REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1217/2022-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Gruić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Romana d.o.o. iz Makarske, Obala kralja Tomislava 14, OIB: 49118603115, kojega zastupa punomoćnica Nikolina Golubić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Golubić i partneri, j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-358/2019-4 od 28. travnja 2020. kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj poslovni broj P-1782/19 od 4. veljače 2019., u sjednici održanoj 24. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukidaju presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-358/2019-4 od 28. travnja 2020. i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj poslovni broj P-1782/19 od 4. veljače 2019. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I/ Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. „Nalaže se tuženiku Romana d.o.o. iz Makarske, Obala kralja Tomislava 14, OIB: 49118603115, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 345.000,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 16. studenog 2018. god., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3%) postotna poena.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja je propisana člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

II/ Odbija se podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku Romana d.o.o. iz Makarske, Obala kralja Tomislava 14, OIB: 49118603115, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zakonske zatezne kamate koje na novčani iznos od 100.000,00 EUR-a, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate (16. studenog 2018. godine), teku od dana 23. listopada 2012. godine pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (5%), a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 23. ožujka 2017. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3%) postotna poena.“

III/ Dužan je tuženik u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 61.876,25 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, pa do isplate, po stopi koja je propisana člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.".

2. Presudom suda drugog stupnja u točki 1. izreke djelomično sj prihvaćena žalba tužitelja i odbijena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda pod točkama II i III izreke, tako što se podredni tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu koja na novčani iznos od 100.000,00 EUR-a, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate (16. studenog 2018.) teče od dana 23. listopada 2012. pa do dana 27. ožujka 2017. , usvaja u cijelosti i tuženiku nalaže tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 77.675,00 kuna, dok se u preostalom dijelu žalba tužitelja odbija kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I izreke. U točki 2. izreke odbijen je zahtjev tuženika na dosudu troškova žalbenog postupka.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd 1923/2022-3 od 8. lipnja 2022. dopustio tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:

„Je li trgovački ugovor, ugovor kojim fizičke osobe koje nisu trgovci uređuju svoje međusobne odnose glede zajedničkog investicijskog pothvata, koji obuhvaća međusobni prijenos poslovnih udjela ugovornih strana u trgovačkim društvima i međusobna plaćanja, uz sudjelovanje pravne osobe kao jamca?

Je li valjan ugovor kojim fizičke osobe glede zajedničkog investicijskog pothvata, preuzimaju obveze međusobnog prijenosa poslovnih udjela ugovornih strana u trgovačkim društvima i međusobna plaćanja, uz sudjelovanje pravne osobe kao jamca, ako nije sklopljen sukladno članku 412. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19 - dalje: ZTD)?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja zbog kojih je revizija dopuštena. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i naloži tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka prema priloženom troškovniku.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev kojim tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnice od 100.000,00 EUR-a isplaćen na temelju djelomične presude na temelju priznanja poslovni broj P-1782/19 od 27. kolovoza 2012. za razdoblje od 23. listopada 2012. do 27. ožujka 2017. s obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik tužitelju dana 16. studenoga 2018. izvršio isplatu po naprijed navedenoj djelomičnoj presudi na temelju priznanja, tako da je tužitelj postavio glavni zahtjev – kojim potražuje uglavničeni iznos tražene zatezne kamate za navedeno razdoblje od 345.000,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom koja na isti teče od 16. studenog 2018. do isplate i podredni (eventualni) – kojim tu kamatu potražuje kao u početno postavljenom tužbenom zahtjevu.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su Ugovorom o istupanju iz zajedničkog investicijskog pothvata od 27. kolovoza 2012. ugovorne stranke: tužitelj, s jedne strane, te njegovi partneri u odnosnom investicijskom pothvatu OH i SH, dogovorile istupanje CH iz tog pothvata sporazumom partnera, i to procjenom i međusobnim prijenosom njihovih udjela u trgovačkim društvima osnovanim u navedenom pothvatu, te kompenzacijom, uz isplatu razlike prijenosom stečenih vrijednosti, pa se tako tužitelj obvezao na OH i SH prenijeti svoj poslovni udjel u društvu Modicus d.o.o., procijenjene vrijednosti u iznosu od 1.696.602,32 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a OH i SH se obvezali na tužitelja prenijeti poslovne udjele koje imaju u društvima Zonula d.o.o. i Probitas d.o.o., procijenjene vrijednosti u iznosu od 1.596.602,62 EUR u kunskoj protuvrijednosti, i tužitelju odmah po prijenosu poslovnih udjela isplatiti razliku vrijednosti od 100.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti;

- da je ugovoru, u cilju jamstva JH za naplatu navedenog novčanog iznosa od OH i SH, pristupio tuženik Romana d.o.o. Makarska, te se obvezao da će u slučaju da do namirenja tužitelja ne dođe kako je ugovoreno, kao jamac "na prvi poziv" tužitelju JH isplatiti novčani iznos od 100.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti, uvećan za zateznu kamatu obračunatu na isti od dana padanja glavnih dužnika u zakašnjenje do isplate;

- da je prijenos poslovnih udjela ugovornih stranaka izvršen sklapanjem ugovora o prijenosu istih koji su, na temelju rješenja Trgovačkog suda u Splitu posl. broj Tt- 12/3832-6 od 23. listopada 2012. i posl. br. Tt-12/4259-2 od 29. listopada 2012., provedeni u sudskom registru toga suda;

- da je tužitelj dopisom od 30. kolovoza 2013., koji je tuženik zaprimio dana 2. rujna 2013., pozvao tuženika, kao jamca na prvi poziv, na plaćanje novčanog iznosa od 100.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom zateznom kamatom, za koji iznos je jamčio ugovorom od 27. kolovoza 2012., navodeći da glavni dužnici OH i SH svoju ugovornu obvezu isplate nisu ispunili kako je tim ugovorom ugovoreno.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije bio u obvezi, a niti je bio ovlašten postupati po bilo kakvom pozivu za namirenje obveze, već da je obveza tuženika dospjela tek podnošenjem tužbe. Budući da je nakon podnošenja tužbe tuženik priznao zahtjev tužitelja za utuženi iznos glavnice uz zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe 28. ožujka 2017. pa od isplate, kako je presuđeno djelomičnom presudom na temelju priznanja poslovni broj P-4231/18 od 4. listopada 2018. ocjenjuje neosnovan tužbeni zahtjev za dosudu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice za vremensko razdoblje koje je prethodilo podnošenju tužbe zbog čega je odbija glavni i podredni tužbeni zahtjev.

11. Drugostupanjski sud takav zaključak prvostupanjskog suda ocjenjuje nepravilnim s obzirom na sadržaj članka 8. točke 3. stavak 2. Ugovora o istupanju iz zajedničkog investicijskog pothvata od 27. listopada 2012. (list 12. spisa) pa ocjenjuje da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se primjenjuju zakonske odredbe kojom je uređena bankarska garancija na poziv. Polazeći od toga da je tuženik jamčio za obvezu koja proizlazi iz trgovačkog ugovora (jer da je ista nastala slijedom ugovornog međusobnog prijenosa poslovnih udjela ugovornih stranaka u trgovačkim društvima, kao razlika novčanih vrijednosti istih) pa za obvezu odgovara kao jamac platac, jer drugačije nije ugovoreno (čl. 111. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) nalaže tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na već isplaćeni iznos glavnice (kunske protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 eura) za razdoblje od 23. listopada 2012. do 27. ožujka 2017.

12. Prema shvaćanju ovog suda izraženog u predmetu poslovni broj Gr1-737/2003-2 od 9. listopada 2003. izraženo je sljedeće shvaćanje:

"Naime, za postojanje trgovačkog ugovora potrebno je kumulativno ostvarenje subjektivnih i objektivnih pretpostavki iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje u tekstu: ZOO), a to znači da se trgovačkim ugovorom smatra takav ugovor koji je sklopljen između stranaka koji su trgovci iz predmeta njihove djelatnosti ili u vezi s njihovim djelatnostima što se odnosi na sve ugovorne strane iz takvog ugovora. U konkretnom slučaju obje parnične stranke su trgovci (tužiteljica kao vlasnica ugostiteljskog obrta i tuženik poslovna banka koje je dioničko društvu) ali ugovor o kreditu radi pribave dionica koje je zaključila tužiteljica kao vlasnica ugostiteljskog obrta sa tuženom bankom nesumnjivo nije zaključen u vezi djelatnosti tužiteljice kao obrtnice pa zbog nedostatka tog objektivnog elementa ugovor čiji raskid tužiteljica zahtjeva u ovoj parnici po nalaženju ovog Vrhovnog suda nije trgovački ugovor, te za takav spor nije propisana nadležnost trgovačkog suda u smislu čl. 19. st. 1. toč. 1.a Zakona o sudovima, već je za takav spor nadležan u prvom stupnju općinski sud pozivom na odredbu čl. 16. st. 1. toč. 2. k) ZS.".

13. Slično shvaćanje izraženo je i u odluci ovog suda poslovni broj Gr1-159/2008 od 30. travnja 2008. i dr. prema kojem "u konkretnom slučaju ugovor iz kojeg proizlazi obveza tuženika sklopljen između fizičkih osoba koje nisu trgovci u smislu čl. 1. ZTD ne predstavljaju trgovački ugovor.".

14. Prema tome, prema praksi revizijskog suda za postojanje trgovačkog ugovora potrebno je kumulativno ostvarenje subjektivnih i objektivnih pretpostavki iz čl. 14. st. 2. ZOO-a, koja u ovom predmetu nije ostvarena.

15. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Nije trgovački ugovor (ugovor u kojem fizičke osobe koje nisu trgovci uređuju svoje međusobne odnose glede zajedničkog investicijskog pothvata, koji obuhvaća međusobni prijenos poslovnih udjela ugovornih strana u trgovačkim društvima i međusobna plaćanja, uz sudjelovanje pravne osobe kao jamca.

16. Prema odredbi čl. 412. st. 3. ZTD a koji članak regulira "raspolaganje poslovnim udjelom", za prijenos poslovnog udjela potreban je ugovor sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave kojeg potvrdi javni bilježnik. Takav ugovor potreban je i za preuzimanje obveza da će se prenijeti poslovni udio. Za prijenos poslovnog udjela nije potrebna promjena društvenog ugovora (čl. 412. st. 3. ZTD).

16.1. Dakle za valjanost prijenosa poslovnog udjela potreban je ugovor sklopljen u obliku javnobilježničke isprave ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik.

17. U odnosu na drugo postavljeno pitanje ovaj sud je izrazio svoje shvaćanje u presudi poslovni broj Revt-324/2018-5 od 26. lipnja 2019. prema kojem "kada odredba čl. 412. st. 3. ZTD propisuje da je za prijenos poslovnog udjela potreban ugovor sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik, onda je takva forma potrebna za sve njegove dopune pa tako i za sporazum o visini naknade koju je stjecatelj dužan platiti za prijenos poslovnog udjela.".

18. Imajući na umu da je u konkretnom slučaju riječ o obvezi koja proizlazi iz ugovora u kojem su stranke preuzele obvezu da će prenijeti poslovne udjele o trgovačkim društvima, za koji ugovor je odredbom čl. 412. st. 3. ZTD-a propisana posebna forma, a tuženik se obvezao kao jamac da unatoč nedostatku propisane sporne ispuni obvezu za koju je jamčio odluka drugostupanjskog suda koji je temeljio odluku na shvaćanju da je takva obveza pravovaljana. Osim shvaćanja koja je ovaj sud zauzeo u odluci Revt-324/2018-5 od 26. lipnja 2019. da je forma propisana odredbom čl. 412. st. 3. ZTD-a potrebna ne samo za ugovor kojim se poslovni udjel prenosi već i za njegove dopune pa tako i za sporazum o visini naknade koju je stjecatelj dužan platiti za prijenos poslovnog udjela. Pri tome valja imati na umu i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-502/06 od 10. listopada 2006. u kojoj je izraženo shvaćanje da je ta forma potrebna i za ugovor u kojem član društva preuzima obvezu da će prenijeti poslovni udio.

19. Prema tome u konkretnom slučaju rješenje predmeta spora ovisi o tome o kojoj vrsti ugovora se radi a ovisno o tome je li obveza tuženika kao jamca solidarna ili supsidijarna.

20. Prema tome, pravno shvaćanje ovog revizijskog suda glede tih postavljenih pitanja zbog kojih je dopušteno podnošenje revizije suprotno je pravnom shvaćanju na kojem su utemeljene pobijane odluke pa je stoga revizija tuženika osnovana u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. alineja 1. ZPP, pa je sukladno odredbi čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjske presude zbog pogrešnog pravnog pristupa prilikom odlučivanja o tome radi li se o trgovačkim ugovorima, a sukladno tome i tijeku zakonskih zateznih kamata i obvezi jamca platca, čime nije bilo uvjeta za preinačenje nižestupanjskih presuda.

21. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 24. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil