispunio na temelju pravomoćne presude poslovni broj P-6238/05 od 11. listopada 2006., da se na temelju odredbe članka 53. ZOO-a jednaki dio duga (isplaćenog troška tuženiku) odnosi na drugog solidarnog dužnika UK i da s obzirom na činjenicu da je sukladno odredbi članka 45. ZOO-a tuženik otpustio dug tom solidarnom dužniku da je tuženik sukladno odredbi članka 1111. stavaka 1. i 3. ZOO-a stekao bez osnove polovicu plaćenog troška.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, niti u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude niti u pobijanoj presudi nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti one na koje ukazuje tuženik u žalbi. Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo razloge o odlučnim činjenicama, vrlo je jasno i detaljno analizirao i obrazložio koje odlučne činjenice i na temelju kojih dokaza je utvrdio, odnosno na kojim odlučnim činjenicama je temeljio svoju ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Razlozi iz obrazloženja pobijane presude u suglasnosti su sa sadržajem izvedenih dokaza.

11. Suprotno žalbenim navodima, ne samo iz iskaza svjedoka UK, nego je iz iskaza svih saslušanih svjedoka i pisanih isprava u spisu, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je između tuženika i drugog solidarnog dužnika UK u odnosu na dosuđeni trošak presudom poslovni broj P-6238/05 od 11. listopada 2006. sklopljen sporazum o otpustu duga. Prema odredbi članka 203. ZOO-a otpustom duga obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njeno ispunjenje, a dužnik se s tim složi. Iz sporazuma o otpustu duga proizlazi da je tuženik izjavio da od dužnika UK neće zahtijevati troškove ako se odrekne prava na žalbu protiv presude poslovni broj P-6238/05, a iz podataka u spisu proizlazi da se UK podneskom dostavljenim sudu 19. listopada 2006. odrekao prava na žalbu protiv presude.

12. Odredbom članka 45. stavka 1. ZOO-a propisano je da otpust duga učinjen sporazumno s jednim solidarnim dužnikom oslobađa obveze i ostale dužnike, a prema stavku 2. tog članka ako je otpust imao za svrhu osloboditi obveze samo dužnika s kojim je učinjen, solidarna obveza smanjuje se za dio duga koji prema međusobnim odnosima dužnika pada na njega, a ostali dužnici odgovaraju solidarno za ostatak duga.

13. Iz citirane odredbe proizlazi da s obzirom na činjenicu da je tuženik otpustio dug drugom solidarnom vjerovniku, da je tužitelj kao drugi solidarni dužnik bio odgovoran samo za ostatak duga. Stoga je tuženik od njega na temelju pravomoćne presude poslovni broj P-6238/05 mogao zahtijevati samo isplatu polovice dosuđenog troška. Stoga je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je naplatom polovice dosuđenog troška, koji je otpušten drugom solidarnom dužniku, došlo do stjecanja bez osnove, odnosno do neosnovanog bogaćenja na strani tuženika.

14. Međutim, u pravu je žalitelj da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu članka 1111. ZOO-a i da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 1112. ZOO-a kojom je propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

15. Nije u pravu tuženik da se u konkretnom slučaju primjenjuje iznimka kad tuženik ne bi imao pravo na povrat polovice plaćenog troška. Naime, suprotno navodima žalitelja, tužitelj u konkretnom slučaju u trenutku kada je vršio plaćanje troškova, i to tijekom ovršnog postupka, nije znao da je tuženik otpustio drugom solidarnom dužniku troškove i da nije bio dužan platiti taj dio troška. Pravilno je prvostupanjski sud, kako iz iskaza svjedoka, tako i pisanih isprava, utvrdo da je tužitelj tek nakon što je platio tuženiku cjelokupni iznos dosuđenog troška s pripadajućim zateznim kamatama saznao da je tuženik drugom solidarnom dužniku otpustio dug s osnove dosuđenog troška iz presude poslovni broj P-6238/05.

16. Iz podataka u spisu proizlazi da je tuženik, radi naplate cjelokupnog dosuđenog troška iz pravomoćne presude poslovni broj P-6238/05 od 10. prosinca 2019. podnio prijedlog za ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika te da je određena ovrha na dionicama u vlasništvu tužitelja rješenjem poslovni broj Ovr-603/2020. od 5. ožujka 2020. Prvostupanjski sud je utvrdio, a između stranaka nije niti bilo sporno da je tužitelj cjelokupni iznos troška iz ovršne isprave s pripadajućim zateznim kamatama platio tužitelju. Dakle plaćanje duga je izvršeno da bi se izbjegla prisila, jer žalba protiv rješenja o ovrsi ne odgađa ovrhu (u konkretnom slučaju ovrhu na dionicama u vlasništvu tužitelja).

17. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljev zahtjev za vraćanje polovice plaćenog troška koji se odnosio na drugog solidarnog dužnika, svejedno trebalo prihvatiti, ali na temelju odredbe članka 1112. stavka 1. ZOO-a.

18. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Tuženik je unatoč tome što je otpustio dug drugom solidarnom dužniku, za cjelokupni iznos duda podnio prijedlog za ovrhu protiv tužitelja i naplatio ga od njega. Dakle, tuženik je nepošten jer je znao da se nepošteno obogatio na račun tužitelja za polovicu naplaćenog troška iz pravomoćne presude. Stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, kako je i odlučno pobijanom presudom.

20. Odluka o trošku glede osnovanosti zahtjeva donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a. Međutim, odlučujući o visini potrebnog troška, sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

21. U pravu je žalitelj da je neosnovano tužitelju priznat trošak za sastavljanje podneska od 29. ožujka 2022. primjenom Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23), budući da iz sadržaja podneska proizlazi da se ne radi niti o jednom od taksativno navedenih podnesaka u Tbr. 8.1. nego o ostalim podnescima, pa je trebalo primijeniti Tbr. 8. t. 3. i dosuditi trošak u iznosu od 500,00 kn uvećan za PDV u iznosu 125,00 kn.

22. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud dosudio trošak za sastavljanje tužiteljevog podneska od 15. rujna 2020. primjenom Tbr. 8.1. Tarife, budući da iz sadržaja tog podneska proizlazi da se radi o tužiteljevom očitovanju na navode iz tuženikovog odgovora na tužbu.

23. Neosnovan je žalbeni navod da je neosnovano priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 4.079,00 kn, jer je tužba podnesena elektronskom obliku i presuda dostavljena u elektronskom obliku pa je primjenom članka 7. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama trebalo priznati trošak u iznosu od po 2.039,30 kn koliko je tužitelj i platio.

24. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužba doista podnesena u elektronskom obliku, a budući da uz tužbu nije dostavljen dokaz o plaćenoj pristojbi, sud je rješenjem naložio tuženiku da plati puni iznos pristojbe (4.079,00 kn) koji je tužitelj i platio. Nadalje, sud je nakon elektronske dostave presude strankama rješenjem od 28. listopada 2022. naložio tužitelju plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 4.079,00 kn.

25. Prema tome tužitelju je nastao trošak u visini pristojbi koje je platio po nalogu suda.

26. To što je tužitelj mogao, ali nije koristio pogodnosti iz odredbe članka 7. Zakona o sudskim pristojbama, nema nikakvog utjecaja, jer je tužitelj platio pristojbu po nalogu suda i za taj iznos mu je pravilno priznat nastali trošak.

27. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 373. stavka 3. ZPP-a za osnovani dio žalbe o troškovima spora u iznosu od 5.625,00 kn / 746,57 EUR odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude, dok je u odnosu na preostali iznos dosuđenog troška u iznosu od 33.783,00 kn / 4.483,77 EUR žalba kao neosnovana odbijena, kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude.

28. Tuženik nema pravo na naknadu troškova za sastav žalbe, jer je žalba samo djelomično osnovana glede sporednog zahtjeva, čija se vrijednost ne uzima kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, ako ne čini glavni zahtjev, pa se prema njemu ne mogu odrediti ni troškovi postupka (članak 35. ZPP-a).

Zagreb, 25. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Nevenka Marković