REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-84/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika R. I. zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak i 101/17.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Požegi od 9. prosinca 2021. broj K-91/2021-27 i Županijskog suda u Zadru od 17. siječnja 2024. broj Kž-212/2022-4, u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika R. I. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Požegi od 9. prosinca 2021. broj K-91/2021-27, osuđenik R. I. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora od jedne godine, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme uhićenja od 24. svibnja 2017. do 25. svibnja 2017.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 6. u vezi s člankom 145. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14.. 70/17. i 126/19.; - dalje: ZKP/19), osuđeniku je naloženo naknaditi sve troškove kaznenog postupka, o čemu će sud donijeti posebno rješenje te je dužan na ime paušala u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske platiti iznos od 500,00 kuna.

1.2. Presudom Županijskog suda u Zadru od 17. siječnja 2024. broj Kž-212/2022-4, djelomično je prihvaćena žalba osuđenika, preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je osuđenik R. I. na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od sedam mjeseci, dok je njegova žalba u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana te je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

2. Osuđenik R. I. je pravovremeno po branitelju Č. P., odvjetniku u Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i to zbog „povreda odredaba kaznenog postupka (čl. 468. st. 2. ZKP-a); povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku (čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a); kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom (čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije) i povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika (čl. 469. st. 4. ZKP-a)“. U zahtjevu je predloženo „da Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem ukine presudu Županijskog suda u Zadru posl. br. 25 Kž-212/2022-4 od 17.01.2024. god.i presudu Općinskog suda u Požegi posl. br. K-91/2021-27, od 09.12.2021. god. te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.“. Ujedno je predloženo i da se, u smislu članka 518. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; - dalje: ZKP/24.), odgodi izvršenje pravomoćne presude.

3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP/24.

4. Zahtjev osuđenika R. I. nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu tvrdi da je „…pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, te mu je na raspravi povrijeđeno pravo na obranu, i to pravo zajamčeno u čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije. Iz istih razloga, a kako se radi o grubom kršenju osuđenikovih prava, počinjena je i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-a jer je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom u čl. 29. i Konvencijom u čl. 6. Isto tako, drugostupanjski sud je propustio dati valjano obrazloženje i odgovore na podnositeljeve žalbene prigovore zbog čega je u žalbenom postupku počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.“.

5.1. U odnosu na povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/19., osuđenik u zahtjevu ističe da su sudovi „postupali krajnje arbitrarno te za svoje zaključke nisu dali valjane razloge.“. Pritom se upire na grešku u navođenju imena u izreci prvostupanjske presude te grešku u pisanju poslovnog broja, što je u žalbi protiv prvostupanjske presude podnesenoj po branitelju I. D., odvjetniku iz P., isticano kroz žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/19. Nadalje se, uz napomenu da se ovaj zahtjev ne može podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, analiziraju iskazi svjedoka u odnosu na spornu okolnost tko je oštećeniku nanio tešku tjelesnu ozljedu, upire se na reproduciranje iskaza svjedoka u prvostupanjskoj presudi danih pred državnim odvjetnikom, zatim na „…potpuno paušalan zaključak sudova da je osuđenik postupao s izravnom namjerom…“, kao i na izrečenu kaznu te smatra da su „…sudovi pri donošenju odluke morali postupiti sukladno pravilu in dubio pro reo. “.

5.2. Budući da osuđenik u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude nije, bilo zakonskom odredbom, bilo sadržajno, isticao povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/19. i to niti u jednom od zahtjevom istaknutih aspekata, to u skladu s odredbom članka 517. stavka 2. ZKP/08., prema kojoj se povrede iz stavka 1. točaka 2. i 3. tog članka ZKP/19. mogu isticati samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili su počinjenje u drugostupanjskom postupku, ovu povredu u odnosu na prvostupanjsku presudu ne može isticati niti u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka. Slijedom toga, u tom dijelu zahtjeva navedena povreda uopće nije razmatrana. Drugačija je situacija u odnosu na ovu povredu eventualno učinjenu u drugostupanjskom postupku, no, o tome će više riječi biti u nastavku.

5.3. S obzirom na to da je osuđenik uvodno istaknuo i da je „…pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, te mu je na raspravi povrijeđeno pravo na obranu, i to pravo zajamčeno u članku 29. Ustava Republike Hrvatske i članku 6. Konvencije…“, a što bi sadržajno predstavljalo povredu iz članka 515. stavka 1. ZKP/19., to je u zahtjevu istaknuta povreda prava na obrazloženu odluku u odnosu na prvostupanjsku presudu razmotrena u okviru spomenute povrede. No, u navedenom osuđenik nije u pravu.

5.4. Što se tiče povrede iz članka 468. stavka 2. ZKP/19. počinjene u drugostupanjskom postupku, koja je također istaknuta u zahtjevu, a za koju osuđenik smatra da je ostvarena kroz povredu prava na obrazloženu odluku te povredom odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koje zahtjev opisuje kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/19., ni ta povreda nije ostvarena u drugostupanjskoj presudi. Pritom treba napomenutu da iz sadržaja zahtjeva proizlazi da osuđenik zapravo smatra da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode, a to bi predstavljalo povredu odredbe članka 487. stavka 1. ZKP/19.

6. Prije svega treba navesti da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav), a koje je pravo sadržano i u članku 6. stavcima 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

6.1. Nadalje, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su ti razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Prema tome, treba biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.

6.2. Protivno navodima iz zahtjeva, i prvostupanjski i drugostupanjski sud dali su razloge za svoje odluke, oni su dostatni i razumni, a iz analize proizlazi da nisu proizvoljni. Stoga su prigovori u osuđenikovom zahtjevu o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne odnosno neobrazložene, kako prvostupanjske, tako i drugostupanjske presude, u cijelosti neosnovani.

6.3. Naime, premda je doista u izreci prvostupanjske presude pogrešno navedeno da se je osuđenik najprije sukobio sa Ž. B., dok iz stanja spisa predmeta proizlazi da se je radilo o A. B., riječ je u grešci u pisanju (koju sadržava i sama optužnica), a koja nije bila ni od kakvog utjecaja na pravilno presuđenje. Ovo stoga jer je pogrešno napisano ime osobe koja je samo uzgredno spomenuta u izreci i o kojoj ni na koji način ne ovisi opstojnost predmetnog kaznenog djela, a iz obrazloženja presude u potpunosti je jasno o kojoj je osobi riječ. Navedena je okolnost isticana i u žalbi protiv prvostupanjske presude u okviru žalbene osnove iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/19. te je drugostupanjski sud u odlomku 10. odgovorio na taj žalbeni navod jasnim i prihvatljivim argumentima koji nisu proizvoljni. Stoga nema govora da bi zbog ove okolnosti prvostupanjska i drugostupanjska presuda bile „krajnje arbitrarne“.

6.4. Jednaka je situacija i s pogreškom u pisanju poslovnog broja spisa predmeta koja ni na koji način nije od utjecaja na osuđenikovu kazneno pravnu odgovornost niti ta pogreška bilo na koji način ukazuje na arbitrarnost u postupanju sudova. I ova je okolnost isticana u osuđenikovoj žalbi te je na nju drugostupanjski sud dao sasvim prihvatljiv i razuman odgovor (odlomak 11.).

6.5. Također niti reproduciranjem u prvostupanjskoj presudi iskaza svjedoka danih kod državnog odvjetnika nije osuđeniku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, svi su svjedoci ispitani i na raspravi u prisutnosti stranaka, pri čemu su neki od njih izričito naveli da se više ne sjećaju događaja te da ostaju kod iskaza danog pred državnim odvjetnikom. Svjedocima koji su odstupili na raspravi od iskaza danih pred državnim odvjetnikom te su razlike predočene te su isti upitani na okolnosti različitog iskazivanja. Sve je svjedoke osuđenik imao mogućnosti ispitati kao i prigovoriti na njihove iskaze. Prvostupanjski sud je sve to naveo u svojoj presudi te potom dovodeći te iskaze u međusobnu vezu te ih povezujući s osuđenikovom obranom i drugim dokazima provedenim u tijeku postupka jasnim, valjanim, sasvim dostatnim i prihvatljivim argumentima obrazložio svoje utvrđenje da je osuđenik postupao upravo na način opisan u izreci prvostupanjske presude. Pritom je jasno obrazložio i da je osuđenik inkriminirane zgode postupao s izravnom namjerom (odlomak 15.) te je na valjan način obrazložio i osuđeniku izrečenu sankciju, pri čemu niti oko jedne sporne okolnosti prvostupanjski sud nije bio u dvojbi pa, suprotno navodima u zahtjevu, nije bilo mjesta primjeni pravnog pravila in dubio pro reo. Prema tome, u prvostupanjskoj presudi nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vidu prava na obrazloženu odluku.

6.6. Jednako je tako drugostupanjski sud u obrazloženju presude najprije otklonio u žalbama istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pri čemu su se te povrede dijelom odnosile i na pogrešnu primjenu zakona pa se taj dio obrazloženja preklapa i s povredom kaznenog zakona (odlomci 7., 8., 8.1., 9. 10., 11. i 12.), detaljno se osvrnuo na prigovore u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (odlomci 13., 14., 15., 16. i 17.), a u povodu podnesenih žalbi, ispitao je pobijanu presudu i po službenoj dužnosti (odlomci 9. i 17.), pri čemu nisu nađene niti druge bitne postupovne povrede pored onih istaknutih u žalbama ni povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika. Pritom je taj sud odgovorio na žalbene navode obrane za ovaj sud prihvatljivim, jasnim i iscrpnim razlozima, detaljno analizirajući utvrđeno činjenično stanje te ga temeljeći, uz iskaz svjedokinje I. V., i na drugim izvedenim dokazima te ih dovodeći međusobno u vezu. Prihvaćanje jednim dijelom od strane drugostupanjskog suda argumentacije izložene u prvostupanjskoj presudi, nije rezultiralo proizvoljnom odlukom drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka gledano u cjelini. Prihvaćanje zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a o tome ovdje nije riječ. Međutim, u konkretnoj se situaciji, suprotno navodima u zahtjevu, drugostupanjski sud samo u manjoj mjeri pozvao na argumentacije iz prvostupanjske presude, dok je u najvećoj mjeri na žalbene navode odgovarao iznoseći iscrpne i za ovaj sud sasvim prihvatljive argumente.

6.7. Pritom treba napomenuti i da je drugostupanjski sud, upravo prihvaćenjem osuđenikove kazne, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, osudivši ga na kaznu značajno blažu od one koja mu je izrečena po prvostupanjskom sudu, a što je također jasno i dostatno obrazložio, pozivajući se upravo na okolnosti na koje se upire u podnesenom zahtjevu. Stoga nije u pravu osuđenik kada u svom zahtjevu tvrdi da je drugostupanjski sud povrijedio njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku iz članka 6. stavka 1. Konvencije, odnosno članka 29. Ustava jer je drugostupanjski sud dao jasne razloge za svoju odluku i detaljne odgovore na bitne žalbene prigovore, u potpunosti zadovoljivši kriterije nužne za valjano obrazloženu odluku. Slijedom toga, u drugostupanjskoj presudi nije ostvarena povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/19., kao niti povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/19. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/19.

6.8. Osuđenikovo neslaganje s argumentima i zaključcima, kako prvostupanjskog, tako i drugostupanjskog suda, u stvari se odnosi na njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pobijanoj pravomoćnoj presudi, kao i s vrstom te visinom kaznene sankcije, a iz tih se razloga, prema odredbama članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP/19., ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

7. Osuđenik u zahtjevu upire i na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/19., smatrajući da je, zbog činjenice što je osuđenik u vrijeme počinjenja djela tek navršio 18 godina, pri čemu na početku postupka nije imao navršenih 23 godine, u tijeku postupka prema njemu trebalo primijeniti odredbe Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19.; dalje: ZSM). No, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

7.1. Prije svega, već je u trenutku donošenja prvostupanjske presude osuđenik navršio ... godine, zbog čega se prema njemu, u skladu s odredbom članka 107. stavka 1. ZSM-a, ne mogu primijeniti odredbe ZSM-a. Prema navedenoj odredbi, prema mlađim punoljetnicima postupak se provodi prema odredbama ZKP/19., uz odgovarajuću primjenu odredbi članka 56., članka 58., članka 74. stavka 1. i članka 78. ZSM-a, a u slučaju primjene maloljetničkoga kaznenog prava (članak 105. ZSM- a), odgovarajuće vrijede i odredbe članka 54. stavka 2., članka 57. i članka 59., članka 60. stavaka 2. i 3., članka 67. stavaka 1. i 3., članaka 71. do 73., članka 89. i članka 93. ZSM-a. Stoga, osim eventualne povrede u smislu toga da postupak do osuđenikovih navršenih ... godine nije vodio sudac za mladež, iako je zadnja rasprava koja je započela ispočetka, provedena nakon što je osuđenik navršio ... godine, prema njemu nije povrijeđen zakon na način kako se to smatra u zahtjevu. Pritom treba napomenuti da se je na ovakve navode u žalbi očitovao i drugostupanjski sud (odlomak 7.), pravilno utvrdivši da na osuđenikovu štetu nije povrijeđen kazneni zakon.

8. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je trebalo osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP/24., odlučiti kao u izreci. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta za primjenu članka 518. stavka 5. ZKP/24., kako je to predloženo u zahtjevu.

Zagreb, 24. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.