REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-122/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika V. T. i dr. zbog kaznenog djela iz članka 232. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15 i 61/15 - ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika V. T. i osuđenika N. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 3. travnja 2023. broj K-121/2022-21 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 10. listopada 2023. broj Kž-500/2023-3, u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2024.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi osuđenika V. T. i osuđenika N. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 3. travnja 2023. broj K-121/2022-21 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 10. listopada 2023. broj Kž-500/2023-3, pod točkom I. izreke osuđenik V. T. i osuđenik N. S. proglašeni su krivima i to osuđenik V. T. zbog kaznenog djela utaje u pomaganju iz članka 232. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11. za koje kazneno djelo je osuđen na kaznu zatvora od dvije godine, a osuđenik N. S. zbog kaznenog djela utaje iz članka 232. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. za koje kazneno djelo mu je utvrđena kazna zatvora od dvije godine i zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi sa člankom 228. stavkom 1. KZ/11. za koje kazneno djelo mu je utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci. Na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11. osuđenik N. S. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine i četiri mjeseca.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje: ZKP/22) oštećenik je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/22., osuđenici su oslobođeni obveze naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.

2. Osuđenik V. T. je pravovremeno po branitelju B. D., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. D., P. M., N. P., A. M. i K. B., sa sjedištem u G., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog toga „što je povrijeđeno njegovo pravo na obranu na raspravi, zbog toga što su počinjene povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, te što mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda“. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Osuđenik N. S. osobno je podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog toga što je sud „povredio moja prava na pošteno suđenje“, s prijedlogom da „postupak vratite prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

4. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP/22.

5. Zahtjevi nisu osnovani.

5.1. Osuđenik V. T. u zahtjevu navodi da mu je prvostupanjski sud povrijedio pravo na obranu na raspravi, a koja povreda je mogla utjecati na presudu, jer da je sud na raspravi održanoj 3. travnja 2023., koja je počela iznova pred drugim sucem pojedincem, odbio kao odugovlačeći njegov prijedlog da se oštećenici kao i ranije ispitani svjedoci ponovno ispitaju te je njihove iskaze pročitao, iako za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 431. ZKP/22., jer nije postojala suglasnost stranaka.

5.2. Iako u zahtjevu ne navodi o kojim se to svjedocima radilo, iz zapisnika s rasprave održane 3. travnja 2023. (list 760 spisa) proizlazi da je branitelj osuđenika V. T. predložio neposredno ispitivanje oštećenika Z. i Z. P. te svjedoka K. Š., D. D., V. B., M. J., D. T., J. M. i G. J., s kojim prijedlogom se suglasio i osuđenik N. S. Taj dokazni prijedlog je sud odbio kao odugovlačeći s obrazloženjem da su oštećenici i navedeni svjedoci već ispitani od raspravnog suda u prisutnosti stranaka pa su njihovi iskazi pročitani.

5.3. Iz stanja spisa proizlazi da je rasprava 3. travnja 2023. započela iznova jer je održana pred drugim sucem pojedincem, kako to u svom zahtjevu navodi i osuđenik V. T. Točno je, također, da je sud odbio dokazni prijedlog osuđenika da se oštećenici i ranije ispitani svjedoci ponovno neposredno ispitaju te je njihove iskaze pročitao. Međutim, čitanjem iskaza ranije ispitanih svjedoka bez suglasnosti stranaka osuđeniku nije povrijeđeno pravo na obranu na raspravi, a koja povreda bi mogla utjecati na presudu, kako to neosnovano tvrdi osuđenik u zahtjevu.

5.4. Naime, iz spisa proizlazi da su oštećenici te svjedoci T., J., Š., M. i B. ispitani na raspravi u prisutnosti stranaka (listovi 256, 304, 312, 378 i 392 spisa) pa su na takav način, neovisno o tome što je rasprava 3. travnja 2023. održana pred drugim sucem pojedincem, bile ostvarene zakonske pretpostavke iz članka 431. stavka 1. točke 8. ZKP/22. za čitanje iskaza navedenih svjedoka bez suglasnosti stranaka.

5.5. Što se tiče svjedoka G. J. i D. D., prema podacima u spisu predmeta, ti svjedoci su ispitani izvan rasprave 12. travnja 2018. (list 325 spisa) pred drugim sucem pojedincem u odsutnosti oba osuđenika, a u prisutnosti zamjenika općinskog državnog odvjetnika i branitelja osuđenika V. T. pa, stoga, uistinu nisu bile ostvarene zakonske pretpostavke iz članka 431. ZKP/22. za čitanje njihovih iskaza bez suglasnosti stranaka na raspravi održanoj 3. travnja 2023. pred drugim sucem pojedincem, kako to u zahtjevu pravilno navodi osuđenik.

5.6. No, unatoč tome što je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbe članka 431. ZKP/22., ta povreda nije bila od utjecaja na presudu. Naime, s obzirom da je svjedok D., prema činjeničnom opisu izreke pobijane prvostupanjske presude, od osuđenika kupio u izreci nabrojane predmete u ukupnom iznosu od 1.600,00 kuna, a svjedok J. nekoliko drvenih stolova i tapeciranih stolica u nespecificiranom iznosu, iskazi tih svjedoka, s obzirom na vrstu i vrijednost tih predmeta u odnosu na ukupan iznos pribavljene protupravne imovinske koristi za koju se osuđenici terete, u korelaciji s iskazima oštećenika i ostalih ispitanih svjedoka, kao i materijalne dokumentacije koja prileži spisu, nisu od utjecaja na kvalifikaciju kaznenog djela i odluku o krivnji osuđenika pa, stoga, nisu od utjecaja ni na pobijanu presudu.

5.7. Također, osuđenik V. T. nije u pravu kada tvrdi da „prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ne obrazlaže kako je došao do zaključka da je vrijednost predmetnih stvari veća od 60.000,00 kn“, jer, upravo suprotno, prvostupanjski sud u točki 6.18 obrazloženja pobijane presude obrazlaže da je vrsta i količina (a time i vrijednost) utajenog inventara, osim onog o kojem su iskazivali svjedoci, utvrđena na temelju dokumentacije koju je dostavio oštećenik (sačuvani računi o kupnji i slično).

5.8. Prvostupanjski sud nije povrijedio ni pravo osuđenika V. T. na pravično suđenje, odnosno nije povrijeđeno „načelo jednakosti oružja“, kao sastavnice prava na pravično suđenje, odbijanjem njegovog dokaznog prijedloga da se provede gospodarsko vještačenje radi utvrđivanja vrijednosti predmeta, „koja okolnost čini kvalifikatorni element“ te da se pregledaju „CD i fotografije predmeta i stvari koje je kao dokaz u spis predao I okrivljenik“. Naime, pravo na pravično suđenje podrazumijeva vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, odnosno na način da se ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj prema protivnoj stranci. Prema odredbi članka 418. stavka 1. ZKP/22. dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, što, drugim riječima, znači da sud nije bio obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je bio ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP/22. Stoga je i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Odbijanje dokaznih prijedloga obrane samo za sebe, bez sagledavanja načina na koji je vođen cjelokupni kazneni postupak, ne znači da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

5.9. Osim toga, prvostupanjski sud je dao jasne i razumne razloge za odbijanje dokaznih prijedloga obrane, kao što je i drugostupanjski sud jasno i potpuno odgovorio na žalbene navode osuđenika pa, stoga, nije osnovana ni tvrdnja osuđenika da je „drugostupanjski sud povrijedio zakon na njegovu štetu prilikom donošenja odluke povodom žalbe protiv prvostupanjske presude, jer nije na zakonom propisani način sankcionirao propuste prvostupanjskog suda na koje je ukazano žalbom“.

5.10. Kada se, uz sve iznijeto, uzme u obzir da je osuđenik, prema stanju spisa, tijekom postupka imao mogućnost predlagati dokaze, postavljati pitanja svjedocima i stavljati primjedbe na njihov iskaz te poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje, onda prigovori osuđenika na odluku suda o odbijanju dokaznih prijedloga obrane ne dovode u sumnju pravičnost postupanja u konkretnom slučaju.

5.11. Osuđenik N. S. u svom zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude povredu prava na pravično suđenje obrazlaže na način da je „pokraden od strane V. T., a što se tiče k.d. utaje jer nisam ništa utajijo“, da je trebalo saslušati kao svjedoka Z. P. „jer to mi je svjedočenje bilo jako bitno“, da svjedokinju Z. P. nikad nije upoznao, da je D. T. „ucjenjen od strane V. tate R. T. da svjedoči protiv mene“, da je na te okolnosti trebalo saslušati svjedoka V. Đ. te svjedoka D. K., da „računi nisu dovoljni“ pa smatra da je trebalo provesti „vještačenje stvari“.

5.12. Navedenim tvrdnjama osuđenik zapravo nastoji dovesti u sumnju potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, iz te osnove se ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe članka 517. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP/24), ne može podnositi.

6. Slijedom iznijetoga, trebalo je zahtjeve osuđenika V. T. i osuđenika N. S. odbiti kao neosnovane i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP/24, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 24. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos