Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ob-233/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz K. Š., G., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. I., odvjetniku iz P., protiv tuženice S. B. iz A. iz K. Š., OIB: …, zastupane po punomoćniku N. D., odvjetniku iz P., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj P Ob- 186/20-54 od 28. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P Ob-186/20-54 od 28. ožujka 2024.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

III Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

I. „Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da nekretnina označena kao 1374/10000 dijela (E-9) kč.br. …, zgrada, dvorište u V., podul. 1 do 7, površine 502 m2, zk.ul. …, k.o. F., s kojim je povezano pravo vlasništva na posebni dio H – stan na mansardi koji se sastoji od dnevnog boravka s kuhinjom, dvije spavaće sobe, WC-a s tušem i terase, ukupne površine 47,78 m2, obojan tamno plavom bojom u planu posebnih dijelova zgrade, predstavlja zajedničku imovinu (izvanbračnu stečevinu) parničnih stranaka te se utvrđuje da su tužitelj i tuženica suvlasnici, svaki u ½ (jednoj polovini), navedene nekretnine. Tužitelj je ovlašten temeljem ove presude, po pravomoćnosti iste, u zemljišnoj knjizi ovog suda ishoditi upis svog prava vlasništva na ½ dijela nekretnina iz točke I ove presude, što je tuženica dužna trpjeti."

II. Nalaže se tužitelju S. M. da naknadi tuženoj S. B. parnični trošak u iznosu od 4.453,12 EUR u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužene odbija.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.“

2. Protiv presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014

- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023

- dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužena osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i stavlja zahtjev za naknadom troška.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da nekretnina pobliže opisana u izreci presude predstavlja zajedničku imovinu (izvanbračnu stečevinu) stranka i da su suvlasnici svaka u ½ dijela kao i zahtjev na uknjižbu prava vlasništva.

6. U žalbenom postupku sporno je da li je predmetna nekretnina isključivo vlasništvo tužene sukladno materijalnom pravu K. Š..

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tužitelj.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da je nesporno da je predmetni stan u V. upisan kao vlasništvo tužene u cijelosti i kupljen temeljem Ugovora o kupoprodaji od 24. listopada 2007. gdje je ranije ime tužene bilo M. A. sve do 9.7.2008. kada je promijenjeno u S. B. kako to proizlazi iz JRO MUP-a ( list 65-67 spisa);

- da je sporno da li predmetni stan predstavlja izvanbračnu stečevinu stranaka, odnosno da li su parnične stranke živjele u zajednica života koja bi imala obilježja izvanbračne zajednice;

- da je sporna primjena materijalnog prava obzirom da obje parnične stranke imaju švedsko državljanstvo i da je tužena predložila primjenu švedskog prava u odnosu na institut izvanbračne zajednice i izvanbračne stečevine;

- da prema čl. 22. Uredbe vijeća 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnom pravu te priznanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskog režima (u daljnjem tekstu: Uredba) propisano je da bračni drugovi imaju pravo sporazumno odrediti ili primijeniti pravo mjerodavno za svoj bračno imovinski režim, a što u konkretnom predmetu nije slučaj budući između stranaka postoji spor oko primjene mjerodavnog prava;

- da je čl. 26. Uredbe propisano mjerodavno pravo u slučaju nepostojanja sporazuma o izboru prava iz čl. 22. Uredbe;

- da popis poveznica u navedenoj Uredbi nije alternativan već je primjena primarna a tek potom podredna i da se sukladno čl. 26. st. 1 a Uredbe koja je zadovoljena kao primarna primjenjuje pravo K. Š. (list 162-183 spisa);

- da je čl. 1. Zakona o izvanbračnoj zajednici "sambo" propisano da pojam "sambor" označava dvije osobe koje neprekidno žive zajedno u trajnoj vezi i u zajedničkom kućanstvu i to u vezi koja je slična braku u kojoj nijedan od partnera nije vjenčan, a u slučaju kada partneri imaju zajedničko dijete koje s njima živi redovno se može polaziti od pretpostavke da žive u odnosu "sambo";

- da trajanja zajednice pod pojmom "žive neprekidno zajedno" znači da odnos "sambo" traje određeno vrijeme ili da je planirano dulje trajanje;

- da su ispunjene navedene pretpostavke obzirom da nije sporno da imaju zajedničku djecu i da se prvi sin rodio 2007. i da se najmanje od tada se njihova zajednica života ima smatrati "sambo" time da kada im se rodio drugi sin kupili su i kuću u kojoj su živjeli svi zajedno u istom domaćinstvu koju su nakon prestanka "sambo" prodali i novce podijelili kao i da pojam "zajedničko kućanstvo" znači da oba partnera u načelu surađuju u svakodnevnim zadaćama u domu te da imaju zajedničke financije vezane uz kućansku zajednicu;

- da se tužena nakon što je doselila u Š. upoznala sa tužiteljem preko svoje sestre i ubrzo doselila u njegov stan te su dobili dvoje zajedničke djece i da su oboje radili te su zajedno na ljetovanje dolazili u P. i da su imali zajedničku ušteđevinu (tužitelj ističe da je to bilo 10.000,00 EUR, a tužena 20.000,00 EUR), kao i da su zajedno renovirali terasu i kupili namještaj za stan u V. i zajedno kupili kuću u Š. u kojoj su zajedno sa djecom stanovali;

- da su nakon prestanka izvanbračne zajednice kuću prodali i novce podijelili, te da djeca 7 dana žive sa jednim i 7 dana sa drugim roditelje;

- da obzirom na navedeno nije osnovan prigovor tužene o nepostojanju izvanbračne zajednice stranaka i tvrdnja da isti nisu živjeli u zajedničkom kućanstvu odnosno da je njihov zajednički život predstavljao samo privid;

- da opisani način života stranaka prema predstavlja zajednicu "sambo";

- da prema čl. 3. Zakona o izvanbračnoj zajednici "sambo" zajednički stambeni prostor i pokućstvo izvanbračnih partnerea „ sambor“ čini zajedničku imovinu ako su nabavljeni za zajedničku upotrebu, a što bi konkretno predstavljala kuća u kojoj su zajedno sa djecom živjeli;

- da se pod pojmom zajednički stambeni prostor podrazumijeva nekretnina koju izvanbračni partneri ili jedan od njih posjeduje ili na koje ima pravo posjeda ako postoji građevina u kojoj je imovina predviđena kao zajednički dom partnera a imovina je predviđena za tu svrhu, dok se zajedničkim pokućstvom smatraju kućanski aparati i duge unutarnje pokretnine koje su namijenjene za zajednički dom

- da je odredbom čl. 7. propisano da se u zajednički stambeni prostor i pokućstvo izvanbračnih partnera "sambor" ne ubraja imovina koja se upotrebljava isključivo u svrhu slobodnog vremena, pa samim time ta imovina ne bi bila zajednička imovina izvanbračnih partnera "sambo";

- da se stan u V. koristio isključivo jedan mjesec tijekom godine i to ljeti pa se ista ima smatrati imovinom koja se upotrebljava isključivo u svrhu slobodnog vremena kao što su vikendice i sl. i ne predstavlja zajedničku imovinu izvanbračnih partnera "sambo" u smislu čl. 3. Zakona.

11. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da način života stranaka predstavlja zajednicu „sambo“ prema odredbama Zakona o izvanbračnom partnerstvu K. Š. time da zahtjev tužitelja da nekretnina u V. predstavlja izvanbračnu stečevinu stranaka nije osnovan obzirom da sukladno čl. 3. Zakona o izvanbračnoj zajednici "sambo" zajedničku imovinu može predstavljati samo nekretnina koja predstavlja zajednički dom izvanbračnih partnera, a ne ona koja služi samo za slobodno vrijeme, povremeno tijekom ljeta te primjenom navedenih odredbi materijalnog prava K. Š., odlučio na navedeni način

12. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

13. Stoga, suprotne tvrdnje tužitelja su bez pravnog uporišta.

14. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata cjelokupnog postupka prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu ( čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 8. ZPP-a na koju povredu sadržajno ukazuje tužitelj.

15. Suprotno tvrdnji tužitelja, prvostupanjski dao je jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja primijenio materijalno pravo K. Š. kao i odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17 i 67/23 - dalje u tekstu; ZMPP) te Uredbu Vijeća ( EU) br. 2016/1104 od 24. lipnja 2016. o provedi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršavanja odluka u stvarima bračnoimovinskih odnosa (u tekstu dalje; Uredba Vijeća ( EU) od 24. lipnja 2016.)

16. Kako iz iskaza samog tužitelja (list 107 spisa) nedvojbeno proizlazi da su stranke zajedno živjele 18 godina u Š. i da imaju dvoje zajedničke djece te da stranke i dalje žive u Š. time da su i švedski državljani, žalbeni navodi da nije utvrđeno zajedničko prebivalište ili boravište stranaka, a vezano za primjenu prava K. Š., ostaju ničim dokazane i neargumentirane tvrdnje.

17. Na žalbene navode tužitelju se ukazuje da prema čl. 40. ZMPP za imovinske odnose izvanbračnih drugova na odgovarajući način se primjenjuju odredbe čl. 35. navedenog zakona prema kojem se i primjenjuje Uredba, kao i da pravo mjerodavno za imovinske odnose u životnim partnerstvima određuje se prema Uredbi, pa se i primjenjuje odredba čl. 26. st. 1. a. Uredbe, a kako je to i utvrdio prvostupanjski sud. Prema čl. 1. Zakona o izvanbračnom partnerstvu K. Š. „sambo“ proizlazi da se pod pojmom „sambor“ označavaju dvije osobe koje neprekidno žive zajedno u trajnoj vezi i u zajedničkom kućanstvu, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari (list 196-200 spisa)

Jednako tako, čl. 3. navedenog Zakona propisano je da zajednički stambeni prostor i pokućstvo izvanbračnih partnera „ sambor“ čini zajedničku imovinu ako je nabavljeno za zajedničku upotrebu i ako iz čl. 4. ili 9. ne proizlazi drugačije.

Nadalje, prema čl. 7. ovog Zakona u zajednički stambeni prostor i pokućstvo izvanbračnih partnera „sambor“ ne ubraja se imovina koja se upotrebljava isključivo u svrhe slobodnog vremena.

U odnosu na žalbene navode da se predmetna nekretnina nalazi u Republici Hrvatskoj, a vezano za primjenu materijalnog prava, žalitelju se ukazuje da prema čl. 21.Uredbe pravo mjerodavno za bračnoimovinski režim na temelju čl. 22. i 26., a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, primjenjuje se na svu imovinu koja podliježe tom režimu, bez obzira gdje se ta imovina nalazi.

18. Stoga, u naprijed iznesenim okolnostima obzirom da su stranke živjele zajedno 18 godina u K. Š. čiji su i državljani u istom domaćinstvu te imaju i dvoje djece i zajedno su kupili i nekretninu u Š. time i dalje žive u K. Š., prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je primijenio odredbe Zakona o izvanbračnom partnerstvu K. Š. „sambo“ odnosno materijalno pravo K. Š., pa su suprotni žalbeni navodi netemeljeni.

19. Kako predmetnu nekretninu stranke koriste u svrhu slobodnog vremena kao što su vikendice i sl., to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da ista ne predstavlja zajednički dom stranaka kao izvanbračnih partnera.

20. Pored navedenog, imajući u vidu odredbe Zakona o izvanbračnom partnerstvu K. Š. „sambo“, žalbeni navodi kojima tužitelj upire na primjenu odredbe čl. 29. Uredbe koja se odnosi na prilagodbu stvarnih prava u okolnostima konkretnog slučaja, su bez pravnog uporišta.

21. U odnosu na ostale žalbene navode kojima tužitelj ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

22. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

23. Kako tužitelj u žalbi ne iznosi nikakve okolnosti kojima bi odlučna utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda bio doveden u sumnju, to njegova žalba predstavlja samo drugačiju i to pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, na koju je ovlašten jedino sud u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a.

24. Suprotno tvrdnji tužitelja, odlučne činjenice u postupku su pravilno i potpuno utvrđene te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalnog pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

25. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita te sukladna odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 7/2022, 126/2022 i 138/23 - dalje u tekstu; Tarifa).

26. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njezin teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

27. Zahtjev tužene za naknadom troškova postupka nije osnovan obzirom da isti nije potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

28. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke, a na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku II i III izreke ove drugostupanjske odluku.

U Zagrebu 24. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej, v.r.