Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1452/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T SK E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R. pk. M. iz M., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku iz S., protiv tuženika R. A. d. d. iz Z., OIB: ... , zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. i P. d. o. o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-2114/2021-30 od 23. srpnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 25. rujna 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-2114/2021-30 od 23. srpnja 2024. godine u točkama I i II. izreke, te u dijelu točke III izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.696,46 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos po stopi u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja teče počev od 23. srpnja 2024. godine kao dana donošenja te presude do isplate.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-2114/2021-30 od 23. srpnja 2024. godine u dijelu točke III izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 83,09 eura (preko dosuđenog parničnog troška u iznosu od 2.696,46 eura do dosuđenog parničnog troška u iznosu od 2.779,55 eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos po stopi u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja teče počev od 23. srpnja 2024. godine kao dana donošenja te presude do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 83,09 eura, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na taj iznos po stopi u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja teče počev od 23. srpnja 2024. godine kao dana donošenja presude do isplate.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) utvrđena je apsolutno ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu broj ... kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28. ožujka 2007. godine, te je utvrđeno da navedena odredba Ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 3.663,96 eura, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, po stopi u skladu s člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.779,55 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja teče počev od 23. srpnja 2024. godine kao dana donošenja ove presude pa do isplate.

4. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže sudsku odluku na koju se poziva u tom pravnom lijeku, te podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužitelja, te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo A. B., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 1. Ugovora o kreditu od 28. ožujka 2007. godine broj ... (u nastavku teksta: Ugovor) kojim je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak (u nastavku teksta: CHF), kao i zahtjev za isplatu iznosa od 3.663,96 eura po osnovi tako ništetne odredbe Ugovora, sve sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.

8. U vezi toga utvrđuje da je tužitelj naznačeni Ugovor zaključio kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, te da tužitelj ima svojstvo potrošača, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u nastavku teksta: ZZP/07), jer da je taj ugovor zaključio kao fizička osoba, pa da isti nije trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način.

9. Nadalje utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je tuženik bio stranka, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, a ista potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018, utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu u dijelu odredbe članka 1. predmetnog Ugovora kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF, a da u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, slijedom čega utvrđuje da su Ugovorne odredbe o tečaju valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne.

10. Prvostupanjski sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tuženik kao kreditor sklapanjem predmetnog Ugovora s tužiteljem kao korisnikom kredita, kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, postupio protivno odredbi članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), pa da je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost, u smislu odredbe članka 87. ZZP/03, jer da kamate moraju biti određene, odnosno odredive, u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, u nastavku teksta: ZOO).

11. Stoga pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a, kao i na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19, u nastavku teksta: ZZP/14), odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude.

12. Nadalje utvrđuje da tužitelj zbog ništetnosti naznačene Ugovorne odredbe ima u skladu s odredbama članaka 323. stavak 1. i 1111. ZOO-a subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, kao i pravo na zatezne kamate na te iznose počev od dana njihovog stjecanja od strane tuženika, jer utvrđuje da je isti zbog ništetnosti gornje odredbe Ugovora nesavjestan stjecatelj.

13. U vezi toga utvrđuje da je tužitelj u razdoblju od isplate predmetnog kredita pa do njegove konačne otplate isplatio tuženiku temeljem nepoštene Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od ukupno 3.663,96 eura, pa pozivom i na odredbu članka 29. stavak 2. ZOO-a odlučuje kao u točki II. izreke pobijane presude.

14. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je zastarni rok počeo teći od 14. lipnja 2018. godine kao dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, a da u trenutku podnošenja predmetne tužbe dana 28. svibnja 2021. godine nije protekao petogodišnji zastarni rok.

15. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi članka 154. ZPP- a.

16. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

17. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. tog Zakona, na koju u kontekstu prethodno naznačene bitne postupovne povrede ukazuje tuženik, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može ispitati.

18. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe (indirektno) upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 84. ZZP/03, jer isti u žalbi niti ne navodi kako je do zaključenja glavne rasprave predložio da se na okolnost valjanosti (poštenosti) sporne Ugovorne odredbe provedu odgovarajući dokazi, a čije izvođenje bi sud prvog stupnja odbio provesti, pa je prvostupanjski sud o ništetnosti sporne odredbe Ugovora koja se tiče valutne klauzule pravilno prosuđivao imajući u vidu ishod postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, zbog čega su u tom kontekstu irelevantni navodi tuženika kako su u u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača.

19. Naime, iz presude potonje navedenog suda poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj P. u tom postupku ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u vezi čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke, pa prema tome i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

19.1. Stoga takva pravomoćna presuda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužitelj posredno pozvao u tužbi, ima u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a učinak i u predmetnoj parnici, u kojoj je parnični sud vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka. Osim toga, odredbom članka 118. ZZP/14, koji propis je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa se i ta odredba neporedno primjenjuje u konkretnom slučaju, neovisno o tome kada je zaključen predmetni Ugovor.

20. U vezi toga pravilno je sud prvog stupnja na temelju sadržaja Ugovora utvrdio da tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača, u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP/03, koji propis je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, budući je u tom dijelu osnovano poklonio vjeru iskazu tužitelja, koji je između ostalog naveo da u vrijeme sklapanja Ugovora nije imao obrt, kao niti poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, a kojem iskazu tužitelja sa ročišta od 01. srpnja 2024. godine tuženik nije prigovorio, zbog čega nije bilo potrebe da se na okolnost statusa tužitelja kao potrošača pribavljaju podaci koje tuženik navodi u žalbi.

21. Budući je neprijeporno da je sporna Ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a isti nije u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP/03 dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, jer to niti po ocjeni ovog suda ne proizlazi iz provedenih dokaza, to se u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 radi o nepoštenoj Ugovornoj odredbi koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a koja odredba je u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetna, što ima za posljedicu pravo tužitelja na povrat (restituciju) svih onih novčanih iznosa koje je isplatio tuženiku na temelju takve ništetne Ugovorne odredbe, i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana uplate pojedinih anuiteta do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, budući je tuženik zbog ništetnosti naznačene Ugovorne odredbe nesavjestan stjecatelj.

22. Stoga su neosnovani svi oni žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti sporne odredbe članka 1. Ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, a posljedično tome i zakonitost pobijane presude u odnosu na dosuđenu glavnicu i pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose za razdoblje od njihove dospjelosti pa do konačne isplate, jer je takva odluka utemeljena na pravilnoj primjeni odredaba članaka 1111. i 1115. ZOO-a.

23. Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 28. svibnja 2021. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

24. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi, kao niti sadržaj uz žalbu priložene sudske odluke.

25. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 151. stavak 3. i 154. stavak 1. ZPP-a, osim u dijelu u kojem je tužitelju na teret tuženika dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 83,09 eura, a to stoga jer je odredbom članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18 i 51/23), važećoj u vrijeme donošenja pobijane presude, propisano da su obveze plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa je u tom dijelu trebalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

25.1. Pri tome neosnovano tuženik osporava pravo tužitelja na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u dosuđenom iznosu od 41,46 eura, jer je iz sadržaja prvostupanjskog spisa razvidno da je isti podmirio trošak te sudske pristojbe.

26. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu opisanom u točki I izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke iste presude.

27. Budući je tuženik u žalbenom postupku uspio u neznatnom dijelu ožalbene presude, i to jedino u dijelu odluke o troškovima postupka, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 25. rujna 2024. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar, v.r.