Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4643/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja G. J. iz Z.¹, OIB:… te 2. tužitelja L. J. iz Z.², OIB:…, oboje zastupani po punomoćniku F. S., odvjetniku u Z.¹, protiv tuženice N. J. u Domu za starije osobe M., K., kao pravni sljednik pok. P. J., OIB:…., zastupane po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku u K., radi utvrđenja postojanja ugovora, prava vlasništva i sastava ostavinske mase, odlučujući o žalbi tuženice protiv dijela presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1125/2021 od 31. listopada 2022. na sjednici vijeća održanoj dana 24. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1125/2021 od 31. listopada 2022. u pobijanom dijelu pod točkom II. kao i u pogledu odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke kojom je naloženo da svaka stranka snosi svoj trošak.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. i 2. tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je između pokojnog P. J., pravnog prednika tuženice N. J., kao darovatelja, te tužitelja G. J. i tužitelja L. J., obaju kao daroprimatelja, sklopljen usmeni ugovor o darovanju nekretnine oznake: suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-33), u naravi stan na četvrtom katu zgrade, ukupne površine 69,20 m², koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika, lođe sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, …, na k.č. 2380/28, zvana Stambeno poslovni objekt i dvor, u naravi stambeno poslovni objekt površine 1485 m², dvor površine 1825 m², ukupne površine 3310 m², zk.ul. 12483, k.o. Z., a na temelju kojeg usmenog ugovora o darovanju su tužitelji stekli valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva navedene nekretnine, svaki za ½ dijela, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužitelji ishode uknjižbu svog prava suvlasništva na navedenoj nekretnini, na svoja imena, svaki za ½ dijela, uz istodobno brisanje prava vlasništva P. J. kao pravnog prednika tuženice na navedenoj nekretnini, za cijelo, te se slijedom navedenog utvrđuje kako navedena nekretnina ne čini dio ostavinske mase pok. P. J., što je tuženica dužna priznati. Nadalje, pod točkom II. izreke utvrđeno je da je između pokojnog P. J., pravnog prednika tuženice N. J., kao darovatelja, te tužitelja G. J. i L. J., obaju kao daroprimatelja, sklopljen pisani ugovor o darovanju nekretnina sljedećih oznaka, i to što se tiče cjelokupnog prava vlasništva pokojnog P. J. na istima:

- k.č. 135/.ZGR, u naravi kuća, površine 193 m², zk.ul. 45, k.o. L.,

- k.č. 1806, zvana Vrt, u naravi vrt, površine 834 m², zk.ul. 45, k.o. L.,

- k.č. 1808, zvana Vrt, u naravi vrt, površine 94 m², zk.ul. 3069, k.o. L.,

- k.č. 1809, zvana Vrt, u naravi vrt, površine 313 m², zk.ul. 3069, k.o. L.,

- k.č. 1810, zvana Vrt, u naravi vrt, površine 79 m², zk.ul. 3069, k.o. L.,

- k.č. 1811, zvana Vrt, u naravi vrt, površine 176 m², zk.ul. 3069, k.o. L.,

- k.č. 1813, zvana Vrt, u naravi vrt, površine 957 m², zk.ul. 45, k.o. L.,

- k.č. 3363/1, zvana Vrt, u naravi vrt, površine 1883 m², zk.ul. 45, k.o. L.,

- k.č. 3364, zvana Oranica, u naravi oranica, površine 550 m², zk.ul. 45, k.o. L.,

- k.č. 3417, zvana Oranica, u naravi oranica, površine 336 m², zk.ul. 45, k.o. L.,

- k.č. 3420, zvana Vrt, u naravi vrt, površine 375 m², zk.ul. 45, k.o. L.,

- k.č. 3422/1, zvana Oranica, u naravi oranica, povr. 668 m², zk.ul. 45, k.o. L.,

- k.č. 3422/2, zvana Kuća, Magazin, Dvor, u naravi kuća površine 36 m², magazin površine 10 m², dvor površine 476 m², ukupne površ.522 m², zk.ul. 45, k.o. L.,

- k.č. 3426, zvana Vrt, u naravi vrt, površine 349 m², zk.ul. 45, k.o. L.,

- k.č. 2059/2, u naravi voćnjak, površine 752 m², zk.ul. 664, k.o. L.,

- k.č. 3394/1, u naravi pašnjak, površine 859 m², zk.ul. 664, k.o. L.,

- k.č. 3399, u naravi vrt, površine 90 m², zk.ul. 664, k.o. L.,

- k.č. 3427, zvana M., u naravi maslinjak, povr.2831 m², zk.ul. 2864, k.o. L., a koji darovni ugovor je sadržan u ispravi naslovljenoj kao Izjava, potpisanoj u Zadru, od strane tužitelja i pok. P. J., pravnog prednika tuženice, ovjerenoj dana 18. prosinca 2006. kod A. K. Z., javnog bilježnika u Z.¹, pod brojem: OV- 23741/06, te se slijedom navedenog utvrđuje kako navedene nekretnine (kao ni ijedna druga nekretnina iz k.o. L.) ne čine dio ostavinske mase pok. P. J., što je tuženica dužna priznati. Pod točkom III. izreke određeno je da svaka stranka u ovom postupku snosi svoj trošak.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom II. i III. žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Tužitelji u odgovoru na žalbu tuženice osporavaju žalbene navode u cijelosti kao neosnovane te predlažu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtijevaju da se utvrdi da je između pokojnog P. J., pravnog prednika tuženice N. J., kao darovatelja, te tužitelja G. J. i L. J., obaju kao daroprimatelja, sklopljen pisani ugovor o darovanju pobliže navedenih nekretnina, a koji darovni ugovor je sadržan u ispravi naslovljenoj kao Izjava, potpisanoj u Z.¹, od strane tužitelja i pok. P. J., pravnog prednika tuženice, ovjerenoj dana 18. prosinca 2006. kod A. K. Z., javnog bilježnika u Z.¹, pod brojem: OV- 23741/06, te posljedično tome da navedene nekretnine ne čine dio ostavinske mase pok. P. J., što je tuženica dužna priznati.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženica. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto je prihvaćen tužbeni zahtjev u točki II. izreke pobijane odluke.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno :

- da iz ostavinskog predmeta O-1709/20 proizlazi da je prekinut ostavinski postupak iza pok. P. J., te su njegovi sinovi G. i L. J. kao nasljednici, upućeni na pokretanje parnice protiv supruge ostavitelja Nevenke Jurin kao nasljednice, radi utvrđenja da ovjerena Izjava od 18. prosinca 2006. ostavitelja pok. P. J. i njegovih sinova predstavlja Ugovor o darovanju kojim da je ostavitelj svojim sinovima darovao nekretnine položene u k.o. L. i da iste ne ulaze u ostavinsku masu ostavitelja, kako to proizlazi iz priloženog Rješenja Općinskog suda u Zadru posl. br. O-1709/20-14 od 22. siječnja 2021.;

- da iz ovjerene Izjave po Javnom bilježniku A. K. Z. iz Z.¹, dana 18. prosinca 2006., pod brojem ovjere Ov-23741/06,slijedi da je P. J. izjavio da vlasništvo na nekretninama u L., naslijeđeno shodno ugovoru (ispravno rješenju) o nasljeđivanju od 24. travnja 1979. br. O-299/79, u cijelosti prepušta svojoj djeci G. i L., a koju izjavu su vlastoručno potpisali i potpise ovjerili kod javnog bilježnika;

- da iz iskaza svjedoka I. L. proizlazi da je oca tužitelja P.¹-P.² zvanog S. zadnji put vidio unazad 20-tak godina u staroj kući, a kada su pričali o toj Jurinovoj zemlji da su pričali kako nije izvršena podjela između J. i da će biti komplicirana sada ta podjela, na što da mu je S. rekao u par navrata da se on riješio "L.", da je ostavio sinovima i to mu je rekao negdje 2000.-2005. Zatim, proizlazi da je na ovim parcelama u zadnjih 20 godina, 2. tužitelja rjeđe viđao, jednom ili dvaput godišnje, i to obično ljeti kada brodom dođe u L., a 1. tužitelja da je viđao kao i sad, jednom ili dvaput mjesečno kada dođe u L. te je 1. tužitelja vidio kad je sadio masline na toj parceli, da ga je viđao u obilasku te intrade, i staroj kući u L., a oba tužitelja imaju ključ od te stare kuće te poslije smrti P., u L. kad bi se skupilo njih 5-6 na kavu bilo je govora da je pok. P. ostavio sinovima predmetne nekretnine;

- da iz iskaza svjedoka D. B., proizlazi da često viđao 1. tužitelja dok je 2. tužitelja viđao povremeno, većinom ljeti i zna za njihove "intrade" koje su velike i poznate, te je pok. S. znao viđati s 1.tužiteljem, a nakon 2000. da ga je neko vrijeme viđao, možda 4-6 godina i tada su počeli raditi u maslinicima, tako da je dolazio sa sinom 1. tužiteljem. Zatim, proizlazi vezano za predmetne nekretnine da mu je pok. P. samoinicijativno rekao da je isto riješio sa svojim sinovima i to otprilike možda 2 godine oko 2000., prije ili poslije s time da nikad nije pričao o stanu koji je imao u Z.¹, već da su samo pričali o maslinama i posjedu u L. te se za S. imovinu, pogotovo u naselju R., znalo da je istu ostavio sinovima, a i sam je znao da je Stanko to ostavio sinovima i svi su to znali i govorili, selo koje njima je bilo blisko, te ljudi koji su ga poznavali, a 1. tužitelj mu je rekao da je to njima riješeno papirnato, kao i da tužitelji imaju ključ od kuće u L., to zna jer kada je bio s G. dolje, ključ je bio ispod nekog zidića. Također je naveo da u toj kući u L. sada viđa 1. tužitelja i njegovog sina, a uglavnom dolazili raditi, dok je 2. tužitelja viđao zimi rijetko, možda 3 puta, no svako ljeto ga viđa s time da je 1. tužitelja na maslinama viđao i prije možda 15 godina, no i prije da su obrađivali masline;

- da iz iskaza 1. tužitelja proizlazi da im je parcele u L. otac darovao kad je ocu već dosta pomagao u održavanju maslinika, dok je brat puno rjeđe dolazio i pomagao ocu te nakon što je izjava potpisana 2006.da je stupio u posjed svih parcela u k.o. L. i nastavio održavati to, dok brat L. dolazi rijetko, povremeno. Zatim, proizlazi da staru kuću u L. koristi i ako što treba popraviti i obnoviti koliko može radi, a zadnjih 15 godina, u kuću da dolazi par puta mjesečno, a brat L.¹ nekoliko puta kroz godinu, preko ljeta češće;

- da iz iskaza 2. tužitelja proizlazi da je izjava o darovanju donesena, ili napisana u tom bilježničkom uredu gdje je i ovjerena, a u L. je dolazio jednom ili dvaput godišnje, puno rjeđe nego brat, dok cijelo vrijeme je financijski pomagao oca dok je on radio i obrađivao te masline te mu svaki puta ostavio točno 1.000,00 kn, te što se tiče L. mu je bilo normalno i očekivano da to ostane njemu i bratu, pa stoga da nije pamtio detalje gdje je sačinjena izjava;

- da iz iskaza tuženice proizlazi da ona i suprug nikad nisu razgovarali o imovini (stanu u Z.¹ i nekretnine u L.), nikada ni riječi o tome da će to ostaviti sinovima.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje, imajući u vidu odredbu čl. 479. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO/05), kao i sadržaj priložene ovjerene izjave od 18. prosinca 2006., iskaze saslušanih svjedoka I. L. i D. B. koji su posvjedočili da su poznavali prednika stranaka pok. P. J. pok. P. kao i predmetne nekretnine, koje u naravi predstavljaju maslinike, koje je obrađivao i održavao pok. P. J., a kasnije na istima da su viđali 1. tužitelja znatno češće nego 2. tužitelja te u razgovoru s prednikom stranaka pok. P. J., da im je rekao da je nekretnine u L. ostavio svojim sinovima, a isto tako su svjedoci posvjedočili da su tuženicu viđali u L. negdje 1980- ih, a poslije toga nikad više, kao i da tužitelji imaju ključ stare kuće u L., da se u posjedu nekretnina-maslinika danas nalaze 1. i 2. tužitelji o kojima isti brinu, pogotovo 1. tužitelj. Slijedom toga, prvostupanjski sud smatra da su tužitelji time dokazali da je priloženom ovjerenom izjavom od 18. prosinca 2006. njihov pok. otac imao isključivu namjeru darovati im nekretnine položene u k.o. L., odnosno da im je iste darovao, a što su tužitelji i prihvatili, obzirom da su priloženu izjavu vlastoručno potpisali i da se nalaze u suposjedu predmetnih nekretnina, pa slijedom utvrđenog, prvostupanjski sud utvrđuje da priložena ovjerena Izjava ima obilježja valjanog pravnog posla ugovora o darovanju, temeljem čega su tužitelji stekli valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva na nekretninama položenim u k.o. L., a to istovremeno znači da te nekretnine ne bi predstavljale ostavinsku masu prednika stranaka pok. P. J., pa je tuženica dužna priznati i trpjeti da se tužitelji na istima upišu suvlasnicima svaki za ½ dijela, uz brisanje toga prava s imena prednika stranaka P. J. pok. P..

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje tuženica niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nije uspjela dovesti u sumnju, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo utvrdivši da su tužitelji dokazali da je Izjavom po Javnom bilježniku A. K. Z. iz Z.¹, dana 18. prosinca 2006., pod brojem ovjere Ov-23741/06, kojom je pok. P. J. izjavio da vlasništvo na nekretninama u L., naslijeđeno shodno ugovoru (ispravno rješenju) o nasljeđivanju od 24. travnja 1979. br. O-299/79, u cijelosti prepušta svojoj djeci G. i L., a koju izjavu su vlastoručno potpisali i potpise ovjerili kod javnog bilježnika, čime je izrazio volju da daruje svoju navedenu imovinu tužiteljima da bi je potom predao u suposjed tužiteljima, čime je tužbeni zahtjev pod točkom II. osnovan.

10. Tuženica žalbenim navodima neosnovano osporava utvrđenja prvostupanjskog suda jer da se ne može valjano zaključiti kada su i na koji način tužitelji stupili u posjed predmetnih nekretnina. Isto tako, tuženica ističe da temeljem propisa iz čl. 482. st. 2. ZOO ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave, jer u protivnom takav ugovor ne može imati pravni učinak kao darovni ugovor, sukladno propisu iz čl. 290. st 1. ZOO. Stoga smatra da sporna Izjava od dana 18 prosinca 2006. nije sačinjena u obliku javnobilježničkog akta, a niti u obliku ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave, radi čega je za valjanost takove Izjave kao darovnog ugovora bilo potrebno da tužitelji dokažu da je ubrzo nakon sačinjenja te Izjave između tužitelja i Petra Jurina došlo do prave predaje predmetnih nekretnina u posjed tužiteljima, a koju odlučnu činjenicu tužitelji nisu dokazali.

11. Najprije valja reći da ne postoji zakonska definicija prave predaje no, zakonsku formulaciju "prava predaja" ili traditio vera ili effectiva treba tumačiti kao nešto više od obične tradicije. Način ili modus na koji se stječe neposredan posjed tradicijom može biti fizička predaja (traditio de manu ad manum i traditio longa manu) i predaja znacima ili simbolička tradicija (traditio symbolica), dok pod pravom predajom očitovanjem (traditio per declarationem) dolaze u obzir traditio brevi manu i/ili constitutum possessorium.

12. Ugovor o darovanju je sklopljen suglasnošću volja, tj. kada obdarenik prihvati darovateljevo obvezivanje na predaju dara bez protučinidbe. Suglasnost volja ugovornih strana da se izvrši darovanje znači da na strani darovatelja mora postojati namjera da učini darovanje, a na strani obdarenika da prihvati darovanje. Volja ugovornih strana za zaključenje svakog ugovora pa tako i volja za sklapanje Ugovora o darovanju mora biti izjavljena riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o postojanju volje darovatelja da prepusti dar bez protučinidbe obdareniku.

13. Odredbom čl. 14. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 37/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) propisano je da se posjed prenosi predajom same stvari ili sredstva kojim stjecatelj ima vlast na stvari, a predaja je izvršena čim se stjecatelj s voljom prenositelja nađe u položaju izvršavati vlast glede stvari, a prema čl. 15. st. 1. ZV-a samim očitovanjem volje da se posjed predaje stjecatelju taj stječe neposredni posjed samo ako je već u položaju da izvršava svoju vlast glede stvari.

14. Posjed se, dakle, prenosi predajom stvari ili sredstva tako da stjecatelj zadobiva faktičnu vlast na stvari, a predaja je izvršena tada kada se stjecatelj s voljom prenositelja nađe u položaju da može izvršavati vlast glede stvari. Predaja, kao faktičan čin, se sastoji se od prednikovog voljnog čina predaje i slijednikovog voljnog čina primanja stvari, tako da ona iziđe iz prednikove faktične vlasti i dođe u faktičnu vlast slijednika.

15. Stoga, u ovoj pravnoj stvari darovateljeva volja da preda predmetne nekretnine u Lukobranu svojim sinovima tužiteljima faktično je očitovana u trenutku potpisivanja Izjave od 18. prosinca 2006. te osim toga i predajom ključeva (traditio symbolica), kao i još sa činjenicom da nakon što je izjava potpisana 2006.da je 1. tužitelj stupio u posjed svih parcela u k.o. L. i nastavio saditi masline i održavati maslinike što je 1. tužitelj i radio zajedno sa pok. ocem pa i nakon što otac smješten u dom u K., popravljao kuću i radio dok je 2. tužitelj rjeđe boravio na predmetnim nekretninama. Time su tužitelji došli u položaj da mogu izvršavati efektivnu faktičnu vlast glede darovane stvari i samim time su stekli položaj neposrednog posjednika. Prema tome, rezultati izvedenih dokaza ukazuju upravo na to da je prava volja darovatelja da daruje predmetnu nekretninu svojim sinovima tužiteljima u neposredan posjed u trenutku sklapanja ugovora i da su tužitelji primili darovanje te stupili u posjed predmetnih nekretnina, jasno manifestirajući svoj posjed samostalnim i nesmetanim dolaskom u darovanu nekretninu. Takva utvrđenja su logična i životno uvjerljiva jer je prednik tužitelja s obzirom na njegovu nemoć da se o istima brine, predao sporne nekretnine u posjed tužitelja, pri čemu ni tuženica u žalbenom postupku posebno ne osporava da su nekretnine u posjedu tužitelja, dok žaliteljica nije dokazala tijekom postupka da je postojala vremenska odgoda predaje nekretnina u posjed.

16. Ugovorom o darovanju nije ugovoren nikakav uvjet, niti je predaja u posjed ostavljena za neko buduće vrijeme već su tužitelji u trenutku potpisivanja Izjave stupili u posjed nekretnina, a pok. prednik nije na bilo kakav način ograničio njihov neposredni posjed, niti je za sebe ugovorom zadržao pravo plodouživanja, uporabe i stanovanja već je pričao svima da je nekretnine u L. ostavio svojim sinovima, čime je neuvjerljiv i nelogičan iskaz tuženice da ona i suprug nikad nisu razgovarali o imovini (stanu u Z.¹ i nekretnine u L.) i nikada ni riječi o tome da će to ostaviti sinovima, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

17. Slijedom navedenog, u okolnostima spora, kao što je ovaj, Izjava o darovanju nije morala biti sklopljena u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave u smislu čl. 482. st. 2. ZOO-a odnosno prema čl. 53. st. 1. t. 2. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93., 29/94., 162/98 i 16/07 – dalje ZJB), jer se radi o ugovoru iz čl. 482. st. 1. ZOO-a s pravom predajom stvari u neposredan posjed daroprimatelja, pri čemu činjenica da 2. tužitelj rjeđe dolazi na predmetnu nekretninu nije od utjecaja na njegov suposjed predmetne nekretnine, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi tuženice.

18. Daljnji žalbeni navodi tuženice odnose na preocjenjivanje dokaza i iznošenja vlastitih stavova i razmišljanja, na što žaliteljica nije ovlaštena jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.

19. Isto tako, žalbeni navodi tuženice da iz katastarskih evidencija proizlazi da sada pokojni Petar Jurin, otac tužitelja, nikada nije bio upisan kao posjednik na dvjema spornim nekretninama, dok na svim ostalim spornim nekretninama tužitelji nikada nisu bili upisani kao posjednici istih u katastarskim evidencijama, nisu od utjecaja na pravilnost utvrđenja da su predmetne nekretnine predane u posjed tužiteljima budući da katastarske evidencije ne održavaju često pravo stanje odnosno ne dokazuju da se tužitelji ne nalaze u posjedu predmetnih nekretnina pogotovo kad se imaju u vidu iskazi saslušanih svjedoka, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud. Također, na pravilnost utvrđenja ne utječe ni činjenica da tužitelji nisu u katastarskim operatima izvršili upis prava posjeda tužitelja na spornim nekretninama u k.o. L..

20. Zbog navedenih razloga te kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

21. Odluka o parničnom trošku je pravilna iako se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, umjesto na odredbu čl. 154. st. 4. ZPP. Naime, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima odnosno da su tužitelji uspjeli čak i sa utvrđenjem da veći dio nekretnina ne ulazi u ostavinsku masu, ali nisu podnijeli žalbu u tom smislu, to je suprotno žalbenim navodima i prema stavu ovog suda pravilno prvostupanjski odredio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove u smislu odredbe čl. 154. st. 4. ZPP.

22. Zahtjev tuženice za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspjela te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke.

23. Zahtjev 1. i 2. tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP – toč. III. izreke).

U Zagrebu 24. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat, v.r.