Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-12126/2021

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. pravne osobe „Cestotehnik“ d.o.o., koju brani Irena Kelava, odvjetnica u Zagrebu, zbog prekršaja iz čl. 247. st. 2. t. 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 79/07, 26/09, 130/11, 74/13, 69/17, 46/18. i 133/20.), odlučujući o žalbi okr. pravne osobe „Cestotehnik“ d.o.o., podnesenoj putem branitelja, protiv presude Općinski sud u Sesvetama, od 1. listopada 2021., broj: 25. Pp-1114/2021, u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. pravne osobe „Cestotehnik“ d.o.o. te potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. pravna osoba „Cestotehnik“ d.o.o., dužna je naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 50,00 (pedeset) eura u roku 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. pravna osoba „Cestotehnik“ d.o.o., sa sjedištem u [adresa], proglašena je krivom zbog prekršaja iz čl. čl. 247. st. 2. t. 1. Zakona o strancima, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je okr. pravnoj osobi na temelju tog propisa, uz primjenu odredbe o ublažavanju novčane kazne, izrečena novčana kazna 50.000,00 kuna, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 8 dana te je okr. pravna osoba dužna naknaditi troškove prekršajnog postupka 500,00 kuna.

2. Protiv te presude je okr. pravna osoba „Cestotehnik“ d.o.o. pravodobno putem braniteljice podnijela žalbu iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu te ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka pravna osoba „Cestotehnik“ d.o.o. u žalbi podnesenoj po braniteljici, navodi da je počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, odnosno da je presuda (izreka) nerazumljiva, proturječna sama sebi te nema razloga o odlučnim činjenicama proturječni. Međutim, ovaj sud je utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naprotiv, prvostupanjski je sud nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okr. pravne osobe, pa kako dakle presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti nisu proturječni, to nije počinjena povreda koju ističe okr. pravna osoba. Nadalje, iz izreke pobijane presude jasno proizlazi zakonsko obilježje prekršaja za koji je okr. pravna osoba proglašena krivom, te je prvostupanjski sud, postupajući sukladno odredbi čl. 183. st. 1. t. 1. PZ-a u izreci jasno opisao samu radnju izvršenja okr. pravne osobe i odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet predmetnog prekršaja pa izreka presude nije nejasna niti nerazumljiva kako to navodi žalitelj.

5.1. Stoga je ocijenjen neosnovanim žalbeni navod kojim pobija presudu zbog navedene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

6. Suština žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je prvostupanjski sud po mišljenju žalitelja pogrešno primijenio i materijalno prekršajno pravo, sastoji se u tome da je pogrešno sud utvrdio da bi okr. pravna osoba kao poslodavac u predmetnom razdoblju koristila rad državljana treće zemlje koji nisu imali dozvolu za boravak i rad ili potvrdu o prijavi rada, budući da se radi o situaciji iz čl. 73. st. 1. Zakona o strancima koji predviđa mogućnost drugačijeg rješenja u pogledu korištenja rada državljana treće zemlje u Republici Hrvatskoj kada su u pitanju upućeni radnici u smislu čl. 86. st. 1. istog Zakona, a što je po mišljenju žalitelja slučaj u ovom predmetu. Žalbi prilaže primjerak Obrasca 1 - Izjavu o upućivanju radnika koju je okr. pravna osoba ispunila za svakog stranca.

6.1. Međutim, pogrešno je tumačenje okr. pravne osobe da se u konkretnom slučaju radi o upućenim radnicima. Naime, izuzetna situacija (prema čl. 73. st. 1. Zakona o strancima) u kojoj je moguće koristiti rad državljanina treće zemlje (osobe koja nema državljanstvo članice EGP-a ili Švicarske Konfederacije – čl. 2. st. 1. t. 4. Zakona o strancima) bez izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, odnosi se na kategoriju upućenih radnika.

Čl. 86. st. 1. Zakona o strancima glasi: „Upućeni radnik je radnik kojega strani poslodavac iz st. 2. tog članka, u okviru privremenog ili povremenog prekograničnog pružanja usluga, na ograničeno razdoblje: 1. upućuje na rad u Republiku Hrvatsku za svoj račun i pod svojim vodstvom, na temelju ugovora sklopljenog između stranog poslodavca koji ga upućuje i korisnika usluge u Republici Hrvatskoj, pod uvjetom da za vrijeme upućivanja između stranog poslodavca i radnika postoji radni odnos...“

Nadalje, čl. 86. st. 2. Zakona o strancima glasi: „Strani poslodavac je fizička ili pravna osoba koja ostvaruje poslovni nastan u drugoj državi članici EGP-a, koji u okviru prekograničnog pružanja usluga, upućuje radnika na ograničeno vrijeme na rad u Republiku Hrvatsku.“

Čl. 86. st. 3. Zakona o strancima glasi: „Upućeni radnik je radnik kojega je strani poslodavac u okviru prekograničnog pružanja usluga uputio na ograničeno vrijeme na rad u Republiku Hrvatsku, koja nije država u kojoj uobičajeno radi.“

6.1.1. Iz citiranih zakonskih odredbi, prije svega je jasno da je upućeni radnik samo onaj kojeg strani poslodavac pod propisanim uvjetima može uputiti na rad u Republiku Hrvatsku, a da je strani poslodavac ona fizička ili pravna osoba koja ima sjedište u nekoj od država članica EGP-a (Europskog gospodarskog prostora). Budući da okr. pravna osoba „Cestotehnik“ d.o.o. ima sjedište u [adresa] ([adresa], L [adresa]) te nema nastan u državi članici EGP, ista niti ne može biti strani poslodavac u Republici Hrvatskoj u smislu čl. 86. st. 2. Zakona o strancima pa prema tome ne može niti upućivati radnike na rad u Republiku Hrvatsku pod posebnim uvjetima propisanim u čl. 86. st. 1. istog Zakona, kako se to pogrešno tumači u žalbi.

6.1.2. Stoga je promašen i navod žalbe u kojem se navodi da zatečeni radnici nisu niti trebali imati ishođenu potvrdu o prijavi rada ili dozvolu za boravak i rad jer su radili manje od 90 dana te da je okr. pravna osoba u potpunosti ispoštovala svu zakonsku proceduru o prijavi (dostavila potvrdu o radnom odnosu između poslodavca i radnika i ugovor između poslodavca i korisnika usluge) te da je postupala u skladu s uputom Ministarstva unutarnjih poslova koja je objavljena na službenim web strancima, kao i ispunila Obrazac 1 – Izjavu o upućivanju radnika iz koje je vidljivo da se isti odnosi na Poslodavce trećih država (čl. 86. st. 9. Zakona o strancima).

Nadalje, upućeni radnik koji je državljanin treće zemlje (npr. Bosne i Hercegovine čiji su državljani zatečeni radnici), osoba je koja je zakonito zaposlena kod stranog poslodavca, dakle, poslodavca koji ima nastan u državi članici EGP, što okr. pravna osoba nije, pa stoga su neosnovani navodi žalbe da zatečeni radnici nisu niti trebali imati ishođenu potvrdu o prijavi rada ili dozvolu za boravak i rad jer nisu radili dulje od 90 dana.

Žalbeni navod da je okr. pravna osoba ispunila i predala Obrazac 1 – Izjavu o upućivanju radnika u kojoj je predviđena mogućnost ispunjavanja i za „treću državu“ kao državu poslovnog nastana, ne znači da je time ista ishodila dozvolu za boravak i rad ili potvrdu o prijavi rada od nadležne policijske uprave prije početka rada radnika, budući da iz navedenog obrasca proizlazi da ga ne može niti ispuniti poslodavac, a da nije strani poslodavac (jasno je naznačeno da se ispunjavaju podaci o „stranom poslodavcu“). Stoga i ovaj sud prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je navedena mogućnost ispunjavanja „treće države“, rubrika predviđena za situacije kada su radnici poslodavca državljani treće zemlje te ne znači da je tom naznakom strani poslodavac (poslodavac s nastanom u državi članici EGP-a) izvršio zakonsku obvezu iz čl. 73. st. 1. Zakona o strancima.

6.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okr. pravne osobe. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

6.3. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te niti za ovaj drugostupanjski sud nema mjesta nikakvoj dvojbi u pogledu odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika.

7. Nadalje, prvostupanjski je sud jasno opisao protupravnu radnju okr. pravne osobe i odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet terećenog prekršaja, a koji u konkretnom slučaju predstavlja zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 226. st. 1. t. 1. Zakona o strancima koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja predmetnog prekršaja, s pravnim kontinuitetom u čl. 247. st. 2 .t. 1. Zakona o strancima (koji propisuje iste kazne za predmetni prekršaj, a blaži je Zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja zbog prelaska određenih odredbi o uvjetima rada upućenih radnika u posebni zakon) te nije počinjena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava koja se ističe u žalbi.

8. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okr. pravna osoba u žalbi ističe da je prvostupanjski sud trebao izreći okr. pravnoj osobi blažu kaznu od minimalne kazne koja je izrečena, a kako je to sud u izreci i naznačio odredbom čl. 37. PZ-a. Međutim, najniža propisana kazna za prekršaj iz čl. 247. st. 2 .t. 1. Zakona o strancima (isto kao i za prekršaj iz čl. 226. st. 1. t. 1. Zakona o strancima koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja), za pravnu osobu je 50.000,00 kuna (do 100.000,00 kuna) za svakog državljanina treće zemlje. Budući da je okr. pravna osoba proglašena krivom jer je koristila rad ukupno četiri radnika državljanina treće zemlje, protivno čl. 88. st. 1. Zakona o strancima, najniža novčana kazna okr. pravnoj osobi bi iznosila 200.000,00 kuna, a budući da je prvostupanjski sud istoj izrekao novčanu kaznu 50.000,00 kuna, jasno je da je istu ublažio znatno ispod zakonom propisanog minimuma, pravilno u izreci se pozivajući na odredbu čl. 37. PZ-a.

8.1. Stoga se neosnovano sadržajno ističe u žalbi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu materijalnog prekršajnog prava na štetu okr. pravne osobe, pozivajući se na odredbu o ublažavanju novčane kazne, a izričući najnižu novčanu kaznu.

9. Nadalje, razmotrivši odluku o izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okr. pravnoj osobi za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Budući da je okr. pravnoj osobi izrečena novčana kazna ublažena znatno ispod posebno propisanog minimuma novčane kazne za predmetni prekršaj kako je navedeno u t. 8. ovog obrazloženja, jasno je da je prvostupanjski sud uzeo u obzir olakotnu okolnost dosadašnje neosuđivanosti okr. pravne osobe, dok otegotne okolnosti nije utvrdio, te je po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna i više nego primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a, ukazao okr. pravnoj osobi i na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne.

9.1. Iz tog razloga žalbeni navodi okr. pravne osobe koji se odnose na odluku o kazni (nije nikome počinjena šteta, žalitelj nije pribavio imovinsku korist i sl.), nisu takve težine da bi predstavljali dodatne naročito olakotne okolnosti koje bi opravdali izricanje još blaže kazne od izrečene.

10. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, („Narodne novine“ broj: 18/13, u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna), odnosno u iznosu 50,00 eura, sukladno trajanju i složenosti žalbenog postupka.

U Zagrebu 25. rujna 2024.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Sesvetama, u 4 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.