Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-343/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Maje Štampar Stipić i Slavena Vidmara, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Buge Mrzljak Stenzel , zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog PS, zbog kaznenih djela iz članka 230. stavak 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak i 101/17.118/18. i 126/19. i 84/21.– dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, broj K-16/2022-43 od 27. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog PS, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom PS prihvaća za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 1. izreke, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke, zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 230. stavak 1. KZ/11., utvrđuje mu se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te se optuženi PS na temelju članka 51. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 2 (dva) mjeseca, u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. travnja 2022. do 11. kolovoza 2022.

II Žalba državnog odvjetnika u cijelosti i žalba optuženika u preostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane, te se u te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru, optuženi PS proglašen je krivim zbog kaznenih djela protiv imovine, razbojništvo, činjenično i pravno pobliže opisanih u izreci presude, i to pod točkom 1. kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., a pod točkom 2. kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. KZ/11., te mu je za kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine, za kazneno djelo opisano pod točkom 2. izreke, na temelju članka 230. stavka 1. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 godine, te je na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 8 mjeseci, u koju kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 6. travnja 2022. do 11. kolovoza 2022.

1.1. Na temelju odredbe članka 69. stavka 1. i 2. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava u zatvorenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi za liječenje ovisnosti izvan zatvorskog sustava pod uvjetima određenim posebnim propisom, koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje 3 godine.

1.2. Na temelju odredbe članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20., 84/21. i 80/22. - dalje: ZKP/08.), oštećenom društvu „ Kiosk plus“ Vukovar, Trpinjska cesta 45, u cijelosti je dosuđen postavljeni imovinskopravni zahtjev u iznosu od 4.506,33 eura /33.952,96 kuna, te je naloženo optuženiku da navedeni iznos plati oštećeniku u roku tri mjeseca od pravomoćnosti presude.

1.3. Na temelju odredbe članka 560. stavka 1. i 2. ZKP/08., u svezi s člankom 77. stavkom 1. KZ/11. od optuženika je oduzeta imovinska korist stečena kaznenim djelom opisanim pod točkom 2. izreke presude u iznosu od 102,20 eura/ 770,00 kuna, te je utvrđeno da navedeni iznos postaje vlasništvo Republike Hrvatske koji je optuženik dužan uplatiti u Državni proračun Republike Hrvatske u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 1., 6., 7. i 8. ZKP/08. sud je optuženog PS obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 132,72 eura /1.000,00 kuna, troškova biološkog vještačenja u iznosu od 971,53 eura /7.320,00 kuna, troškova psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 538,53 eura / 4.054,54 kune, prijevoznih troškova svjedoka u iznosu 24,21 euro /182,40 kuna i troškova prijevoda europskog uhidbenog naloga u iznosu od 120,78 eura / 910,00 kuna, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, obzirom će se u protivnom isti troškovi naplatiti prisilnim putem, te je obvezan platiti i troškove branitelja po službenoj dužnosti u visini koja će se odrediti naknadno, posebnim rješenjem.

2. Protiv te presude žali se državni odvjetnik i optuženi PS.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 9. ZKP/08., pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.), odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka (članak 471. stavak 2. ZKP/08.), te predlaže da se pobijana presuda preinači, na način da se optuženiku izrekne primjereno stroža jedinstvena kazna zatvora, te da mu se naloži da u cijelosti naknadi trošak izvršenja europskog uhidbenog naloga.

2.2. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu optuženika, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno podredno da preinači pobijanu presudu na način da ga oslobodi od optužbe.

2.3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik, a odgovor na žalbu optuženika državni odvjetnik, s prijedlozima da se žalbe odbiju kao neosnovane.

3. Spis je, sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Postupajući po zahtjevu optuženika, u smislu članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženi PS, branitelj optuženika, odvjetnik Boris Hlatki i državni odvjetnik. Sjednica vijeća održana je u odsutnosti branitelja optuženog, uredno obaviještenog optuženika i državnog odvjetnika, a sukladno odredbi članka 475. stavka 3. ZKP/08.

5. Žalba optuženika djelomično je osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

6. Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik kada u žalbama navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08., jer da je time što je optuženika pod točkom 2. izreke proglasio krivim zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. KZ/11., a ne zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 2. KZ/11. za koje je bio optužen optužnicom, prekoračio optužbu.

6.1. Naime, državni odvjetnik se u žalbi poziva na članak 449. stavak 1. i 2. ZKP/08. te navodi kako isti propisuje da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj optužnici, te da sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocijeni djela, ali je vezan za činjenični opis djela iz optužnice, dok optuženik istu žalbenu osnovu obrazlaže navodom da je sud prekvalificirao kazneno djelo nakon izmjene činjeničnog opisa da se radilo o „predmetu nalik na pištolj“ i time prekoračio optužbu.

6.2. No, oba žalitelja potpuno zanemaruju da je u članku 449. stavku 2. ZKP/08. propisano da sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali da optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo koje je teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret, a što u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije učinio. Prvostupanjski sud ne može sam izmijeniti kazneno djelo na način da bi izmijenio, unio ili ispustio dio iz činjeničnog opisa, a koji bi doveo do teže kvalifikacije kaznenog djela od one koja slijedi iz opisa djela sadržanog u optužnici. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, sukladno rezultatima istog, u činjeničnom opisu izmijenio dio koji se odnosi na sredstvo izvršenja kaznenog djela, te optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. KZ/11., a ne iz članka 230. stavka 2. KZ/11., a koje djelo je blaže za počinitelja, tako da nije ostvarena navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju upiru žalitelji.

7. Iako optuženik u uvodu žalbe navodi da se žali zbog povrede kaznenog zakona, iz sadržaja žalbe proizlazi da zapravo pobija utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, što je posebna žalbena osnova koja će se tako i razmatrati.

8. Vezano za žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik smatra kako je prvostupanjski sud, vezano za kazneno djelo pod točkom 2. pobijane presude, pogrešno iz provedenih dokaza zaključio da optuženik prilikom izvršenja kaznenog djela nije imao pravi pištolj. Pri tome se poziva na različitost obrane optuženika u istrazi gdje je priznao da je tijekom izvršenja kaznenog djela pod točkom 2. koristio plinski pištolj, a na raspravi je rekao da se radilo o igrački, odnosno malo boljoj replici pištolja.

8.1. No, unatoč tome što je optuženik različito u istrazi i na raspravi govorio o sredstvu izvršenja kaznenog djela, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se ne radi o kaznenom djelu iz članka 230. stavak 2. KZ/11. odnosno da optuženik prilikom počinjenja kaznenog djela nije upotrijebio oružje ili opasno oruđe, a kako to predviđa članak 230. stavak 2. KZ/11. Naime, da je optuženik koristio inkriminiranog dana i plinski pištolj, kao što je naveo u istrazi, takav pištolj ne predstavlja oružje u smislu odredbe članka 230. stavka 2. KZ/11., jer uporaba kakvog oružja ili opasnog oruđa kao kvalifikatorna okolnost kaznenog djela razbojništva podrazumijeva, da upotrijebljeni predmet bude objektivno podoban da se njime stvarno ugrozi život ili tijelo određene osobe, a takove objektivne mogućnosti ugrožavanja života ili tijela te osobe kod plinskog pištolja stvarno nema, bez obzira što se plinski pištolj po članku 6. Zakona o oružju (“Narodne novine” br. 46/97, 27/99, 12/01 i 19/02) formalno smatra oružjem, a takav stav je izražen u odlukama i Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske).

8.2. Obzirom da optuženik poriče da bi pištolj kojim je počinio kazneno djelo bio pravi, a kod njega nije pronađeno sredstvo izvršenja kaznenog djela, dok se svjedokinja NS, djelatnica u oštećenoj trgovini [obrt], nije mogla izjasniti o kojoj vrsti pištolja se radi, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. KZ/11. u koju svrhu je i učinio, sukladno utvrđenom činjeničnom stanju, potrebne izmjene u činjeničnom opisu vezano za sredstvo izvršenja kaznenog djela.

9. Optuženik u žalbi, vezano za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ističe u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, kako je svjedokinja FS navela da nije u mogućnosti identificirati počinitelja kaznenog djela na štetu društva Kiosk plus d.o.o., a da iz nalaza i mišljenja Centra za forenzička ispitivanja Ivan Vučetić u Zagrebu proizlazi kako nije bilo moguće utvrditi da bi optuženik bio počinitelj predmetnog kaznenog djela i to zato što provedenim biološkim vještačenjem nije utvrđen DNA profil koji bi se podudarao s profilom optuženika, a što je potpuno pogrešno.

9.1. Naime, upravo suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja Biološkog vještačenja centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić, a koji nalaz je prvostupanjski sud detaljno citirao pod točkom 15. obrazloženja pobijane presude, na koje obrazloženje se zbog nepotrebnog ponavljanja, upućuje žalitelj. Iskaz svjedokinje, uz takve rezultate provedenog vještačenja, ne dovodi u sumnju odluku prvostupanjskog suda.

9.2. Vezano za točku 2. izreke presude i žalbene navode optuženika, kako iz iskaza svjedokinje NS proizlazi da joj inkriminiranog dana nije prijetio, niti da je tom prilikom koristio oružje, treba navesti kako iz iskaza svjedokinje proizlazi upravo suprotno, pa niti ti žalbeni navodi optuženika nisu osnovani.

9.3. Kako je prvostupanjski sud, suprotno žalbama državnog odvjetnika i optuženika, na temelju provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje za obje točke izreke pobijane presude, te iznio valjanje i detaljne razloge za svoja utvrđenja, koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, nisu osnovani žalbeni navodi vezano za žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Državni odvjetnik i optuženik žale se i na odluku o kazni.

10.1. Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 8 mjeseci, na koju je optuženik osuđen preblaga, jer da je sud imao mogućnost kao otegotnu okolnost optuženiku cijeniti činjenicu da mu se stavlja na teret da je počinio dva kaznena djela razbojništva u razmaku od 6 godina, u istom mjestu prebivališta. Suprotno takvom stavu državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud je stava da navedena okolnost ne predstavlja otegotnu okolnost, budući se radi o vremenskom periodu od 6 godina, pa isto ne ukazuje na upornost i kontinuitet u počinjenju kaznenih djela koja bi bila takvog karaktera da bi se posebno cijenila kao otegotna okolnost.

10.2. Optuženik u žalbi navodi kako smatra da je sud prvog stupnja trebao primijeniti odredbe o ublažavanju kazne jer olakotne okolnosti, uz činjenicu da je optuženik mlada osoba koja se tereti za jedno kazneno djelo koje je počinjeno prije devet godina, opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne. Iako je optuženik u pravu da je kazna izrečena po prvostupanjskom sudu previsoko odmjerena, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne.

10.3. Optuženik je pod točkom 1. izreke presude proglašen krivim za učin kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1.KZ/11., dok je pod točkom 2. izreke proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. KZ/11., a sud prvog stupnja mu je za oba kaznena djela utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po 3 godine, te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 8 mjeseci. Naime, kako je kriminalna količina u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 2. izreke manja, što se ogleda i u propisanom minimumu kazne za navedeno kazneno djelo, koji iznosi 1 godinu, dok je za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. KZ/11., propisani minimum kazne zatvora u trajanju od tri godine, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, kazna zatvora u trajanju od tri godine za kazneno djelo iz članka 230. stavaka 1. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke previsoko je odmjerena.

10.4. Stoga će se, po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, u odnosu na kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 2., imajući u vidu olakotne okolnosti utvrđene na strani optuženika i propisanu kaznu za to kazneno djelo svrha kažnjavanja u cijelosti ostvariti kaznom zatvora u trajanju od 1 godine, dok je kazna zatvora u trajanju od 3 godine za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. KZ/11. na koju je osuđen optuženik od strane suda prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjerena težini i okolnostima kaznenog djela. Obzirom na tako utvrđene pojedinačne kazne zatvora, upravo jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od 3 godine i 2 mjeseca, sukladno odredbi članka 41. KZ/11. u potpunosti će se ostvariti svrha kažnjavanja te će se istom u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela i izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, te jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

10.5. Treba također navesti kako optuženik nije u pravu kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud optuženiku kao olakotne okolnosti nije cijenio njegovu neosuđivanost i bitno smanjenu ubrojivost, jer upravo suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude.

11. Iako se optuženik ne žali zbog odluke o sigurnosnoj mjeri i oduzimanju imovinske koristi, drugostupanjski sud je u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08. preispitao prvostupanjsku presudu i u tom dijelu, te smatra kako je odluka prvostupanjskog suda u odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru u cijelosti osnovana i zakonita, budući prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra proizlazi da zbog višegodišnjeg uzimanja alkohola i drugih psihoaktivnih tvari, kod optuženika postoji povećana vjerojatnost činjenja kaznenih djela i ubuduće. Također je osnovana i odluka o oduzimanju imovinske koristi protupravno stečene kaznenim djelom opisanim u točki 1. izreke pobijane presude, jer nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu počinjenjem kaznenog djela, a što je sve prvostupanjski sud obrazložio u pobijanoj presudi.

12. Vezano za žalbu državnog odvjetnika u odnosu na troškove kaznenog postupka i to u dijelu gdje navodi da je prvostupanjski sud propustio optuženiku naložiti da između ostalih troškova plati i trošak izvršenja europskog uhidbenog naloga (list 214), o osnovanosti tog troška sud prvog stupnja će odlučiti posebnim rješenjem, te ovisno o stanju spisa, optuženiku naložiti njegovo plaćanje ili će ga osloboditi od istog što će i valjano obrazložiti.

13. Slijedom navedenog, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je pod točkom I izreke presude na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08. djelomično prihvatio žalbu optuženika u dijelu odluke o kazni, dok je pod točkom II izreke presude, budući da ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbama članka 476. stavka 1. ZKP/08. nije našao da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud, prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti kao i da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), u pobijanom, a nepreinačenom djelu, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučio kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 24. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović