REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1434/2021-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja METALMINERAL d.d., Kerestinec, Svetonedeljska 16, OIB 24526577272, kojeg zastupa punomoćnik Boris Jukić, odvjetnik u Zagrebu, protiv ovršenika ENIKON d.d., Zagreb, Veslačka 6, OIB 20091090997, kojeg zastupa punomoćnik Lovro Zovko, odvjetnik u Zagrebu, radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine, odlučujući o reviziji Financijske agencije Zagreb, Vrtni put 3, OIB 85821130368, protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 1166/2020-2 od 28. svibnja 2020., kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-558/2014-100 od 6. veljače 2020., u sjednici održanoj 24. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 1166/2020-2 od 28. svibnja 2020. u dijelu pod točkom I. izreke, i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-558/2014-100 od 6. veljače 2020. u dijelu pod točkom 1. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima postupka nastalima povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem u točki 1. izreke naloženo je FINA-i da isplati ovrhovoditelju iznos od 3.219.437,27 kn, u točki 2. izreke određeno je da po pravomoćnosti rješenja ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv FINA-e, te je u točki 3. izreke određeno da ako FINA ne postupi po rješenju o ovrsi odgovara za štetu koju je ovrhovoditelj zbog toga pretrpio.

2. Drugostupanjskim je rješenjem u točki I. izreke odbijena žalba FINA-e kao neosnovana i potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr- 558/2014-100 od 6. veljače 2020. u točki 1. izreke. U točki II. izreke odbačena je kao nedopuštena ovršenikova žalba podnesena protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-558/2014-100 od 6. veljače 2020., te je u točki III. izreke odbačena žalba FINA-e izjavljena u odnosu na točke 2. i 3. izreke rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-558/2014-100 od 6. veljače 2020., a u točki IV. izreke odbijen je kao neosnovan ovrhovoditeljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd 2018/2020-3 od 26. listopada 2021. dopustio Financijskoj agenciji (Fini) podnošenje revizije protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1166/2020-2 od 28. svibnja 2020., u dijelu pod točkom I. izreke, u odnosu na pravna pitanja:

1. Ima li predlagatelj automatsko pravo zahtijevati da mu protustranka isplati onu svotu za koju predlagatelj smatra da je propustila prenijeti s računa ovršenika na njegov račun?

2. Ima li pravno shvaćanje sedme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) od 21. studenoga 2019. godine učinak „ex tunc“, dakle retroaktivni učinak u odnosu na ranije dovršenu ovrhu?

3. Može li se Fina teretiti za isplatu ako je provodeći ovrhu postupala u skladu s praksom VSRH-a koja je vrijedila u vrijeme provođenja ovrhe?

4. Na temelju navedenog dopuštenja Fina je u zakonskom roku podnijela reviziju, na temelju čl. 12. st. 1. i čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ) odredba kojeg se zakona u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 339. i čl. 340. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 139/10, 125/11, 150/11, 154/11, 12/12 i 70/12 - dalje: OZ/10) u vezi s čl. 369. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12), a u vezi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog gore navedenih pravnih pitanja i predložila reviziju prihvatiti i preinačiti ili ukinuti nižestupanjska rješenja i predmet vratiti na ponovni postupak.

5. U odgovoru na reviziju ovrhovoditelj osporava dopuštenost podnesene revizije,, neovisno što je rješenjem revizijskog suda revizija dopuštena, te osporava njezinu osnovanost, navodeći da je pobijano rješenje utemeljen na zakonu i praksi revizijskog suda. Predložio je reviziju odbaciti, podredno odbiti, te potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. U revizijskom stupnju postupka sporan je način primjene odredbe čl. 177. st. 1. i čl. 182. OZ-a, odnosno sporno je pitanje metode obračuna kamata određenih u rješenju o izvršenju Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj I-928/1997 od 13. ožujka 1998., na konkretnu pravnu i činjeničnu situaciju.

8. U nižestupanjskom postupku utvrđeno je:

- da je da je prvostupanjski sud 13. ožujka 1998. donio rješenje o ovrsi poslovni broj I-928/97 radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine u iznosu od 3,20 kn sa pripadajućim kamatama tekućom od 29. rujna 1989. do naplate zapljenom i prijenosom novčanih sredstava sa žiro računa ovršenika i prijenosom na račun ovrhovoditelja, sve to putem Zavoda za platni promet Zagreb,

- da je, nakon što je ZAP prema vlastitom obračunu prenio sa žiroračuna ovršenika na žiroračun ovrhovoditelja ukupan iznos od 6.706,30 kn, ovrhovoditelj je podnio prvostupanjskom sudu 1. prosinca 1999. (str. 28. spisa) prijedlog za donošenje isplatnog naloga protiv ZAP-a Zagreb radi naplate ukupnog iznosa od 10.522.274,11 kn, koliko je prema obračunu ovrhovoditelja trebao ZAP prenijeti s računa ovršenika na račun ovrhovoditelja, temeljem odredbi čl. 177. u vezi s odredbom čl. 182. OZ-a,

- da je rješenjem poslovni broj I-928/97 od 3. ožujka 2000. prvostupanjski sud obustavio ovršni postupak te odbio ovrhovoditelja s isplatnim nalogom prema ZAP-u, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1655/00 od 9. listopada 2001., ali je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti ukinuo navedeno prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pri čemu je istaknuo potrebu provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđenja pravilnosti obračuna kamata, pogotovo u situaciji u kojoj ovrhovoditelj tvrdi da njegovo potraživanje prema njegovom obračunu iznosi 10.522.274,11 kn, a FINA tvrdi da pravilnim obračunom kamata to potraživanje iznosi 6.706,30 kuna,

- da je ovrhovoditelj je podneskom od 8. veljače 2013. novim prijedlogom zatražio da se naloži FINA-i da mu isplati iznos od 3.535.479,66 kn s pripadajućim zateznim kamatama,

- da je rješenjem poslovni broj Ovr-79/13 od 7. studenog 2013. prvostupanjski sud naložio FINA-i da ovrhovoditelju Metalmineral d.d., isplati iznos od 3.535.479,66 kn prema odredbi čl. 182. u vezi s čl. 177. OZ-a, koje rješenje je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4244/14 od 11. lipnja 2014. ukinuto i predmet je vraćen na ponovni postupak uz uputu da sud u nastavku postupka otkloni bitnu povredu odredbu odredaba parničnog postupka i po potrebi provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje kojim će utvrditi pravilnost obračuna kamata,

- da prvostupanjski sud u skladu s uputama u ranijim ukinutim odlukama proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Ljupku Omaziću, dipl. oec, koji je izračun zateznih kamata sačinio uz primjenu konformne metode i to do 31. ožujka 1994., a od 1. travnja 1994. pa sve do 23. svibnja 1998. (kao dana kada je FINA prenijela na račun ovrhovoditelja iznos od 6.706,30 kn) uz primjenu proporcionalne metode,

- da je po konformnoj metodi na kraju razdoblja, kao i tijekom razdoblja vršen pripis obračunate kamate glavnici tražbine pa je takva ukamaćena glavnica predstavljala osnovu za obračun kamata u sljedećem obračunskom razdoblju, a da je proporcionalni obračun kamate započeo na, do tada dospjelu glavnicu, s tada dospjelim kamatama,

- da je na temelju takvih primijenjenih metoda izračuna vještaka, uzevši u obzir iznos od 6.831,03 kn, koji je FINA prenijela na račun ovrhovoditelja, utvrđeno nepodmireno potraživanje ovrhovoditelja iznosi 3.219.437,27 kn,

- da je FINA osporavala navedeni nalaz i mišljenje vještaka Omazića navodeći da su primijenjene metode obračuna suprotne odlukama i praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojima se, a sukladno odredbi čl. 279. st. 1. ZOO-a zabranjuje da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate teku zatezne kamate, osim kada je to zakonom određeno da na dospjele, zbog čega metoda po kojoj se kamate pribrajaju glavnici predstavlja obračun kamate na kamatu, i kao takav nije ispravan, odnosno suprotan je načelu zabrane anatocizma iz odredbe čl. 279. st. 1. ZOO-a i dostavila vještačenje koje je izradio vještak za računovodstvena i financijska vještačenja Ručević vještačenja d.o.o., prema kojem preostalo potraživanje ovrhovoditelja, uzevši u obzir naplaćeni iznos od 6.706,30 kn, iznosi 1.203.067,04 kn,

9.1. Na temelju tako utvrđenog činjenog stanja nižestupanjski sudovi prihvaćaju nalaz i mišljenje vještaka Ljupka Omazića, smatrajući da je taj nalaz sukladan stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sedme sjednice Građanskog odjela (7/19) održane 21. studenoga 2019. te je pobijanom točkom I. izreke naložio FINA-i isplatu predmetnog iznosa ovrhovoditelju,

9.2. Drugostupanjski sud, jednako kao i prvostupanjski, smatra da FINA (ranije ZAP) kao pravna osoba koja obavlja poslove platnog prometa odgovara ovrhovoditelju zbog toga što je propustila zaplijeniti i prenijeti na žiroračun ovrhovoditelja novčana sredstva prema rješenju o ovrsi i da u tom slučaju ovrhovoditelj može tražiti od suda a) da se naloži FINA-i da mu isplati ono što nije isplatila sukladno rješenju o ovrsi i/ili b) naknadu štete koju je ovrhovoditelj pretrpio zbog nepostupanja FINA-e.

9.3. Utvrđujući da nije sporno da je FINA postupila prema rješenju o ovrsi to jest, da je ona zaplijenila i prenijela na žiroračun ovrhovoditelja novčana sredstva ovršenika, nego je sporan opseg ovrhovoditeljeva namirenja budući da je ovrhovoditelj smatrao da je FINA (ZAP) trebala zaplijeniti i prenijeti na račun ovrhovoditelja iznos od 6.592.094,96 kn (naknadno je ovrhovoditelj smatrao da mu pripada iznos od 10.522.274,71 kn) dok je FINA postupila prema rješenju o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj I-928/97 od 13. ožujka 1998. za iznos od 6.706,30 kn. Stoga, cijeneći da je vještak Ljupko Omazić kamate obračunate primjenom konformne metode obračuna kamata do 31. ožujka 1994. pribrojio glavici te na tako dobiveni iznos glavnice nakon 1. travnja 1994. obračunavao zatezne kamate primjenom proporcionalne metode obračuna kamata, dok je vještak Ručević vještačenje d.o.o. primjenu proporcionalne metode obračuna kamate nakon 1. travnja 1994. obračunavao na izvornu glavnicu (3,20 kn), drugostupanjski sud je zaključio da je FINA propustila zaplijeniti ovršeniku i prenijeti na žiro račun ovrhovoditelja iznos od 3.219.437,27 kn, koji iznos je utvrđen vještačenjem sudskog vještaka Ljupka Omazića, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem sedme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. studenoga 2019.

10. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o načinu primjene odredbe čl. 177. st. 1. i čl. 182. OZ-a nije pravilno, a odluka u izreci utemeljena je na tim odredbama, a odnosi se na pogrešno obračunat i neisplaćen iznos temeljem Rješenja o ovrsi ovog suda poslovnog broja I-928/1997 od 13. ožujka 1998., što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem.

11. Odredbom čl. 177. st. 1. OZ-a propisano je da ovrhovoditelj može predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi. Prema st. 2. istoga članka OZ- a taj prijedlog ovrhovoditelj može podnijeti do završetka ovršnoga postupka, a (st. 3. čl. 177. OZ-a) na temelju pravomoćnog rješenja iz stavka 1. tog članka ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku. Člankom 177. st. 4. OZ-a je određeno da poslodavac koji nije postupio prema rješenju o ovrsi (...) odgovara za štetu koju je ovrhovoditelj zbog toga pretrpio. Nadalje, prema čl. 182. OZ-a odgovornost banke odnosno pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa zbog ne postupanja po rješenju o ovrsi na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članka čl. 177. OZ-a.

12.1. Međutim, odredbama čl. 5. st. 1., čl. 6. st. 2. i čl. 9. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine", broj 91/10 i 112/12 – dalje: ZPONS) kojim je uređeno postupanje Financijske agencije tijekom provedbe ovrhe na novčanim sredstvima, propisano je da ovrhovoditelj dostavlja osnovu za plaćanje Financijskoj agenciji, u izvorniku ili otpravku, koja potom tu osnovu upisuje u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje, nakon čega daje nalog banci da u roku propisanim posebnim pravilnikom izvrši nalog u visini potrebnoj za izvršenje osnove za plaćanje. Banka izvršava nalog u visini raspoloživih novčanih sredstava po računima do iznosa određenog u nalogu Financijske agencije i o tome obavještava Financijsku agenciju.

12.2. Odredbom čl. 5. st. 1. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine", broj 6/13) propisano je da FINA uvidom u Jedinstveni registar računa utvrđuje prema OIB-u, u kojim sve bankama ovršenik ima otvorene račune i oročena novčana sredstva te daje nalog bankama za izvršenje osnove za plaćanje onim redom kojim su računi navedeni u osnovi za plaćanje koja se prva izvršava, a ako računi nisu navedeni, nalog daje bankama redom, počevši od banke koja vodi najranije otvoreni račun.

13. Prema tome, čl. 177. st. 1. OZ-a ovrhovoditelj može predložiti da sudu (u ovršnom postupku) da rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi, a tek ukoliko poslodavac ne postupi po takvom nalogu suda (st. 3. čl. 177. OZ-a), tada, na temelju pravomoćnog rješenja iz stavka 1. tog članka ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku, a uz to može i temeljem čl. 177. st. 4. OZ-a odgovarati za štetu koju je ovrhovoditelj zbog toga pretrpio. Kako se, prema čl. 182. OZ-a odgovornost banke odnosno pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa zbog ne postupanja po rješenju o ovrsi na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka čl. 177. OZ-a, to u konkretnom slučaju znači da sud u ovršnom postupku može po prijedlogu ovrhovoditelja, (do završetka ovršnog postupka), samo naložiti FINI da postupi po osnovi za plaćanje u okviru njezinih ovlasti za postupanje po toj osnovi (čl. 177. st. 1. i 2. OZ-a jer FINA ne provodi osnovu za plaćanje na način da ona provodi ovršne radnje (zapljena i prijenos), već ona samo daje nalog bankama u kojima ovršenik ima otvorene račune, da one zapljene njegove račune i iznos, koji je određen u osnovi za plaćanje i prenesu na račun ovrhovoditelja, a tek ne postupanje Fine po takvoj osnovi može za posljedicu imati odgovornost Fine za naknadu štete (čl. 182. u vezi čl. 177. st. 4. OZ-a), a ne, dakle, i obvezu iste, da u smislu čl. 177. st. 1. OZ-a, predlagatelju automatski isplati sve iznose koje je eventualno propustila obustaviti i isplatiti prema osnovi za plaćanje.

14. Iako je Fina u žalbi isticala navedene nedostatke u rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-558/2014-100 od 6. veljače 2020., drugostupanjski sud na iste nije odgovorio. Kako iz pobijanih rješenja nije vidljivo je li prvostupanjski sud donio rješenje iz čl. 177. st. 1. OZ-a, osim ako bi se prvostupanjsko rješenje iz točke 1. izreke smatralo tim rješenjem, što po ovome sudu ne može jer njime nije naloženo Fini da u ovom ovršnom postupku izda nalog bankama u kojima ovršenik ima otvorene račune, da zapljene njegove (ovršenikove) račune i za iznos, koji je određen u osnovi za plaćanje, odnosno koji je utvrđen u postupku provedenim vještačenjima, što bi po ovome sudu predstavljalo primjenu citirane odredbe čl. 177. OZ-a na odgovarajući način (i na Finu), i da ga prenesu na račun ovrhovoditelja, te bi tek ne postupanje Fine po takvom nalogu suda i eventualna nemogućnost naplate na računima ovršenika u bankama u kojima ima te račune (zbog toga) imalo za posljedicu iz čl. 177. st. 1. OZ-a, tj. odgovornost Fine za nenaplaćeni iznos, u kojem slučaju bi tek to rješenje iz čl. 177. st. 1. OZ-a predstavljalo ovršnu ispravu, na temelju koje bi ovrhovoditelj mogao tražiti ovrhu protiv Fine, jer bi tek u takvoj situaciji Fina mogla biti ovršenica. U takvoj situaciji Fina bi mogla ovrhovoditelju odgovarati i za naknadu štete u smislu čl. 182. u vezi čl. 177. st. 4. OZ-a). Stoga, po ovome sudu Fina ovrhovoditelju nije automatski u obvezi isplati sve iznose koje su banke eventualno propustile "obustaviti i isplatiti prema osnovi za plaćanje", prije nego sudovi provedu postupak propisan odredbom čl. 177. OZ-a, jer sud u ovršnom postupku može Fini samo naložiti da postupa po osnovi za plaćanje u okviru njezinih ovlasti za postupanje po toj osnovi, a tek ne postupanje Fine po takvoj osnovi i nalogu suda može za posljedicu imati odgovornost Fine za naknadu štete (čl. 182. u vezi čl. 177. st. 4. OZ-a), a ne, dakle, i obvezu iste da u smislu čl. 177. st. 1. OZ-a ovrhovoditelju automatizmom isplati sve iznose za koje je eventualno propustila dati drugačiji nalog bankama za obustavu i isplatu prema osnovi za plaćanje, dakle, bez utvrđenja je li Fina pri obračunu zateznih kama svjesno postupala protivno sudskoj praksi o načinu obračuna kamata, ili je postupala na uobičajeni način i u skladu s postojećom praksom u to vrijeme, odnosno je li Fina postupajući na navedeni način postupala samovoljno i mimo propisa i pravila o obračunu zatezne kamate.

14.2. Uz navedeno, stoga je, potrebno naglasiti da se odredba čl. 177. OZ-a temeljno odnosi na poslodavca i ovrhu na plaći, koju dužniku isplaćuje poslodavac, te da se ta odredba samo na odgovarajući (dakle, ne na potpuno identičan, nego na smisleno primjeren-odgovarajući) način primjenjuje na banke, odnosno pravne osobe koje obavljaju poslove platnog prometa (čl. 182, OZ-a) jer one u ovom slučaju nisu poslodavac dužnika koji neposredno plijeni plaću - račun dužnika. Prema tome, smisao citirane odredbe je u tome da poslodavcu sud mora prethodno narediti da vjerovniku isplati sve obroke s računa dužnika koje je eventualno propustio isplatiti, a tek ako poslodavac ne postupi po nalogu suda i vjerovniku ne isplati sve obroke s računa dužnika koje je eventualno propustio isplatiti, tada sud može na prijedlog vjerovnika primijeniti odredbu čl. 177. st. 3. OZ-a i tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku. Primjenjujući na odgovarajući način u smislu čl. 182. OZ-a odredbu čl. 177. OZ-a na konkretni slučaj, sud je mogao, kada je već utvrdio da s računa dužnika nije ustegnut sav potrebni novčani iznos za namirenje tražbine vjerovnika po predmetnoj osnovi za plaćanje, samo naložiti Fini da sukladno citiranim odredbama ZPONS i Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima Fina bankama izda daljnji nalog za pljenidbu potrebnog iznosa, i tek ako Fina ne bi postupila po tome nalogu suda došlo bi do primjene odredbe čl. 177. OZ- a.

15. Stoga odgovor na prvo postavljeno pitanje glasi:

Ovrhovoditelj (predlagatelj) nema automatsko pravo zahtijevati da mu pravna osoba koja obavlja poslove platnoga prometa (Fina-ZAP)) zbog nepostupanja po rješenju o ovrsi, odnosno zbog ovrhovoditeljeva ne namirenja iznosa za koji je ovrhovoditelj ("predlagatelj") smatrao da je (FINA-ZAP) ("protustranka") trebala zaplijeniti i prenijeti s računa ovršenika na račun ovrhovoditelja zbog ne postupanja po rješenju o ovrsi, na koju se na odgovarajući način primjenjuje odredba čl. 177. OZ-a.

16. Nižestupanjski sudovi su postupajući a navedeni način počinili bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 177. i čl. 182. OZ-a, koja je bila od utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava, ali i apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer u obrazloženju pobijanog rješenja nisu ocijenili istaknute navode Fine koji su od odlučnog značenja za donošenje zakonite odluke, kada izreke pobijanih rješenja nisu opravdali uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, pa je izostanak pravno logičkog obrazloženja, za sada, doveo do nezakonite odluke.

17.1. U odnosu na preostala pravna pitanja, a vezano za način obračuna kamata, ističe se da je do 31. ožujka 1994. bio propisan jedan način obračuna kamata (konformnom metodom bez obzira na razdoblje za koje se kamata obračunavala), a od 1. travnja 1994. drugi način za razdoblje kraće od godinu dana konformnom metodom, a za duže razdoblje jednostavnim kamatnim računom.

17.2. Primjena složenog kamatnog računa do 1. travnja 1994., propisana naprijed navedenim odredbama, koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici, bilo je i razumljiva i prihvatljiva s obzirom na tadašnju monetarnu i financijsku nestabilnost, visoku inflaciju i da je to bilo vrijeme visokih zateznih kamata, a sve iz razloga što se jedino na taj način mogao otkloniti negativni efekt, u to vrijeme, galopirajuće inflacije. Iz navedenog razloga se i obračunavanje zateznih kamata na navedeni način do 31. ožujka 1994. nije protivilo načelu monetarnog nominalizma pa je i "revalorizacija" glavnice primjenom konformne metode načina obračuna kamata imala svoju svrhu u korekciji načela monetarnog nominalizma, zbog čega takvim načinom obračuna kamata nije povrijeđeno niti načelo zabrane anatocizma, odnosno zabrane ograničenja, kapitalizacije dospjelih kamata.

17.3. Nakon 1. travnja 1994., upravo zbog stabilizacije monetarnog sustava i uvjeta relativno niske inflacije i nižih kamatnih stopa zakonodavac se odlučio na promjenu metode izračuna zateznih kamata te je potpuno prihvatljivo i jedino smisleno, a radi očuvanja glavnice, u prijelaznom razdoblju (do 31. ožujka 1994.) obračunate kamate pripisati glavnici i odrediti da na tako novu formiranu osnovicu (glavnicu s pripisanim dospjelim zateznim kamatama) obračunavaju zatezne kamate, jer svako drugačije tumačenje citiranih odredbi bilo bi protivno smislu, kako promjene metode obračuna kamata, tako i svrsi zakonske kamate te očuvanju vrijednosti glavnice.

17.5. To proizlazi i iz vjerodostojnog tumačenja čl. 3. st. 1. Zakona o zateznim kamatama, koji je dao Hrvatski Sabor dana 30. travnja 2004. i u njemu se a ne govori o tome da bi se glavnica retroaktivno smanjila za iznos kamata koji se uvećao do 31. ožujka 1994. Stoga se na potraživanje tuženika kao ovrhovoditelja, primjenjuje kombinirana metoda izračuna zateznih kamata i to za razdoblje do 1. travnja 1994. primjenom konformnog načina obračuna, a nakon razdoblja od 1. travnja 1994. konformni način obračuna primjenjuje se samo za razdoblje do godinu dana, a u razdoblju dužem od godine dana primjenjuje se proporcionalni način obračuna zateznih kamata. U razdoblju od 25. rujna 1992. do 20. travnja 1996. visina zateznih kamata i način obračuna zateznih kamata bili su regulirani Zakonom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 53/91), prema kojem se zatezne kamate obračunavaju mjesečno primjenom konformne metode u visini eskontne stope koju utvrđuje Narodna banka Hrvatske uvećane za 20% te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94 i 19/95), time da se počevši od početka primjene Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 22/94), tj. od 1. travnja 1994. konformni način obračuna kamata primjenjuje za razdoblje kraće od godinu dana. I Zakonom o zateznim kamatama ("Narodne novine", broj 28/96 - dalje: ZZK) propisano je da se obračun zatezne kamate konformnim načinom vrši za razdoblja kraća od godine dana. Prema "Vjerodostojnom tumačenju" čl. 3. st. 1. tog Zakona kojeg je dao Hrvatski sabor ("Narodne novine", broj 58/04), za razdoblje dulje od godinu dana ima se primjenjivati proporcionalni (prosti) način obračuna zateznih kamata. Međutim, kod toga valja napomenuti da "Vjerodostojno tumačenje" ne dotiče sporno pitanje prijeloma kamata na dan metodskog prijelaza (prelazak na jednostavni način izračuna), već se odnosi samo na primjenu ZZK i na razdoblje nakon 1. travnja 1996., ali ne i na izračun zatečenih kamata. Budući da je Uredbom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 22/94) obračun zatezne kamate propisan na isti način kao i kasnijim Zakonom o zateznim kamatama ("Narodne novine", broj 28/96), navedenu Uredbu valja tumačiti na jednak način kao i čl. 3. st. 1. Zakona o zateznim kamatama ("Narodne novine", broj 28/96).

18. Prema tome, do 31. ožujka 1994. bio je propisan jedan način obračuna kamata (konformnom metodom bez obzira na razdoblje za koje se kamata obračunala), a od 1. travnja 1994. drugi način - za razdoblje kraće od godinu dana konformnom metodom, a za duže razdoblje jednostavnim kamatnim računom.

19. Slijedom izloženog, dakle, pravilno je stajalište da su primjenom dopuštenog složenog kamatnog računa (koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici) pripisane kamate postale sastavni dio glavnice i da je tako (legalno) formirana glavnica, zatečena na dan metodskog prijelaza, od 1. travnja 1994. osnovica za obračun daljnjih zateznih kamata primjenom proporcionalne metode, a ne početna (izvorna) glavnica (tako u presudi VS RH broj Rev 816/2018-2 od 10. prosinca 2019., i Rev-35/11-2 od 18. svibnja 2011.).

20. U skladu s iznesenim, prihvaćeno je i pravno shvaćanje na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 21. studenoga 2019., a ono glasi:

"Primjenom dopuštenog složenog (konformnog) kamatnog računa (koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici) tako obračunate zatezne kamate u trenutku prijelaza na drugi način obračuna kamata (od 1. travnja 1994.) postale su sastavni dio glavnice, stoga je tako uvećana glavnica osnovica za obračun daljnjih zateznih kamata primjenom proporcionalne metode".

21. Slijedom navedenog, kako se potraživanje ovrhovoditelja u ovom sporu odnosi na manje obračunate kamate po rješenju o ovrsi u iznosu od 3.219.437,27 kn, ovdje zbog metode obračuna kamata nije riječ o anatocizmu koji je Zakonom o obveznim odnosima zabranjen.

22. Prema obrazloženju Ustavnog suda RH u odluci U-I-2488/2004. Od 14. 11. 2007., povratno djelovanje (vjerodostojnog) tumačenja je prividno, budući da ono samo utvrđuje koje od značenja oko kojih postoji pravna dvojba treba dati određenoj ili određenim odredbama zakona koji je na snazi. To ujedno proizlazi i iz presud Suda EU u predmetu C-61/79 - Amministrazione delle Finanze dello Stato i Denkavit Italiana S.r.l. od 27. 3. 1980.

23. Slijedom iznesenog odgovor na preostala pitanja glasi:

Pravno shvaćanje sedme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) od 21. studenog 2019. nema učinak „ex tunc“, odnosno retroaktivni učinak u odnosu na ranije dovršenu ovrhu, jer svako pravno shvaćanje proizvodi pravni učinak na odnose koji nastaju nakon prihvaćenog pravnog shvaćanja.

Fina se ne može teretiti za isplatu ako je provodeći ovrhu postupala u skladu s praksom VSRH-a koja je vrijedila u vrijeme provođenja ovrhe.

24. Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP u vezi s čl. 19. st. 1. OZ-a, valjalo ukinuti nižestupanjska rješenja u navedenom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

25. U nastavku postupka sud prvog stupnja će, vodeći računa o gore izraženom shvaćanju, upotpuniti činjenično stanje i donijeti novu, na zakonu osnovanu, odluku.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 24. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić