Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj:Ppž-4871/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Jasne Momirović kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I-okr. pravne osobe HRVATSKI CRVENI KRIŽ, GRADSKO DRUŠTVO CRVENOG KRIŽA ZAGREB i II-okr. odgovorne osobe ČĆ, zastupane po braniteljici Dei Maračić, odvjetnici odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 4., 22., 23. i stavka 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19), odlučujući o žalbama I-okr. pravne osobe HRVATSKI CRVENI KRIŽ, GRADSKO DRUŠTVO CRVENOG KRIŽA ZAGREB i II-okr. odgovorne osobe ČĆ te tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Zagreb, Službe za nadzor radnih odnosa, podnijetim protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 7. ožujka 2022., broj: 7.Pp-8723/2021, na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2024.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe I-okr. pravne osobe HRVATSKI CRVENI KRIŽ, GRADSKO DRUŠTVO CRVENOG KRIŽA ZAGREB i II-okr. odgovorne osobe ČĆ, te tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Zagreb, Službe za nadzor radnih odnosa, pa se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), okrivljenici su obvezani naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 14,00 eura (četrnaest eura) - svaki, u roku od 1 (jednog) mjeseca od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni i to I-okr. novčanom kaznom u iznosu od 9.000,00 kn, te II-okr. odgovorna osoba novčanom kaznom u iznosu od 2.100,00 kn, zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 23. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u točki I. izreke pobijane presude, te su okrivljenici oslobođeni od optužbe, zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 4., 22., 23. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanih u točki II. izreke pobijane presude.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 400,00 kn.

3. Protiv prvostupanjske presude, u okrivljujućem dijelu, okrivljenici su pravodobno, putem branitelja, podnijeli žalbu iz svih zakonskih razloga, navodeći u bitnom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nadalje, okrivljenici ističu da odredba članka 153. stavka 3. i 4. Zakona o radu nije primjenjiva u konkretnom slučaju iz razloga jer nisu ispunjene osnovne pretpostavke za primjenu navedene odredbe, obzirom da je kod I-okrivljenika, poslodavca u sporno vrijeme bilo utemeljeno radničko vijeće. Upravo je gđa. EĆ bila jedina predstavnica radničkog vijeća kod poslodavca u vrijeme donošenja predmetnog Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o postupku i mjerama za zaštitu dostojanstva radnika od 26. veljače 2021. Smatraju da činjenica što je gđa. EĆ, kao jedina predstavnica radničkog vijeća kod poslodavca, u sporno vrijeme bila privremeno udaljena s radnog mjesta, ne može smatrati kao da kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće. Gđa EĆ ujedno je bila i sindikalna povjerenica, a da sindikat nikada nije obavijestio I-okrivljenika, poslodavca o imenovanju zamjenika članova radničkog vijeća, a niti sindikalnog povjerenika, što potvrđuje i sam tužitelj te je isto u skladu s iskazom gđe. EĆ. Iz navedenog proizlazi da presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-1180/2013 od 19. veljače 2014., na koju se poziva prvostupanjski sud, nije primjenjiva u predmetnom slučaju, jer se ne radi o predmetu iste činjenične i pravne naravi, jer u ovom prekršajnom postupku nije bilo sporno da su se sindikati sporazumjeli o sindikalnom povjereniku koji će imati prava i obveze radničkog vijeća, što proizlazi iz Sporazuma o sindikalnom povjereniku od 6. svibnja 2013., kao i iz Sporazuma sindikalnih povjerenika u Gradskom društvu crvenog križa Zagreb od 25. ožujka 2021., a drugačije ne proizlazi niti iz provedenih dokaza. Obzirom da je predmetni Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o postupku i mjerama za zaštitu dostojanstva radnika od 26. veljače 2021. donesen upravo na temelju usmenog rješenja više inspektorice HĆ, to okrivljenici smatraju da se u konkretnom slučaju ne može raditi o odluci poslodavca u smislu odredbe članka 150. Zakona o radu. Izrečene novčane kazne previsoko su odmjerene obzirom da iste nisu u skladu sa svrhom kažnjavanja. Optuženici smatraju da je trošak prekršajnog postupka prekomjerno određen te predlažu da ih se oslobodi od plaćanja istih.

4. Protiv točke II.2 i II.3. izreke prvostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći u bitnom da u obrazloženju presude sud navodi da je okrivljenike oslobodi od optužbe za prekršaj kažnjiv po članku 228. stavku 1. točki 22. i stavku 2. Zakona o radu jer ZOR ne propisuje oblik obavještavanja radničkog vijeća. Iako Zakon ne propisuje oblik obavještavanja radničkog vijeća, sam ZOR u stavku 2. članak 149. jasno propisuje da je poslodavac dužan obavijestiti radničko vijeće u vrijeme, u sadržaju i na način kojom omogućuje članovima radničkog vijeća da izvrše procjenu mogućeg utjecaja te da se pripreme za savjetovanje s poslodavcem, slijedom čega bi obavještavanje trebalo biti u pisanom obliku, jer jedino pisana forma daje radniku odnosno radničkom vijeću odgovarajuću zaštitu, te sud nije poklonio vjeru iskazu svjedokinje EĆ u kojem je izjavila da je bila nazočna na tjednim kolegijima i da nije dobila informacije u skladu s odredbom članka 149. ZOR-a jer se radilo o informativnim sastancima na kojima se iznosio pregled rada od strane svih voditelja. Privremeno udaljavanje radnika s posla prema ZOR-u je institut kojim se, s jedne strane, štiti nesmetano odvijanje poslovnog procesa i interesa poslodavca, a s druge strane ograničava se radnikovo pravo na rad i pravednu naknadu za rad. Poštivanje prava na rad i dostojanstven život promiče se kroz Opću deklaraciju o ljudskim pravima, dok Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima dodatno uređuje ova prava, te i Ustavni sud Republike Hrvatske u mnogobrojnim odlukama izražava ustaljeno stajalište što podrazumijeva pod pravom na rad. Slijedom iznesenog, odluka o privremenom udaljavanju s radnog mjesta smatra se osobito važnom odlukom za položaj radnika i poslodavac se prije donošenja namjeravane odluke trebao savjetovati s radničkim vijećem u skladu s odredbom članka 150. ZOR-a, obzirom da osim materijalnih prava koja su radniku u potpunosti bila zajamčena tijekom vremena kada je bio udaljen s radnog mjesta, ostalo je povrijeđeno pravo na rad. Odredbom članka 150. stavka 3. ZOR-a samo su primjerice navedene odluke prije čijeg bi se donošenja poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem, odnosno sa sindikalnim povjerenikom koji obnaša njegovu funkciju, te osim njih mogu postojati i neke druge odluke koje su važne za položaj radnika. Sud ima dvostruku ulogu, pružanja zaštite osnovnim pravima i zakonitim interesima građana, ustanova, organizacija i zaštitu društvenog i pravnog poretka koji postoji u određenoj državi, te sud prilikom donošenja presude kojom se okrivljenici oslobađaju od optužbe i kazne, okrivljenicima šalje krivu poruku i dvostruka uloga suda ostaje samo iluzorna iz razloga što sud niti štiti prava i interese radnika niti pravni poredak države oslobađanjem okrivljenih od optužbe i od izricanja propisanih kazni. Izrečene novčane kazne za počinjeni prekršaj kažnjiv po članku 228. stavku 1. točki 23. i stavak 2. Zakona o radu u iznosima su koji su znatno blaži od propisanih novčanih kazni, nisu primjereni prirodi i težini prekršaja i stupnju odgovornosti okrivljenika i ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne.

5. Žalitelji predlažu da se iz razloga iznijetih u žalbama, iste prihvate.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Odlučujući o žalbama te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbi, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski prekršajni sud u Zagrebu točno utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno pravno označio djelo.

8. Naime, prvostupanjski sud je na temelju provedenog prekršajnog postupka, i to obrane okrivljenika, iskaza svjedokinje HĆ, više inspektorice rada, te svjedoka EĆ, VĆ, MĆ, kao i uvida u priloženu dokumentaciju, imao valjane osnove zaključiti da se u ponašanju okrivljenika stječu sva bitna obilježja prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 23. i stavka 2. Zakona o radu.

9. Navodi okrivljenika da odredba članka 153. stavka 3. i 4. Zakona o radu nije primjenjiva u konkretnom slučaju iz razloga jer nisu ispunjene osnovne pretpostavke za primjenu navedene odredbe, obzirom da je kod I-okrivljenika, poslodavca u sporno vrijeme bilo utemeljeno radničko vijeće, a upravo je gđa. EĆ bila jedina predstavnica radničkog vijeća kod poslodavca u vrijeme donošenja predmetnog Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o postupku i mjerama za zaštitu dostojanstva radnika od 26. veljače 2021., kao i smatraju da činjenica što je gđa. EĆ, kao jedina predstavnica radničkog vijeća kod poslodavca, u sporno vrijeme bila privremeno udaljena s radnog mjesta, ne može smatrati kao da kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, te gđa EĆ ujedno je bila i sindikalna povjerenica, a da sindikat nikada nije obavijestio I-okrivljenika, poslodavca o imenovanju zamjenika članova radničkog vijeća, a niti sindikalnog povjerenika, što potvrđuje i sam tužitelj te je isto u skladu s iskazom gđe. EĆ, nisu od utjecaja na prekršajnu odgovornost okrivljenika.

10. Naime, okrivljenicima se stavlja na teret da se nisu prethodno savjetovali s radničkim vijećem o donošenju Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o postupku i mjerama za zaštitu dostojanstva radnika, što okrivljenici nisu niti poricali u svojoj obrani, a razlog koji navode okrivljenici da je EĆ, kao sindikalni povjerenik koji je preuzeo sva prava i obveze radničkog vijeća, bila privremeno udaljena s radnog mjesta, pa zbog toga nisu bili u mogućnosti provesti prethodni postupak savjetovanja s radničkim vijećem, a sindikat nikada nije obavijestio I-okrivljenika, poslodavca, o imenovanju zamjenika članova radničkog vijeća, a niti sindikalnog povjerenika, nije osnovan, budući je u postupku utvrđeno da je postojalo više sindikata, što je okrivljenicima bilo poznato, pa su okrivljenici, u slučaju kada je sindikalna povjerenica, koji je preuzela sva prava i obveze radničkog vijeća, bila privremeno udaljena s posla, a nije određen novi sindikalni povjerenik s tom ulogom, trebali se savjetovati s ostalim sindikalnim povjerenicima u vezi donošenja navedenog Pravilnika, što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio pozivajući se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 1180/13 od 19. veljače 2014., u kojoj je izraženo stajalište da u situaciji kada poslodavac zna da kod njega djeluje više sindikata koji imaju sindikalnog povjerenika, te iako se sindikati nisu sporazumjeli o sindikalnom povjereniku, poslodavac se morao savjetovati o važnoj odluci barem s jednim od ostalih sindikalnih povjerenika.

11. Slijedom navedenoga, neosnovano okrivljenici ističu da u konkretnom slučaju nije primjenjiva odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 1180/13 od 19. veljače 2014., jer se ne radi o predmetu iste činjenične i pravne naravi.

12. Također, neutemeljeno ističu okrivljenici da obzirom da je predmetni Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o postupku i mjerama za zaštitu dostojanstva radnika od 26. veljače 2021. donesen upravo na temelju usmenog rješenja više inspektorice rada HĆ, to okrivljenici smatraju da se u konkretnom slučaju ne može raditi o odluci poslodavca u smislu odredbe članka 150. Zakona o radu.

13. Naime, time što je inspektorica rad odredila okrivljenicima da donesu Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o postupku i mjerama za zaštitu dostojanstva radnika, ne znači da se ne radi o odluci iz članka 150. Zakona o radu, već sam sadržaj iste upućuje na to da se radi o odluci važnoj za položaj radnika, s obzirom da se odnosi na položaj i mjere zaštite dostojanstva radnika, čime postoji obveza poslodavca o savjetovanju s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci, u smislu odredbe članka 150. stavka 1. Zakona o radu, što su I-okr. kao poslodavac te II-okr. kao odgovorna osoba poslodavca, propustili učiniti, čime su počinili prekršaj iz članka 228. stavka 1. podstavka 23. i stavka 2. Zakona o radu.

14. Nadalje, u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, što neosnovano navode žalitelji, ističući da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

15. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravnu oznaku djela, ovaj sud je našao da su izrečene novčane kazne okrivljenicima za navedeni prekršaj u granicama zakona i primjerene težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te nisu prestroge, time više što su ublažene znatno ispod zakonom propisanih minimuma, jer je za prekršaj iz članka 228. stavka 1. podstavka 23. i stavka 2. Zakona o radu, važećeg u vrijeme počinjenja prekršaja, za pravnu osobu bila propisana novčana kazna u rasponu od 31.000,00 do 60.000,00 kn, a za odgovornu osobu bila je propisana novčana kazna u rasponu od 4.000,00 do 6.000,00 kn, pa nema osnove za dodatno ublažavanje izrečenih novčanih kazni, što neosnovano traže okrivljenici.

16. U vezi s naprijed navedenim, te posebno uzevši u obzir da se kod I-okr. pravne osobe radi o neprofitnoj organizaciji, neosnovano navodi tužitelj da izrečene novčane kazne za počinjeni prekršaj kažnjiv po članku 228. stavku 1. točki 23. i stavak 2. Zakona o radu nisu primjerene prirodi i težini prekršaja i stupnju odgovornosti okrivljenika i ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne.

17. Nadalje, u konkretnom slučaju nije primijenjen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu (NN 151/22), koji je stupio na snagu dana 1. siječnja 2023., koji propisuje neznatno niži raspon kazni za prekršaj za koji su okrivljenici proglašeni krivima i kažnjeni, jer s obzirom na izrečene novčane kazne znatno ispod i tih minimuma, a prema načelu konkretnosti, nema mjesta primjeni tog blažeg propisa, budući isti ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenike.

18. Odluka o troškovima prvostupanjskog postupka također je na zakonu utemeljena, a troškovi su odmjereni blizu donje granice propisanih okvira paušalnih troškova prekršajnog postupka, pa neosnovano navode okrivljenici da je trošak prekršajnog postupka prekomjerno određen te predlažu da ih se oslobodi od plaćanja istih

19. Nadalje, neosnovana je žalba tužitelja u odnosu na točku II.2. i II.3. izreke kojom su okrivljenici oslobođeni od optužbe, zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 22., 23. i stavka 2. Zakona o radu.

20. Naime, u vezi navoda tužitelja da iako Zakon ne propisuje oblik obavještavanja radničkog vijeća, sam ZOR u stavku 2. članak 149. jasno propisuje da je poslodavac dužan obavijestiti radničko vijeće u vrijeme, u sadržaju i na način kojom omogućuje članovima radničkog vijeća da izvrše procjenu mogućeg utjecaja te da se pripreme za savjetovanje s poslodavcem, slijedom čega bi obavještavanje trebalo biti u pisanom obliku, jer jedino pisana forma daje radniku odnosno radničkom vijeću odgovarajuću zaštitu, te sud nije poklonio vjeru iskazu svjedokinje EĆ u kojem je izjavila da je bila nazočna na tjednim kolegijima i da nije dobila informacije u skladu s odredbom članka 149. ZOR-a jer se radilo o informativnim sastancima na kojima se iznosio pregled rada od strane svih voditelja, ističe se da je pravilno prvostupanjski sud istaknuo da za obvezu poslodavca iz članka 149. Zakona o radu o obavještavanju radničkog vijeća nije propisana pisana forma, na čemu neosnovano inzistira tužitelj, te isto tako činjenični opis optuženja za prekršaj iz članka 228. stavka 1. podstavka 22. Zakona o radu, sadrži samo zakonski opis prekršaja bez konkretizacije djela jer se navodi, između ostalog, da okrivljenici nisu obavještavali radničko vijeće o opsegu i razlozima uvođenja prekovremenog rada, a nije navedeno da bi u kritičnom razdoblju doista bio određen i kada prekovremeni rad radnika, pa da bi time postojala obveza poslodavca da o opsegu i razlozima istog obavijesti radničko vijeće.

21. Nadalje, navod žalitelja da odluka o privremenom udaljavanju s radnog mjesta smatra se osobito važnom odlukom za položaj radnika i poslodavac se prije donošenja namjeravane odluke trebao savjetovati s radničkim vijećem u skladu s odredbom članka 150. ZOR-a, obzirom da osim materijalnih prava koja su radniku u potpunosti bila zajamčena tijekom vremena kada je bio udaljen s radnog mjesta, ostalo je povrijeđeno pravo na rad, neosnovani su, budući se radi o udaljenju radnika EĆ i VĆ s posla, koje ima privremeni karakter, te nije vezano uz otkaz ugovora o radu radnika, posebno imajući u vidu da su isti zadržali sva prava iz radnog odnosa, pa se time ovdje ne radi o odluci važnoj za položaj radnika kada se poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci.

22. Slijedom navedenoga, pravilna je odluka prvostupanjskog suda kojom u točki II. izreke oslobađa okrivljenike od optužbe, zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 22., 23. i stavka 2. Zakona o radu.

23. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan svaki okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

24. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbe okrivljenika i tužitelja odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu 24. rujna 2024.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić v.r.

Mario Soljačić v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.