REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-758/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPTIMA LEASING d.o.o. u likvidaciji, Zagreb, Miramarska 24/6, OIB 71463153978, kojeg zastupa punomoćnik Matija Potočnjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Potočnjak & Šušnjar d.o.o., Zagreb, protiv 2. tuženika LM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4132/2019-3 od 22. prosinca 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1354/2015-54 od 4. travnja 2019. ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-1354/2015-59 od 15. travnja 2019., u sjednici održanoj 24. rujna 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.046.116,56 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 933.562,50 kn.
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1354/2015-54 od 4. travnja 2019., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-1354/2015-59 od 15. travnja 2019.
3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-2085/2021-8 od 14. ožujka 2023., dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:
Jesu li stranke strogo formalnog ugovora (formalni ugovori temeljem zakonske obveze) ovlaštene istodobnom usmenom pogodbom u smislu čl. 291. st. 3. ZOO-a ugovoriti raskidni uvjet kojim prestaje potraživanje jedne ugovorne strane prema drugoj u cijelosti?
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - proč. tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 - dalje: ZPP) zbog materijalno pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
5. U odgovoru na reviziju tuženik osporava osnovanost revizijskih navoda i predlaže odbiti reviziju, te obvezati tužitelja da mu nadoknadi troškove sastava odgovora na reviziju.
6. Revizija je neosnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je postojanje jamstva 2. tuženika iz Ugovora o leasingu, a između stranaka je sporno je li 2. tuženik zadržao svojstvo jamca platca ili je prestao biti jamac platac usmenom izmjenom ugovora o jamstvu, i samim time je li obvezan platiti tužitelju utuženi iznos.
9. U provedenom postupku utvrđeno je:
- da je tužitelj je kao davatelj leasinga s društvom Barfun d.o.o. Split, kao primateljem leasinga, zaključio Ugovor o financijskom leasingu br. 1709/09 od 12. ožujka 2009.,
- da je objekt leasinga bilo plovilo Sunseeker predator 62,
- da je u čl. 1. Ugovora o leasingu br. 1709/09 upisana napomena da je objekt leasinga "prebačen s Ugovora br. 1115/08.", da je u odnosu na taj objekt leasinga ranije između tužitelja kao davatelja leasinga i prvo tuženika Max-Charter d.o.o., Zagreb, kao primatelja leasinga, bio zaključen Ugovor o financijskom leasingu br. 1115/08 od 22. travnja 2008.,
- da je u tom ugovoru 2. tuženik ,kao zastupnik po zakonu primatelja leasinga (ranije prvo tuženika), označen kao jamac platac,
- da je Barfun d.o.o., kao novi primatelj leasinga, iz novog Ugovora o leasingu, 31. ožujka 2009. preuzeo od prvo tuženika i objekt leasinga i obveze iz ugovora
- da su, po potpisivanju Ugovora o leasingu, 12. ožujka 2009., tužitelj i primatelj leasinga Barfun d.o.o., te 1. tuženik i 2. tuženik (zastupnik po zakonu AM), zaključili Dodatak br. 1. Ugovor o jamstvu uz Ugovor o leasingu br. 1709/09.,
- da su u tom Dodatku kao jamci platci koji solidarno jamče za uredno ispunjenje obveza primatelja leasinga, označeni 1. tuženik i 2. tuženik,
- da primatelj leasinga nije podmirio ugovorne obveze, a prvo tuženik je brisan iz registra, tužbeni zahtjev je upravljen na 2. tuženika.
9. 1. Ocjenom svih izvedenih dokaza zajedno kao i svakog dokaza pojedinačno, a sukladno čl. 8. ZPP-a prvostupanjski sud je u pogledu ugovorne volje prilikom sklapanja Dodatka 1. Ugovoru o leasingu utvrdio da je postojala 2. tuženikova volja sklopiti ugovor o jamstvu, ali isključivo pod raskidnim uvjetom – prestankom učinka tog Dodatka 1. ostvarenjem buduće okolnosti - davanja sredstva osiguranja predmetne tražbine od strane AM, te je ocijenio da Dodatak 1. nije ništetan, već da ne proizvodi pravne učinke prema 2. tuženiku od trenutka nastupanja raskidnog afirmativnog uvjeta.
10. Nadalje je zaključio da uvjet predstavlja sporedni sastojak ugovora, te ujedno konkretni afirmativni raskidni uvjet na kojeg se poziva 2. tuženik predstavlja odredbu ugovora koja smanjuje odnosno olakšava njegovu obvezu kao jamca-platca, te je u ovom slučaju bilo moguće prilikom sklapanja Dodatka 1. Ugovora o jamstvu ugovaranje i dodatne usmene pogodbe "nuzgredne odredbe ugovora o jamstvu kojom stranke učinak pravnog posla čine zavisnom od neke buduće i neizvjesne okolnosti.".
10.1. Drugostupanjski sud je prihvatio pravilnim navedena utvrđenja i pravo shvaćanje prvostupanjskog suda odnosno da je prava volja stranaka (čl. 249. i čl. 319. st. 2. ZOO-a) da 2. tuženikovo jamstvo utvrđeno u Dodatku 1., bude privremeno i uvjetno, do osiguranja sredstva osiguranja od jamca platca, AM,
10.2. Prema daljnjem shvaćanju drugostupanjskog suda pisanim oblikom sklapanja ugovora o jamstvu štiti se prije svega jamac kako mu se ni bi nametnule obveze koje nije prihvatio. ali da pisana forma nije uvjet valjanosti usmenog dogovora prema kojem primatelj jamstva želi olakšati jamčev položaj u ugovoru ili ga osloboditi njegove obveze (čl. 291. st. 3. ZOO-a). Uz navedeno drugostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj "pisanim putem nakon sklapanja Dodatka 1. ugovoru, osnažio taj usmeni dogovor kada je pisanim putem, ranije spomenutom izjavom 24. ožujka 2009., potvrdio da 2. tuženik nije jamac platac u ovom ugovoru, a tu izjavu su potpisale obje članice tadašnje tužiteljeve uprave. Na taj način je, pored naprijed navedenog, udovoljeno i propisanoj pisanoj formi u smislu odredbe čl. 105. ZOO-a.".
11. Postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni čl. 105. i čl. 291. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125711 i 78/15 - dalje: ZOO), Pri tom osporava da su ugovorne strane usmenim sporazumom izmijenile odredbe o jamstvu 2. tuženika i da je to bila stvarna volja stranaka.
12. Obrazlažući naprijed iznesene tvrdnje navodi da se usmenom pogodbom o afirmativnom raskidnom uvjetu u strogo formalnim ugovorima čijim ispunjenjem prestaje obveza jedne strane u cijelosti uređuju prava i obveze iz ugovora – bitni sadržaj prava i obveza iz ugovora pa se isti mora ugovoriti u strogom formalnom obliku, kao u ovom konkretnom slučaju. Ugovaranjem takvog uvjeta mijenja se bit i bitan sadržaj ugovora, a ispunjenjem uvjeta ugovor prestaje i jamstva nema, zbog čega se ne radi o smanjivanju ili olakšavanju, nego o prestanku ugovora u tom dijelu. Tvrdi da je pravno shvaćanje iz pobijane presude protivno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem obveze u kojima se bitno uređuje odnos (prava i obveze) stranaka iz pisanog ugovora - formalnog ugovora temeljem zakonske obveze, predstavljaju bitni sadržaj prava i obveza stranaka, a ne sporedne točke koje bi bile predmet usmenih pogodbi kojima se smanjuje ili olakšava obveza jedne ili obiju ugovornih strana te da se u ugovorima takav bitni sadržaj prava i obveza stranaka, pa tako i raskidni uvjet za prestanak obveze iz tog ugovora u cijelosti, ne može ugovarati usmenim pogodbama u smislu članka 291. stavak 3. ZOO-a, nego samo ugovoriti u istom strogo formalnom obliku (Rev-2385/2015 od 25. travnja 2019. Rev-6696/2002 od 8. studenoga 2005.).
13. S obzirom na tvrdnje revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava za odluku o reviziji mjerodavne odredbe glase:
Članak 104.
„Ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini.”
Članak 105.
„Ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio u pisanu obliku.”
Članak 286.
„(1) Ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno.
(2) Zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora.
(3) Ali su pravovaljane kasnije usmene dopune o sporednim točkama o kojima u ugovoru nije ništa rečeno ako to nije protivno cilju radi kojega je oblik propisan. (4) Pravovaljane su i kasnije usmene pogodbe kojima se umanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili druge strane ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana.”
Članak 287.
„(1) Svaka strana može od druge zahtijevati pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora sve dok druga strana ne ispuni obvezu iz ugovora.
(...)
(4) Ugovor sklopljen u usmenom obliku valjan je iako pisana potvrda nije dana.”
Članak 288.
„Ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj radi kojega je oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku.”
Članak 289.
„(1) Ugovorne strane mogu se sporazumjeti da poseban oblik bude pretpostavka nastanka i valjanosti njihova ugovora.
(2) Ugovor za čije je sklapanje ugovoren poseban oblik može se raskinuti, dopuniti ili na drugi način izmijeniti sporazumom u bilo kojem obliku.”
Članak 291.
„(1) Ako je ugovor sklopljen u posebnom obliku, bilo na temelju zakona, bilo voljom ugovornih strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku izraženo.
(2) Ipak bit će valjane istodobne usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u ugovoru propisanog oblika nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protiv¬ne cilju zbog kojega je oblik propisan.
(3) Pravovaljane su i istodobne usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili obiju strana ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana.“
14. Iz navedenih odredbi jasno proizlazi da se ugovorom o jamstvu jamac obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini, da ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio u pisanu obliku, da je zakona obveza da se ugovor sklopi u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora, ali da su prema zakonu pravovaljane i kasnije usmene dopune o sporednim točkama o kojima u ugovoru nije ništa rečeno ako to nije protivno cilju radi kojega je oblik propisan, kao i da su pravovaljane i kasnije usmene pogodbe kojima se umanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili druge strane ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana, da se ugovori propisanog oblika mogu raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj radi kojega je oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku. Nadalje proizlazi da, ako je ugovor sklopljen u posebnom obliku, bilo na temelju zakona, bilo voljom ugovornih strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku izraženo, te će biti valjane istodobne usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u ugovoru propisanog oblika nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je oblik propisan, kao što će biti pravovaljane i istodobne usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili obiju strana ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana.
15. Dakle, pisanim oblikom sklapanja ugovora o jamstvu štiti se ponajprije jamac, kako mu se ne bi nametnule obveze koje nije prihvatio. Međutim, pisana forma nije uvjet valjanosti usmenog dogovora kada vjerovnik, primatelj jamstva želi olakšati jamčev položaj u ugovoru ili mu smanjiti obvezu (čl. 291. st. 3. ZOO-a), a za situaciju kada ga želi osloboditi obveze čl. 291. st. 3. ZOO-a, prema tumačenju te odredbe po ovome sudu, nije ništa propisano. Iz odredbe čl. 291. st. 2. ZOO-a proizlazi da su ipak valjane istodobne usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u ugovoru propisanog oblika nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je oblik propisan. Stoga je, da bi se odgovorilo na pitanje proizvodi li pravni učinak usmeni dogovor stranaka o otpustu jamstva (s uvjetom ili bez uvjeta) nužno utvrditi radi li se o sporednim točkama ugovora o kojima se stranke nisu u pisanom ugovoru odredile, od toga jesu li takve usmene odredbe o kojima je naknadno postignut sporazum stranaka protivne cilju radi kojega je oblik propisan, te odnosi li se odredba čl. 291. st. 3. ZOO-a, ne samo na usmene odredbe ugovora kojima se smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili obiju ugovornih strana, (ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana), nego i na ukidanje obveze jedne ili obiju ugovornih strana.
16. Nižestupanjski sudovi su, prema navedenom, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdili da je slobodna i ozbiljna ugovorna volja tužitelja Optima leasing-a d.o.o. i tuženika LM (čl. 249. st. 3. ZOO-a), nakon sklapanja navedenog Dodatka broj 1 - Ugovor o jamstvu od 12. ožujka 2009., bila da se predmetni Ugovor sklopi pod raskidnim uvjetom, na način da učinak Ugovora o jamstvu prestaje ostvarenjem buduće okolnosti, odnosno da AM (za novog korisnika leasinga - dužnika Barfun d.o.o.) da dodatna sredstva osiguranja za tužiteljevu tražbinu, da se radi o sporednoj obvezi koja predstavlja sporedni sastojak ugovora o jamstvu, koja je nakon što je dogovorena usmeno potvrđena i u pisanom obliku izjavom tužitelja od 24. ožujka 2009., te da je AM dao jamstvo i da je tada tuženikova obveza prestala.
17. Primjenom citiranih zakonskih odredbi nižestupanjski sudovi su u ovom slučaju na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje, prema shvaćanju ovoga suda, osnovano zaključili da je navedeni Ugovor o jamstvu prestao nastupanjem raskidnog afirmativnog uvjeta, neovisno (za ovaj slučaj) o tome je li za sklapanje navedenog Dodatka ugovoru o jamstvu dostatna usmena forma, jer je taj nedostatak pisane forme za sklapanje takvog Dodatka otklonjen izjavom tužitelja u pisanom obliku (izjavom tužitelja od 24. ožujka 2009.), koju izjavu su, kako su utvrdili niže stupanjski sudovi, potpisale obje članice tadašnje tužiteljeve uprave, te je na taj način, pored naprijed navedenog, udovoljeno i propisanoj pisanoj formi u smislu odredbe čl. 105. ZOO-a, tim više što je AM dao jamstvo kada je tuženikova obveza prestala.
18. Imajući u vidu sadržaj cijele odredbe čl. 286. ZOO-a, sadržaj čl. 288., čl. 105., čl. 286. te čl. 291- st. 2. ZOO-a, a posebno čl. 104. ZOO-a, prema kojoj se ugovorom o jamstvu jamac obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini, dakle, bitni sastojak te izjave je navođenje obveze za koju se jamstvo daje, tj. iznos duga za koji se jamči. Iz takvog pravnog stajališta proizlazi da, kada je ugovorom predviđen i raskidni afirmativni uvjet uslijed kojeg jamstvo za iznos duga za koji se jamči, dakle kada jamstvo ima svoje ograničeno vrijeme trajanja određeno nastupanjem afirmativnog uvjeta, prestaje, tada takva odredba ne može ne predstavljati bitnu odredbu tog ugovora, odnosno ne može predstavljati odredbu sporednog pravnog značenja jer od nje zavisi opstojnost samog ugovora o jamstvu, pa posljedično tomu takva odredba ugovora ne može imati sporedni značaj za tu vrstu ugovora. Zato nisu pravno valjane istovremene usmene pogodbe o bitnim odredbama ugovora o kojima u ugovoru propisanog oblika nije ništa rečeno ako nisu barem naknadno potvrđene i u pisanom obliku jer bi u suprotnom to bilo protivno cilju zbog kojega je oblik propisan (čl. 291. st. 2. ZOO-a, čl. 286. st. 3. ZOO-a.).
19. Stoga ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nema pravnih zapreka ni razboritih razloga da se ugovornim stranama uskrati pravo na valjano sklapanje dopune ugovora o jamstvu kojim vjerovnik nakon ispunjenja afirmativnog raskidnog uvjeta oslobađa jamca, ovdje tuženika obveza iz osnovnog ugovora o jamstvu, ukoliko je takva dopuna ugovora učinjena u propisanoj formi jer se čl. 291. st. 3. ZOO-a ne odnosi i na oslobađanje, odnosno prestanak obveze, nego samo na smanjenje ili olakšanje obveze jedne ili obiju strana (o čemu se ovdje ne radi nego o prestanku jamstva, odnosno o oslobođenju od obveze), a takav poseban (pisani) oblik je propisan upravo u interesu obiju ugovornih strana jer i sami cilj radi kojega je pisani oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku.
20. Eventualne istovremene ili naknadne usmene pogodbe stranka o bitnim sastojcima ugovora u ugovorima za koje je propisana određena forma za njezinu valjanost, nisu od značaja, budući da se usmene pogodbe u takvoj vrsti ugovora mogu odnositi samo na sporedne točke ugovora, o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, i to samo ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojeg je forma propisana. Suglasnost stranaka, da se dopunom ugovora o jamstvu taj ugovor dopuni odredbom o afirmativnom raskidnom uvjetu, na kojeg se poziva 2. tuženik, prema shvaćanju ovoga suda, predstavlja, dakle, odredbu ugovora kojom se ne smanjuje niti olakšava obveza jedne ili obiju ugovornih strana nego odredbu kojom se u cijelosti ukida obveze jedne ugovorne strane, konkretno jedne strane, u ovom slučaju jamca. Upravo iz tih razloga takva ugovorna odredba ne može predstavljati sporednu točku ugovora o jamstvu jer se njom određuje afirmativni uvjet za prestanak obveze jamca. Stoga je takav poseban (pisani) oblik i propisan upravo u interesu obiju ugovornih strana jer sami cilj radi kojega je pisani oblik propisan zahtijeva da se ugovor raskine u istom obliku.
21. Suprotno tužiteljevim navodima i iznesenom shvaćanju sudova nižeg stupanja usmena pogodba o afirmativnom raskidnom uvjetu ugovora o jamstvu nije valjana jer se ne radi o sporednoj ugovornoj odredbi citiranog ugovora nego o bitnoj odredbi zbog kojega je i propisana forma za takav ugovor i koja vrijedi i za sve njegove izmjene i dopune koje se odnose na bitne sastojke te vrste ugovora. Međutim, u konkretnom slučaju pisana forma je, kako je utvrđeno po nižestupanjskim sudovima, zadovoljena jer je tužitelj "pisanim putem nakon sklapanja Dodatka 1. ugovoru, osnažio taj usmeni dogovor stranaka time što je pisanim putem, ranije spomenutom izjavom 24. ožujka 2009., potvrdio da 2. tuženik nije jamac platac u ovom ugovoru, a tu izjavu su potpisale obje članice tadašnje tužiteljeve uprave." Na taj način je, pored naprijed navedenog usmenog dogovora, udovoljeno i propisanoj pisanoj formi u smislu odredbe čl. 105. ZOO-a.
22. Slijedom iznesenog odgovor na pitanje koje postavlja tužitelj glasi:
Stranke strogo formalnog ugovora (formalni ugovori temeljem zakonske obveze) o jamstvu ne mogu valjano istodobnom usmenom pogodbom u smislu čl. 291. st. 3. ZOO-a ugovoriti afirmativni raskidni uvjet kojim prestaje potraživanje jedne ugovorne strane (vjerovnika) prema drugoj (dužniku) u cijelosti, odnosno kojom prestaje jamčeva obveze iz pisanog ugovora o jamstvu jer se radi o ugovornoj odredbi o bitnom sastojku navedenog ugovora.
23. U konkretnom slučaju, izneseni odgovor na postavljeno pitanje ne dovodi u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava iz razloga što su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužitelj "pisanim putem nakon sklapanja Dodatka 1. ugovoru, osnažio predmetni usmeni dogovor stranaka time što je pisanim putem, ranije spomenutom izjavom 24. ožujka 2009., potvrdio da 2. tuženik nije jamac platac u ovom ugovoru, a tu izjavu su potpisale obje članice tadašnje tužiteljeve uprave." Na taj način je, pored naprijed navedenog usmenog dogovora, udovoljeno i propisanoj pisanoj formi u smislu odredbe čl. 105. ZOO-a.
23.1. Neosnovano je pozivanje tužitelja na odluku broj Rev-2385/2015 od 25. travnja 2019., jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom sporu. U citiranoj odluci se radi o pravnim osobama kao sudionicima obvezno pravnog ugovornog odnosa (naručitelj prijevoza i prijevoznik) kojima je to poslovna djelatnost, u kojem nije sporan njihov poslovni ugovorni odnos, obostrani interes te volja stranaka za njegovim nastankom. U ovom slučaju je pravna osoba (tužitelj) sklopila ugovor o jamstvu s fizičkom osobom ovdje tuženikom, s pravom i stvarnom voljom da on uopće bude jamac samo dok treća osoba (AM) ne da jamstvo za tužiteljevu tražbinu, u kojem trenutku ugovor o jamstvu sa tuženikom prestaje, pri čemu je utvrđeno da je tako dogovoreni raskidni afirmitavni uvjet i nastupio.
23.2. Presuda Vrhovnog suda broj Rev-6696/2002 od 8. studenoga 2005., na koju se tužitelj također poziva u reviziji, i čiji dio se u reviziji citira, odnosi se na ugovor o kupoprodaji nekretnine, a u njoj je izneseno shvaćanje prema kojem se "usmene pogodbe mogu odnositi na sporedne točke o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno", te da "suglasnost stranaka, da se novim ugovorom obnovi raniji, ne predstavlja sporednu točku ugovora.". Navedena shvaćanja nisu u suprotnosti s naprijed iznesenim shvaćanjem ovoga suda, a i ne radi se o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pa pozivanje tužitelja na tu presudu nije osnovano.
24.1. Tuženik u odgovoru na reviziju neosnovano upućuje na "analognu praksu" Vrhovnog suda u tumačenje usmenih odredaba nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnina, kada ističe da je i ugovor o kupoprodaji nekretnina (čl. 377. ZOO-a), jednako kao i ugovor o jamstvu (čl. 105. ZOO-a), formalni ugovor, koji mora također biti sklopljen u pisanom obliku i da je unatoč takvoj formalnosti ugovora, dopušten usmeni sporazum ugovornih strana o kupoprodajnoj cijeni (zaključak Građansko privrednog odjela Vrhovnog suda od 8. travnja 1991. i odluka Rev- 896/2006 od 4. srpnja 2007.). To pravno shvaćanje, kao i ono u odlukama Vrhovnog suda broj Rev-1184/2011 od 12. ožujka 2014. i Rev-406/2003 od 8. prosinca 2004. odnosi se na ugovor o prodaji nekretnina, u pisanoj formi u kojem je voljom ugovornih stranaka unesen manji iznos cijene od iznosa koji su stranke stvarno ugovorile. Tu je rečeno da takav ugovor ima pravni učinak, s tim da ima pravnu snagu stvarno ugovoreni iznos cijene, kao stvarni disimulirani rezultat volje ugovornih stranaka, a ne simulirani označeni manji iznos cijene, nije doneseno u istoj pravnoj situaciji. Ovdje se ne radi o simuliranom i disimuliranom ugovoru pa se navedeno shvaćanje ne može primijeniti na ovaj slučaj.
24.2. Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda u odluci broj Rev-1105/2008 od 14. prosinca 2010., stvarna volja ugovornih strana može stupiti na mjesto ugovornih odredbi i ona može biti temelj nastanka obvezno pravnog odnosa između tužitelja i tuženika, zbog čega je potrebno stvarnu volju svih stranaka u pravnom odnosu istražiti i ocijeniti. To je u ovom slučaju i utvrđeno i u usmenoj i pisanoj formi pa je pozivanje ni na tu odluku nije pravno relevantno. I ostale odluke na koje se poziva tuženik u odgovoru na reviziju (Rev-204/2008 od 2. srpnja 2008., Revt-109/2012 od 25. prosinca 2012., Rev-347/2000 od 30. srpnja 2023.) nisu donesene u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom predmetu, ali ni iznesena shvaćanja iznesena u tim odlukama ne odstupaju od naprijed iznesenog shvaćanja ovoga suda.
25. Kako ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.
26. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer je isti ocijenjen nepotrebnim u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.
Zagreb, 24. rujna 2024.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić
