REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-88/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Božić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Ćamil Salahović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-184/2021-2 od 13. travnja 2021. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1983/20-160 od 4. prosinca 2020., u sjednici održanoj 24. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-184/2021-2 od 13. travnja 2021. pod točkom I. u dijelu u kojem je potvrđena točka I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1983/20-160 od 4. prosinca 2020. u iznosu od 5.972,53 eura sa zateznim kamatama od 4. prosinca 2020. do isplate te točka I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1983/20-160 od 4. prosinca 2020. u iznosu od 5.972,53 eura sa zateznim kamatama od 4. prosinca 2020. do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.972,53 eura sa zateznim kamatama od 4. prosinca 2020. do isplate.

II. Nalaže se tužitelju KT iz [adresa] naknaditi tuženiku Euroherc osiguranje d.d. trošak revizijskog postupka u iznosu od 684,30 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 166.165,66 kuna svakome sa zateznim kamatama tekućim od 4. prosinca 2020. do isplate, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku plaćati tužitelju počevši od 1. studenog 2016. stalnu mjesečnu rentu s naslova tuđe pomoći i njege u iznosu od 200,00 kuna i to tako da dospjele obroke plati odjednom sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog rentnog obroka pa do isplate, a buduće najkasnije do svakog 10-og u mjesecu, pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev za isplatu iznosa od 176.471,78 kuna kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 105.000,00 kuna za razdoblje od 17. listopada 2006. do 3. prosinca 2020., dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 109.487,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 4. prosinca 2020. do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke za iznos od 116.315,97 kuna sa zateznim kamatama od 4. prosinca 2020. do isplate, pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku od 1. studenog 2016. plaćati tužitelju mjesečnu rentu s naslova tuđe pomoći i njege u iznosu od 140,00 kuna i to tako da dospjele obroke plati odjednom sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a buduće najkasnije do svakog 10-og u mjesecu. Pod točkom II.1. izreke preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 49.849,69 kuna sa zateznim kamatama od 4. prosinca 2020. do isplate, pod točkom II.2. je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu mjesečne rente s naslova tuđe pomoći i njege za iznos od 60,00 kuna od 1. studenog 2016. s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a pod točkom II.3. je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak. Pod točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.811,47 kuna u roku od 15 dana.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3908/2021- 2 od 28. rujna 2022. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-184/2021-2 od 13. travnja 2021. zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„Je li u primjeni odredbi čl.177. st.3, čl.192. i čl.205. Zakona o obveznim odnosima, naknadu nematerijalne štete potrebno utvrditi i dosuditi nakon što se njena visina utvrdi redoslijedom na način da se utvrđeni iznos pravične novčane naknade prvo umanji za suodgovornost (doprinos) tužitelja u nastanku štete, a zatim tako dobiveni iznos umanji za nesporno isplaćen iznos naknade nematerijalne štete, pa se nakon toga preostali dobiveni iznos naknade štete dosudi tužitelju?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženik je pozivom na čl. 382. Zakona o parničnom postupku podnio reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP/2019) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete za ozljede pretrpljene u prometnoj nesreći 15. kolovoza 2003.

9. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da tužitelju na ime nematerijalne štete primjenom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 255.000,00 kuna (od čega na trajne posljedice otpada iznos od 110.000,00 kuna, na fizičke boli iznos od 70.000,00 kuna, na strah iznos od 40.000,00 kuna i na duševne boli zbog naruženja iznos od 35.000,00 kuna) te da je tuženik u mirnom postupku tužitelju isplatio iznos od 150.000,00 kuna.

10. Prvostupanjski sud nije utvrdio postojanje doprinosa tužitelja nastanku prometne nesreće, dok je drugostupanjski sud utvrdio postojanje doprinosa tužitelja nastanku prometne nesreće u omjeru od 30% zbog nevezanja sigurnosnim pojasom i vožnjom s osobom koja ne posjeduje vozačku dozvolu. Sudovi su tužitelju dosudili i materijalnu štetu na ime tuđe pomoći i njege, rente na ime tuđe pomoći i njege te troškove liječenja.

11. Drugostupanjski sud je prilikom preinačenja prvostupanjske presude zbog utvrđenog doprinosa tužitelja u omjeru od 30% preinačio prvostupanjsku presudu tako da je od utvrđenog iznosa nematerijalne štete od 255.000,00 kuna najprije oduzeo iznos od 150.000,00 kuna koji je tuženik platio u mirnom postupku, a potom je od tako dobivenog iznosa oduzeo 30% na ime doprinosa tužitelja prometnoj nesreći te je tako dobio dosuđeni iznos nematerijalne štete od 73.500,00 kuna, dok je odbio preostali iznos od 31.500,00 kuna.

12. Prema odredbi čl. 192. st. 1. ZOO oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu, dok je odredbom čl. 205. ZOO propisano da se odredbe o podijeljenoj odgovornosti i sniženju naknade koje vrijede za materijalnu štetu na odgovarajući način primjenjuju i na nematerijalnu štetu.

13. Prema shvaćanju ovoga suda izraženom u više odluka (Gzz-181/01-2 od 23. veljače 2005., Rev 158/2021-2 od 27. veljače 2024. i dr.) naknada štete dosuđuje se tako što se najprije od utvrđenog iznosa štete oduzima postotak u kojem je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja, a tek potom se tako dobiveni iznos umanjuje za iznos koji je tuženik već platio u mirnom postupku.

14. Naime, tek se oduzimanjem doprinosa tužitelja utvrđuje konačni iznos štete koja pripada tužitelju i taj iznos predstavlja štetu koju je potrebno naknaditi oštećenoj osobi odnosno tužitelju. Štetnik može, a i ne mora platiti štetu (u cijelosti ili djelomično) tijekom trajanja sudskog postupka te nema osnove da se iznos koji je štetnik platio umanjuje za doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja što bi se dogodilo u slučaju kada bi se tek nakon umanjenja za dobrovoljno plaćeni iznos umanjila dosuđena šteta tužitelju za njegov doprinos. Stoga je dosuđenu naknadu štete potrebno umanjiti za iznos koji je štetnik odnosno tuženik platio neovisno o sudskom sporu tek na kraju odnosno od iznosa koji se dobije nakon što se dosuđena šteta umanji za doprinos tužitelja vlastitoj šteti.

15. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

U primjeni odredbi čl. 177. st. 3., čl. 192. i čl. 205. Zakona o obveznim odnosima/1991, naknadu nematerijalne štete potrebno je utvrditi i dosuditi tako što se utvrđeni iznos pravične novčane naknade najprije umanji za suodgovornost (doprinos) tužitelja nastanku štete, a tek potom dobiveni iznos se umanji za nesporno isplaćen iznos naknade nematerijalne štete te tako dobiveni iznos predstavlja naknadu štete koja se dosuđuje tužitelju.

16. Budući da je u ovom predmetu drugostupanjski sud postupio suprotno izraženom shvaćanju ovoga suda i najprije utvrđeni iznos pravične novčane naknade umanjio za nesporno plaćeni iznos, a tek potom za doprinos tužitelja umjesto obrnuto, valjalo je pravilnom primjenom odredbi čl. 192. i 205. ZOO-a preinačiti nižestupanjske odluke i odbiti zahtjev tužitelja za daljnjih 5.972,53 eura (45.000,00 kuna). Naime, kada se od utvrđenog iznosa nematerijalne štete u iznosu od 255.000,00 kuna odbije 30% doprinosa tužitelja dobije se iznos od 178.500,00 kuna pa kada se taj iznos umanji za nesporno plaćenih 150.000,00 kuna, preostaje iznos od 28.500,00 kuna koliko je valjalo dosuditi tužitelju, a ne iznos od 73.500,00 kuna kako je to naveo drugostupanjski sud u točki 17. obrazloženja te je stoga valjalo odbiti zahtjev tužitelja za razliku u iznosu od 5.972,53 eura/45.000,00 kuna (73.500,00-28.500,00= 45.000,00).

17. S obzirom da su nižestupanjske presude preinačene, valjalo je sukladno čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o parničnom trošku.

18. Iako iz nižestupanjskih presuda ne proizlazi je li iznos od 150.000,00 kuna koji je tuženik već platio tužitelju, plaćen tijekom ili prije pokretanja postupka što bi moglo utjecati na utvrđivanje uspjeha u postupku, valja reći da u ovom konkretnom slučaju i u nepovoljnijoj varijanti za tužitelja (bez uračunavanja plaćenog tijekom postupka) uspjeh tužitelja s visinom iznosi 23%, a s osnovom 70% pa ukupan uspjeh tužitelja iznosi 46,5% što opravdava odluku da sukladno čl. 154. st. 4. ZPP svaka stranka snosi svoj trošak s obzirom da su stranke uspjele u približno jednakim dijelovima. Međutim, kada bi uspjeh tužitelja i bio veći (u slučaju uračunavanja i iznosa od 150.000,00 kuna), tužitelju ne bi bilo moguće dosuditi veći trošak s obzirom na to da je revizija dopuštena samo tuženiku pa nije moguće odlučiti na njegovu štetu.

19. Međutim, tuženiku je dosuđen trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije i revizije po Tbr. 10. toč. 5. Tarife i to za prijedlog za dopuštenje prema vrijednosti predmeta spora od 15.437,78 eura/116.315,97 kuna u iznosu od 375 boda što uz vrijednost boda od 2,00 eura, PDV od 25% i uspjeh od 33% budući da je tuženik uspio s jednim od tri postavljena pitanja iznosi 309,37 eura, a za reviziju prema vrijednosti predmeta spora od 5.972,53 eura/45.000,00 kuna u iznosu od 150 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura i PDV od 25% iznosi 375,00 eura odnosno sveukupni trošak revizijskog postupka iznosi 684,30 eura, dok trošak sudske pristojbe na reviziju nije priznat jer prema napomeni uz Tar. br. 3. Uredbe o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 53/19, dalje: Uredba) proizlazi da se ne plaća sudska pristojba na reviziju ako je sud rješenjem dopustio reviziju.

20. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 24. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil