REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-124/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ŽĐ zbog kaznenog djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015.
– ispravak, 101/2017. i 118/2018. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Šibeniku od 28. kolovoza 2023. broj Kzd-3/2022-46 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 11. travnja 2024. broj Kžzd-55/2023- 4., u sjednici Vijeća održanoj 24. rujna 2024.
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ŽĐ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Presudom Županijskog suda u Šibeniku od 28. kolovoza 2023. broj Kzd-3/202246 i presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 11. travnja 2024. broj Kžzd-55/2023-4 proglašen je krivim ŽĐ zbog počinjenja tri kaznena djela. Za teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora četiri godine i šest mjeseci. Za dva kaznena djela bludne radnje iz članka 155. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11. utvrđene su mu kazne po četiri mjeseca za svako djelo. Potom je na temelju članku 51. stavka 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora pet godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. travnja 2022. pa nadalje.
2. Osuđeni ŽĐ je po branitelju, odvjetniku Marku Petkoviću-Peki, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude ne navodeći zakonske osnove za podnošenje zahtjeva. U zahtjevu navodi da je „povrijeđeno osuđenikovo pravo na pravično suđenje i obranu“ pa iz toga slijedi da je zahtjev podnesen iz osnova predviđenih u članku 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 468. stavkom 2. i iz članka 517. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020., - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP). Predložio je „ako Vrhovni sud utvrdi da je zahtjev osnovan donese presudu kojom će, prema naravi povrede zakona, ili preinačiti pravomoćnu odluku ili ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu“.
3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-a dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju(list 453 spisa).
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Obrazlažući zahtjev, osuđenik navodi da „ni jedan ni drugi sud ne obrazlažu zbog čega smatraju da je počinio kazneno djelo … spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta mlađeg od 15 godina … u odnosu na … koja je u trenutku izvršenja djela imala nepunih 11 godina, kad vještakinja … tvrdi da je spolni odnos s djevojčicom u toj dobi nemoguć, a ako se i dogodi da zbog razdora penisom (odrasla muškarca) neformirane vagine djeteta od nepunih 11 godina dolazi do trenutnog … obilnog krvarenja i neizdržive boli, što oštećena … ne opisuje u svom iskazu“. Također ističe da se sudovi „ne osvrću na tvrdnju … vještaka psihijatra … da je nemoguće da majka ne bi primijetila da joj je kći silovana u toj dobi“.
5.1. Osuđenik navodi i da sud „nije izveo dokaz patološkim vještačenjem u svrhu dodatnog pojašnjenja kako je li moguće ''silovanje'' djevojčice u toj dobi s posljedicama, kako ih opisuje'' oštećenica, a taj je dokaz obrana predložila. Ističe da ''ni jedan ni drugi sud nisu ni spomenuli taj predloženi dokaz, a niti daje razloge za njegovo neizvođenje- ignoriranje, a dužan je dati razloge makar ga nije dužan izvesti.“
5.2. Osuđenik prigovara i sastavu suda ''u oba stupnja, u kom sastavu su brojem skoro potpuno prevladale žene koje notorno imaju pojačani senzibilitet kod ovakvih djela i s tima automatsku sklonost'' vjerovanja žrtvi. Smatra da je i to okolnost koja upućuje na zaključak da je ''povrijeđeno osuđenikovo pravo na pravično suđenje i obranu''.
6. Osuđenikovi prigovori (odlomak 5.1.) odnose se na utvrđivanje odlučnih činjenica pa je riječ o prigovorima činjenične naravi. Takvi prigovori nisu zakonska osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. Bez obzira na to, treba navesti da je netočan osuđenikov navod da je vještakinja navela da je „spolni odnos s djevojčicom u toj dobi nemoguć“, a ako se dogodi „dolazi do trenutnog … obilnog krvarenja i neizdržive boli“. Istovjetni prigovor bio je istican tijekom rasprave, a i u žalbi protiv prvostupanjske presude. Prvostupanjski je sud obrazložio, a drugostupanjski je sud u povodu žalbe to obrazloženje ocijenio i prihvatio. Pritom je drugostupanjski sud dao razložno i razumno obrazloženje (odlomci 9.4. i 9.5. drugostupanjske odluke). Iz njega jasno slijedi da vještakinja nije rekla da je navedeni spolni odnos nemoguć bez velikih ozljeda nego da je „rijetko moguć, ali ipak moguć“. Prema tome, osuđenikov se zahtjev u tom dijelu temelji na pogrešnom navođenju sadržaja iskaza vještakinje te izražava nezadovoljstvo sa obrazloženjima ocjene dokaza i činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda. Takvo nezadovoljstvo nije zakonska osnova za podnošenje zahtjeva niti predstavlja povredu prava na pravično suđenje i obranu osuđenika.
6.1. Naime, sadržaj pravičnog suđenja, odnosno ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). Povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba dakle biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Raščlamba prvostupanjskog suda te odgovori drugostupanjskog suda na žalbene prigovore su razumni i detaljno obrazloženi pa istaknuta povreda nije počinjena.
6.2. Nije točan niti osuđenikov navod da sud „nije izveo dokaz patološkim vještačenjem“ na okolnost mogućnosti „silovanja djevojčice u toj dobi“ (odlomak 5.1.). Upravo je na prijedlog obrane provedeno ginekološko-opstetricijsko vještačenje koje su prvostupanjski i drugostupanjski sud detaljno i razložno raščlanili pa nije osnovan navod zahtjeva da nisu dani razlozi za neizvođenje toga dokaza.
6.3. U odnosu na osuđenikov prigovor sastava vijeća koja su odlučivala „u oba stupnja, u kom sastavu su brojem skoro potpuno prevladale žene koje notorno imaju pojačani senzibilitet kod ovakvih djela i s tima automatsku sklonost“ vjerovanja žrtvi, treba navesti sljedeće. Polazište da sutkinje „imaju pojačani senzibilitet kod“ seksualnih delikata „i s tim automatsku sklonost“ vjerovanja žrtvi u svojoj je biti ponajprije otrcano i obezvređujuće. Takvi stereotipi o sutkinjama bezrazložno umanjuju njihovu stručnost i autoritet. Osim toga, oni su pogrešni i neprimjereni. Zato ne mogu predstavljati opravdani strah da je sud bio pristran samo zato što su vijeća bila sastavljena uglavnom od žena. Ovo tim više ako se ima na umu da je prvostupanjsko vijeće bilo sastavljeno u skladu s odredbama Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/2011., 143/2012, 148/2013., 56/2015. i 126/2019.) koji u članku 45. stavku 3. i stavku 6. propisuje da vijeće za mladež županijskog suda sudi u prvom stupnju u sastavu jednog suca za mladež i dva suca porotnika za mladež, a suci porotnici ne smiju biti istoga spola. Pritom osuđenik ni ne tvrdi, a kamoli dokazuje da je bilo tko od članova prvostupanjskog i članica drugostupanjskog vijeća svojim ponašanjem pokazao neprijateljski stav prema obrani, svoju pristranost, odnosno sklonost prema žrtvi. Prema tome, nema govora o tome da je sudjelovanjem sutkinja u vijećima koje su donijele pravomoćnu presudu „povrijeđeno pravo na pravično suđenje i obranu što predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom“, kako to neosnovano tvrdi osuđenik.
7. Slijedom iznesenoga, zahtjev osuđenog ŽĐ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, presuđeno kao u izreci.
Zagreb, 24. rujna 2024.
Predsjednik vijeća
Damir Kos
