REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-879/2021-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Klaudio Čurin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske osiguravajuće kuće d.d., OIB 00432869176, sa sjedištem u Zagrebu, Capraška 6, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Olujić, Pezić & Partneri d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž- 544/2020-2 od 14. prosinca 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2644/2019-17 od 14. veljače 2020., u sjednici od 24. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-544/2020-2 od 14. prosinca 2014. i predmet se vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev radi naknade štete u iznosu od 8.908,96 kuna (1.182,42 €) sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 21. veljače do 21. travnja 2005., iznosa od 2.000,00 kuna (265,44 €) sa zateznim kamatama od 7. svibnja 2014. te iznosa od 26.157,59 kuna (3.471,70 €) sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 14. studenoga 2016. do 11. ožujka 2019., a odbijen je i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 5.000,00 kuna (663,61 €) sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude 14. veljače 2020. do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda, a odbijen je i tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbe.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-1638/2021-2 od 25. svibnja 2021. dopustio tužitelju reviziju protiv navedene drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

"Računa li se početak tijeka zastarnog roka iz članka 376. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05) kod potraživanja naknade štete zbog odgovornosti odvjetnika za štetu u slučaju kad je tužba radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu odbačena, jer nisu dokazane pretpostavke za podnošenje tužbe iz članka 126. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 68/05, 94/09) od pravomoćnosti odluke kojom je tužba odbačena ili od trenutka koji se vezuje uz stavljanje prigovora tuženika da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe?". Revizija je dopuštena jer je riječ o pravnom pitanju o kojem odluke nižestupanjskih sudova odstupaju od prakse revizijskog suda (primjerice Rev-485/2009 od 21. travnja 2010.).

3. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj podnosi reviziju protiv presude drugostupanjskog suda pozivom na odredbu članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena i u dijelu u odnosu na koji je dopuštena, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude preinače prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz odbijanje zahtjeva tuženika za naknadu troškova postupka.

4. Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja i predložio ju odbiti kao neosnovanu.

5. Revizija je osnovana.

6. Pobijano je rješenje, sukladno odredbi članka 391. stavka 1. ZPP, ispitano samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu štete u ukupnom iznosu od 37.066,58 kuna (4.919,58 €) činjenično utemeljen na tvrdnji o nepravilnom zastupanju odvjetnika HĐ, koji je kao odvjetnik osigurao svoju odgovornost kod tuženika, a koji je u radnom sporu kod Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-505/2005 (kasnije Pr-783/2015), zastupajući tužitelja, propustio priložiti zahtjev za zaštitu prava i dokaz o pravodobnom podnošenju tog zahtjeva uz tužbu, a potom nije uspio dokazati da je taj zahtjev predan tuženiku kao poslodavcu, zbog čega tužitelj smatra da je pravomoćno izgubio spor u kojemu bi uspio u pogledu utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i isplate.

8. Sud je prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev nakon što je ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare, usprkos tome što ocjenjuje da je tužitelj izgubio radni spor samo iz razloga što u spisu nije bilo dokaza da je pravodobno podnesen zahtjev za zaštitu prava poslodavcu, a što smatra propustom tuženikova osiguranika, odvjetnika HĐ koji je zastupao tužitelja u toj parnici. Pritom je prvostupanjski sud, u primjeni odredbe članka 376. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO/91), ocijenio da se petogodišnji rok zastare računa i od prije 23. veljače 2005. kada je podnesena tužba u radnom sporu, a najkasnije od raskida ugovora o nalogu od 17. lipnja 2008. između tužitelja i njegova punomoćnika HĐ, slijedom čega je zaključio da je i prije podnošenja tužbe u ovom predmetu (10. svibnja 2019.) svakako nastupila zastara predmetne tražbine.

9. Drugostupanjski je sud, u primjeni odredbe članka 368. stavka 2. ZPP, odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu iz drugih razloga, slažući se s ocjenom prvostupanjskog suda da se početak tijeka roka zastare za naknadu štete u ugovornom odnosu stranka - odvjetnik vezuje za prestanak ugovornog odnosa, ali samo ako je ugovorni odnos prestao nakon nastanka štete ili u isto vrijeme, jer prije nastanka štete tužitelj ne bi ni imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (članak 361. stavak 1. ZOO/91). Pritom ocjenjuje da je zastara u konkretnom slučaju mogla početi teći najranije od prestanka mandatnog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženikova osiguranika, odvjetnika HĐ, dakle od 18. lipnja 2008. (ugovor je prestao 17. lipnja 2008. otkazom navedenog odvjetnika kao nalogoprimca u spomenutoj parnici kod Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-505/2005 u kojoj je do tada zastupao tužitelja), a najkasnije od dana nastanka štete (kada je moglo biti jasno da će propust odvjetnika rezultirati neuspjehom).

9.1. Odgovarajući na pitanje kada je tužitelju nastala šteta neuspjehom u radnom sporu, odnosno kada je taj neuspjeh postao neizvjestan, drugostupanjski sud ocjenjuje da je to bilo najkasnije 15. siječnja 2013. Ovaj je sud pritom imao na umu da je propust otkriven 20. ožujka 2012. kada se tadašnji tužiteljev punomoćnik obvezao dostaviti u spis dokaz iz kojeg će biti vidljivo je li i kada je poslodavcu podnesen zahtjev za zaštitu prava, nakon čega je dostavio primjerak toga zahtjeva datiranog 26. siječnja 2005., ali ne i potvrdu o primitku pošiljke iz koje bi bilo vidljivo kojeg datuma je tužitelj predao zahtjev od 26. siječnja 2005. na poštu, smatrajući da se to u toj već poodmakloj fazi postupka više ne može ispitivati jer se tuženik upustio u raspravljanje. Tužitelj je, pak, u podnesku od 14. prosinca 2012. ipak predložio saslušanje odvjetnika HĐ kao svjedoka na te okolnosti, na koji je prijedlog tuženik već u podnesku od 27. prosinca 2012. reagirao predlaganjem odbacivanja tužbe kao nedopuštene smatrajući neozbiljnim nakon proteka više od sedam godina to dokazivati svjedočenjem osobe koja bi se trebala prisjećati točnog datuma kada je za jednu od svojih brojnih stranaka podnijela zahtjev za zaštitu prava.

9.2. Prema ocjeni drugostupanjskog suda, tada je bilo krajnje vrijeme kada se tužitelj trebao informirati kod odvjetnika HĐ o postojanju dokaza o predaji zahtjeva poslodavcu tužitelja s obzirom na shvaćanje koje je u to vrijeme imao tuženik (predlagao je odbacivanje tužbe kao nedopuštene), tako da je najkasnije 15. siječnja 2013. tužitelj mogao zahtijevati naknadu štete od odvjetnika i/ili osiguratelja, jer je pitanje pravovremenosti podnošenja zahtjeva za zaštitu prava toliko važno da o tome ovisi dopuštenost tužbe i da je tada, prema stanju stvari, bilo izvjesno da tužitelj neće uspjeti u sporu i da je šteta nastala, pa je ocijenjeno da je od tada počelo teći i zastarijevanje potraživanja tužitelja za naknadu štete sukladno odredbi članka 361. stavka 1. ZOO/91.

9.3. Ujedno je sud drugog stupnja ocijenio i da, iako je ishod tog postupka bio neizvjestan (moglo se dogoditi da sudovi ocijene podnošenje zahtjeva za zaštitu prava pravodobnim, pa time i tužbu dopuštenom), tužitelj je morao ozbiljno računati i na neuspjeh koji se u konkretnom slučaju ne može bespogovorno pripisati samo odvjetniku HĐ, jer su tužitelja, počevši od 4. lipnja 2009., zastupali i drugi punomoćnici koji su trebali odmah primijetiti da u spisu nema primjerka zahtjeva za zaštitu prava i potvrde da je predan tuženiku kao poslodavcu 28. siječnja 2005. kako je navedeno u tužbi, budući da tuženik to nije izričito priznao, ali ni osporio, a tada je još bilo moguće zatražiti podatke od pošte i zahtijevati od poslodavca uvid u njegovu knjigu ulazne pošte. Da su kasniji tužiteljevi punomoćnici tako postupili, to bi sporno pitanje bilo razjašnjeno najkasnije do kraja 2012. godine, pa bi u slučaju nepovoljnom za tužitelja bili izbjegnuti daljnji troškovi postupka, a tužitelj bi mogao pokrenuti postupak za naknadu štete protiv odvjetnika i/ili osiguratelja i u tom bi se postupku kao prethodno pitanje utvrđivalo bi li tužitelj uspio u radnom sporu da je tužba bila dopuštena.

9.4. U takvim je okolnostima ocijenjeno da bi se praksa revizijskog suda (primjerice, Rev-485/2009-2 21. travnja 2010.) na koju se tužitelj pozvao, mogla primijeniti samo u slučaju da je odvjetnik HĐ zastupao tužitelja do kraja parnice i tada bi se rok zastare doista računao od pravomoćnosti presude. Međutim, drugostupanjski sud ocjenjuje da navedeni odvjetnik ne može biti odgovoran ni samo zato što kao svjedok nije uspio uvjeriti sud da je zahtjev za zaštitu prava predao preporučeno na poštu 28. siječnja 2005. ili ga na drugi način pravodobno uručio tužiteljevu poslodavcu, jer bi to morala biti posebna štetna radnja, a tužitelj nije tvrdio da je odvjetnik kao prethodni nalogoprimac preuzeo obvezu to dokazati i na taj način ukloniti nedostatke prethodnog posla u kojem bi slučaju zastara počela teći tek nakon nastupanja pravnih posljedica neispunjenja naknadno preuzete obveze, u vidu donošenja pravomoćne presude kojom je tužitelj izgubio radni spor.

9.5. Stoga je u pogledu ugovornog odnosa tužitelja i osiguranika tuženika sud drugog stupnja ocijenio da je za početak tijeka zastare naknade štete zbog povrede tog ugovornog odnosa odlučno kada je šteta nastala, ali i okolnost da je ugovorni odnos tužitelja i njegova punomoćnika prestao još 17. lipnja 2008., dakle prije dovršetka parnice. Budući da je drugostupanjski sud prema stanju spisa utvrdio da su pravne posljedice propusta prethodnog tužiteljeva punomoćnika nastupile najkasnije 15. siječnja 2013. odnosno da je tada nastala šteta, zaključio da se od tada računa i rok zastare prema tuženiku, a to znači da je tužba koja je podnesena tek 10. svibnja 2019. podnesena izvan petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 371. u vezi s člankom 376. ZOO/91, pa je prestalo i tužiteljevo pravo zahtijevati ispunjenje obveze (članak 360. ZOO/91).

10. Ovakvo shvaćanje nižestupanjskih sudova revizijskom sudu nije prihvatljivo jer je u suprotnosti sa stabilnom i dosljednom praksom revizijskog suda izraženoj u brojnim odlukama, primjerice:

- Rev-485/2006-2 od 4 srpnja 2006., riječ je o postupku kojeg je pokrenuo tužitelj radi naknade štete koju mu je odvjetnik kao njegov punomoćnik počinio prilikom zastupanja u parnici namjerno ili iz grube nepažnje, a u kojem je izraženo pravno shvaćanje da šteta nastaje kad pravomoćno bude odbijen tužbeni zahtjev u kojem ga je taj punomoćnik zastupao;

- Revx-150/2015-2 od 15. rujna 2015., izraženo je pravno shvaćanje da je šteta zbog povrede ugovorne obveze mogla nastati tek danom pravomoćnosti presude kojom je zahtjev tužiteljica za naknadu štete pravomoćno odbijen, a pogrešno je ocijenjeno pravno shvaćanje da je tužiteljicama u tom predmetu šteta nastala kada iste više nisu mogle podnijeti tužbu radi naknadu štete koju su pretrpjele u prometnoj nezgodi;

- Revr- 81/2018-2 od 11. veljače 2020. izraženo je pravno shvaćanje da se u slučaju kada stranka tvrdi da joj je odvjetnik svojim propustom prouzročio štetu jer nije poduzeo sve radnje koje je trebao poduzeti, tada se trenutkom nastanka štete ima smatrati onaj u kojem su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti presude;

- Rev-735/2023-2 od 21. studenoga 2021. prema kojoj "tužiteljima šteta nije mogla nastati prije donošenja drugostupanjske presude (15. listopada 2014.) kojom je dio njihovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete pravomoćno odbijen, niti je zastarni rok potraživanja naknade štete zbog propusta u radu tuženika kao odvjetnika mogao početi teći prije nastupanja pravnih posljedica pravomoćnosti te odluke, jer se trenutkom nastanka štete ima smatrati trenutak u kojem su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti navedene odluke", i dr.

10.1. Navedena se praksa revizijskog suda u bitnom naslanja na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odluci broj U-III-3538/2018 od 12. studenoga 2020. prema kojoj je, za ocjenu početka tijeka zastare u slučajevima naknade štete radi povrede ugovorne obveze zbog nesavjesnog rada odvjetnika kao punomoćnika u parničnom postupki, odlučno je li stranka mogla razumno očekivati da će određeni propust odvjetnika imati za posljedicu štetu. Ova je praksa revizijskog i Ustavnog suda u vezi sa spornim pitanjem, nižestupanjskim sudovima poznata, što proizlazi iz sadržaja pobijane presude. Međutim, razlozi koje su nižestupanjski sudovi dali za odstupanje od te prakse u okolnostima konkretnog slučaja, iako ozbiljni i razboriti, a primarno se vežu uz prekid ugovora o nalogu, prema ocjeni revizijskog suda, ipak nisu dostatni za zaključak da trenutak nastanka štete nije trenutak u kojem su nastupile pravne posljedice pravomoćne presude donesene u predmetu u kojem je došlo do propusta odvjetnika u zastupanju stanke.

11. Ovakav zaključak, naime, valja dovesti u vezu s mogućnošću ostvarenja prava na pravično suđenje koje je zajamčeno odredbom članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i članka 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustav RH), pri čemu valja imati na umu da "pravo na sud" nije apsolutno, već je podložno dopuštenim ograničenjima, ali ta ograničenja ne smiju ograničiti ili smanjiti pristup sudu na takav način ili u tolikoj mjeri da se time narušava sama bit prava. U tom smislu kada je riječ o primjeni odredaba na temelju kojih se računa početak tijeka zastarnog roka, na što se odnosi dopušteno pravno pitanje, valja imati na umu da su sudovi dužni primjenjivati pravila postupka izbjegavajući pretjerani formalizam koji bi naštetio pravičnosti postupka, s jedne strane, i pretjeranu fleksibilnost koja bi rezultirala uklanjanjem proceduralnih zahtjeva propisanih zakonom, s druge, a sve zajedno u cilju osiguranja poštenog suđenja. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (Eşim protiv Turske, zahtjev broj 59601/09 od 17. rujna 2013.), pravo na pristup sudu narušeno je kad pravila prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja i čine neku vrstu prepreke koja sprječava tužitelja da o meritumu njegovog predmeta odluči nadležni sud.

12. U okolnostima konkretnog slučaja, sudovi su zaključili da je tužitelju šteta nastala najkasnije 15. siječnja 2013., odnosno u trenutku kada je tuženik reagirao prigovorom nedopuštenosti tužbe i predlaganjem odbacivanja tužbe kao nedopuštene zbog propusta punomoćnika tužitelja da dostavi dokaz o predaji zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu, koji je prigovor uslijedio nakon što je tužitelj predložio saslušati kao svjedoka HĐ o postojanju dokaza o predaji zahtjeva poslodavcu. Pritom je ocijenjeno da je ishod tog postupka bio neizvjestan, ali da je tužitelj "morao ozbiljno računati i na neuspjeh koji se ne može pripisati samo odvjetniku HĐ jer su tužitelja od 4. lipnja 2009. zastupali drugi punomoćnici koji su u trebali odmah primijetiti da u spisu nema primjerka zahtjeva za zaštitu prva i potvrde da je taj zahtjev predan poslodavcu 28. siječnja 2005." jer tuženik to nije izričito priznao niti osporio u vrijeme kada je to putem pošte još bilo moguće provjeriti, već je prigovor nedopuštenosti tužbe zbog tog razloga istakao nakon proteka sedam godina.

13. Imajući na umu sve naprijed navedeno, a tumačeći odredbu članka 361. stavka 1. ZOO/91 prema kojoj zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze i članka 376. ZOO/91 prema kojem zastara ne može početi teći prije nego što je šteta nastala, u povezanosti s pravom na pravično suđenje i ciljem poštenosti suđenja, revizijski sud ustraje u dosljednoj i stabilnoj praksi prema kojoj je tužitelju zastarni rok za potraživanje naknade štete zbog propusta u radu odvjetnika kao njegova punomoćnika mogao početi teći tek nastupanjem pravnih posljedica pravomoćnosti odluke donesene u predmetu u kojem je propust učinjen. To stoga što je tužitelj, čak i potpuno neovisno o tome tko i kako ga je zastupao nakon prestanaka ugovora o nalogu s odvjetnikom HĐ, tek tada stvarno, objektivno i u stupnju izvjesnosti mogao saznati za posljedice tog propusta jer je on prije nastupanja pravnih posljedica pravomoćnosti presude donesene u predmetu u kojem je propust odvjetnika učinjen mogao samo u nedostatnom stupnju, odnosno stupnju vjerojatnosti, znati za posljedice propusta svog punomoćnika, dok se činjenice u građanskom parničnom postupku utvrđuju u stupnju izvjesnosti, a ne vjerojatnosti. S tim u vezi valja kazati da sve i da je tužitelj neposredno nakon prestanka ugovora o nalogu pokrenuo predmetnu parnicu protiv tuženika, o posljedcima spomenutog propusta odvjetnika HĐ u tom postupku ne bi bilo razborito odlučivati odvojeno od odlučivanja od parnice u kojoj je propust učinjen.

14. Stoga tumačenjem kojim se početak tijeka zastarnog roka veže uz prestanak ugovora o nalogu, a ne uz nastupanje pravnih posljedica pravomoćne presude kojom je odbačena tužba tužitelja zbog propusta njegova punomoćnika, tužitelju je nametnut nerazmjeran teret u pogledu ostvarivanja njegova prava na naknadu štete koji narušava samu bit njegovog prava na pristup sudu. To stoga što u opisanim okolnostima takvo tumačenje odredbi članka 360. stavka 1. i članka 376. ZOO/91 prestaje služiti ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja jer stvara prepreku za meritorno odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete u okolnostima kada tužitelj prije tog trenutka nije u mogućnosti u dostatnom stupnja saznanja (riječ je o stupnju izvjesnosti) u odnosu na činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti zahtjeva za naknadu štete pokrenuti taj postupak (valja tek pripomenuti da je odbijanje zahtjeva zbog ocjene osnovanosti prigovora zastare također meritorna odluka, ali se njome ne ulazi u meritum zahtjeva za naknadu štete), a od njega se, kao i od svakog tužitelja u građanskom parničnom postupku, očekuje da činjenice o kojima ovisi ocjena njegova tužbenog zahtjeva dokaže ne samo u stupnju vjerojatnosti, već u stupnju izvjesnosti.

15. S obzirom na pogrešan pravni pristup u pogledu trenutka nastanka štete i početka tijeka zastare potraživanja, drugostupanjski sud nije ocijenio osnovnost žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa stoga ne postoje uvjeti za preinaku drugostupanjske presude.

16. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 395. stavka 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

17. U nastavku će postupka drugostupanjski sud ocijeniti osnovanost žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te će nakon toga ponovno odlučiti o žalbi tužitelja imajući na umu naprijed navedeno pravno shvaćanje revizijskog suda.

18. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku u skladu s odredbom članka 166. stavka 3. ZPP.

Zagreb, 24. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil