Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2964/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ksenije Grgić kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj tužitelja I. B. iz V., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u B., protiv tuženika R. A. d.d., Z, OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G.&G. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi, poslovni broj: P-933/2019-34 od 22. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 24. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika R. A. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi, poslovni broj: P-933/2019-34 od 22. srpnja 2021. pod stavcima I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika R. A. d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi, poslovni broj: P- 933/2019-34 od 22. srpnja 2021. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 36.861,00 kunu/4.892,30 EUR[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 11.438,00 kuna/1.518,08 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2021. pa do isplate. Stavkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 11.438,00 kuna/1.518,08 EUR do zatraženog iznosa od 12.063,00 kune/1.601,04 EUR, odnosno za iznos od 625,00 kuna/82,95 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2021. pa do isplate. Stavkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 9.375,00 kuna/1.244,28 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2021. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude pod stavcima I., II. i IV. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 3.000,50 kuna/398,23 EUR, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 8. veljače 2021. (list 99-101 spisa), za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope te tečajnih razlika do kojih je došlo uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po Ugovoru o kreditu broj 158-50- 3880694 od 17. siječnja 2007. u ukupnom iznosu od 36.861,00 kunu/4.892,30 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda u pobijanim dijelovima može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanih dijelova prvostupanjske presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Prilikom ispitivanja pobijanih dijelova prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, a konkretno Ugovora o kreditu broj 158-50-3880694 od 17. siječnja 2007. (list 5-6 spisa), potvrde javnog bilježnika I. Č. poslovni broj OU-55/2007 od 18. siječnja 2007. (list 7 spisa), molbe za dostavom dokumentacije od 7. lipnja 2019. (list 8 spisa), zahtjeva za kredit (list 34 spisa), promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1. prosinca 2006. do 31. ožujka 2007. (list 35-36 spisa), tržišnih parametara za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF (list 37 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 24. studenog 2020. (list 76-80 spisa), izvatka iz Odluke o usklađenju kamatnih stopa po kreditima za kupnju motornih vozila od 14. rujna 2011. (list 81 spisa), izvatka iz Odluke o promjeni kamatnih stopa po kreditima za kupnju motornih vozila od 31. listopada 2007. (list 82 spisa), izvatka iz Odluke o usklađenju kamatnih stopa po kreditima za kupnju motornih vozila od 16. lipnja 2011. (list 83 spisa), izvatka iz Odluke o promjeni kamatnih stopa po kreditima za kupnju motornih vozila od 29. travnja 2008. (list 84 spisa), izvatka iz Odluke o promjeni kamatnih stopa po kreditima za kupnju motornih vozila od 13. veljače 2009. (list 85 spisa), iskaza svjedokinje Dijane Prka (list 118 spisa), saslušanja tužitelja kao stranke (list 118-119 spisa), te knjigovodstveno-financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku M. M. dipl. ing. (M. d.o.o.) (list 89-94 spisa), utvrdio sljedeće:

- da su dana 17. siječnja 2007. tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju novog vozila Opel, u iznosu od 20.831,95 CHF, uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora), na rok otplate od 84 mjeseca,

- da je člankom 7. Ugovora propisano da se kredit otplaćuje na način da se dio glavnice u iznosu od 15.809,51 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu dostavljenom korisniku kredita po isplati kredita, a preostali dio glavnice kredita u iznosu od 5.022,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a da dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita, prema otplatnom planu dostavljenom korisniku kredita po isplati kredita,

- da je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću pod poslovnim brojem OU-55/2007 dana 18. siječnja 2007.,

- da iz promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1. prosinca 2006. do 31. ožujka 2007. proizlazi da je kamatna stopa za kupnju novog automobila iznosila 5,20% redovna godišnja, promjenjiva, za kredite uz valutnu klauzulu u CHF, zatim 6,95% redovna godišnja, promjenjiva, za kredite uz valutnu klauzulu u EUR, a 6,70% redovna godišnja, promjenjiva, za kredite u kn,

- da su efektivne kamatne stope iznosile 5,74 % uz CHF, 7,58 % uz EUR, te 7,31 % u kn,

- da iz iskaza svjedokinje D. P. proizlazi da ista nije osobno sudjelovala u procesu odobrenja kredita tužitelja, da strankama nije sugerirano da uzimaju kredite u CHF, da su im bile prezentirane sve ponude, a da je banka skretala pažnju na Opće uvjete i Pravilnik o obračunu kamatama i naknada gdje je detaljnije sve pisalo,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je za kredit za automobil jedina opcija bio kredit u švicarcima, a da bi on uzeo u kunama ili eurima da mu je banka ponudila, da se ne sjeća kolika je bila kamatna stopa, niti da li je bila promjenjiva ili fiksna, da je dobivao obavijesti o porastu rate, te da je do kraja otplatio kredit,

- da je iz prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 24. studeni 2020. vidljiva visina anuiteta, dinamika troškova, kretanja kamate i uplata rata kredita,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka M. M., dipl.ing.agr. (M. d.o.o.) proizlazi da je po Ugovoru o kreditu broj 158-50-3880694 u nalazu izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu, da u razdoblju od veljače 2007. do siječnja 2014. ukupna razlika zbog promijenjene kamatne stope i tečaja iznosi 36.861,00 kuna, te da su u nalazu izvršena prebijanja negativnih razlika.

8. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije bilo nužno niti dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio da je u tom dijelu (čl. 2. i čl. 7.) ugovor ništetan u smislu čl. 322. st. 1. u svezi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), slijedom čega je tuženik dužan tužitelju vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a.

9. Što se tiče žalbenih navoda tuženika da nije samo tužitelj obavljao uplate, već da je iste plaćao zajedno sa suprugom zbog čega tuženik smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran, valja reći da između stranaka nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen, a kako je supruga tužitelja plaćala određene anuitete u ime i za račun tužitelja, tako je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

10. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 7129/13 u postupku u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka, nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

11. Nadalje je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

13. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

14. Nadalje, valja istaknuti da tužba od 12. lipnja 2019., kojom je postupak u ovom predmetu pokrenut, predstavlja stupnjevitu tužbu u smislu odredbe iz čl. 186.b st. 3. ZPP-a, tako da konačno postavljanje tužbenog zahtjeva, koje je učinjeno podneskom od 8. veljače 2021., ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe iz čl. 191. st. 1 ZPP-a. Navedeno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revd 2688/2021-2 od 7. srpnja 2021.

15. S tim u vezi valja istaknuti da su do održavanja glavne rasprave u predmetnom postupku razmijenjeni podnesci stranaka, da su se stranke očitovale na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da su ostvareni procesni ciljevi obje parnične stranke jer se glavna rasprava održala na temelju definiranih činjenica, pravnih elemenata spora i određene visine tužbenog zahtjeva, i na istoj su izvedeni dokazi i raspravljano je o rezultatima njihovog izvođenja.

16. Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: "Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

17. Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule.

18. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tuženica), mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Nadalje, kako je odlukom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena sudu 12. lipnja 2019., slijedom čega je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe prigovor zastare na preinačenu tužbu, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe kako je to ranije obrazloženo.

21. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

22. Drukčija pravna shvaćanja tuženika koja on opširno izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

23. Posebno treba ukazati kako tuženik bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

24. Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su "stjecaje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. (Ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III- 2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda).

25. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: "tekuće tržišne prilike" jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

26. Žalbeni razlog tuženika kako prvostupanjski sud nije izveo sve predložene dokaze na okolnost ništetnosti sporne ugovorne odredbe, nije osnovan. Naime, po čl. 220. st. 2. ZPP-a sud prvog stupnja odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa time što je odbio izvesti predložene dokaz, nije povrijedio pravila postupka. A pokraj toga što je izveo druge dokaze na tu okolnost, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno.

27. Na žalbene navode koji se odnose na iskaz svjedokinje D. P. valja kazati kako je ista iskazivala općenito o praksi postupanja djelatnika tuženika prilikom odobravanja auto kredita, ali da nema saznanja o postupanju u konkretnom slučaju stranaka jer u njemu nije sudjelovala. Prema tome, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio iskaz predmetne svjedokinje (toč. 22. obrazloženja pobijane presude), koje razloge prihvaća i ovaj sud, slijedom čega se žalbeni navodi u tom pravcu ukazuju neosnovanim.

28. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno odlučio kada je odbio provesti predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor stranaka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

29. Zaključno, pravilno je prvostupanjski sud, analizom i savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) odlučio kao u izreci pobijane presude i za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge.

30. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO-a koji glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

31. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaku.

32. Vezano za žalbene navode tuženika kojima prigovara metodi kojom je izvršen izračun preplaćenog iznosa valja kazati da tuženik nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak.

33. Prvostupanjski sud je pravilno dosudio tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. "Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …" (VSRH, Rev- 116/86 od 16. lipnja 1988.). Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja glasi: Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

34. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju.

35. Nije osnovan žalbeni razlog kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Ovo stoga što po čl. 327. st. 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).

36. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je pod stavkom I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 36.861,00 kunu/4.892,30 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

37. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka (stavak II. izreke pobijane presude) pravilno je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19), Tar. br. 1. st. 1. i Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19), u svezi čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18), te čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20) i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

38. Odluka o zahtjevu tuženika (stavak IV. izreke pobijane presude) za naknadu troška parničnog postupka pravilno je donesena sukladno odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a.

39. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove oduke.

40. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 24. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Grgić, v.r.