Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-491/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sutkinji Mariji Huljev kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Č. d.o.o., Z., OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz O. d. M. i p., odvjetnicima u Z., protiv tuženika V. K. iz Z., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Povrv-213/2022-10 od 9. svibnja 2024., 24. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Povrv-213/2022-10 od 9. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj Povrv-213/2022-10 od 9. svibnja 2024. ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika mr. sc. D. M. u Z., posl.br. Ovrv-4670/2022 UPP/OS-Ovrv-456/2022 od 15. travnja 2022. te je tužbeni zahtjev odbijen.

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio pravovremenu i dopuštenu žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019. – dalje: ZPP/19 koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka) s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i platni nalog održi na snazi u cijelosti uz naknadu parničnog troška, a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u žalbi navodi da je presuda neosnovana, nezakonita te duboko nepravedna i štetna za tužitelja, ali i po javnom interesu jer se njome potiče neplaćanje i to izvršene javne usluge prema korisnicima – neplatišama javne usluge prikupljanja komunalnog otpada. Dalje u bitnom ističe da su svi pa i tuženik u obvezi plaćati cijenu obvezne minimalne javne usluge neovisno o tome je li otpad proizveden citirajući čl. 20. Uredbe o gospodarenju otpadom i pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-101/2023 od 14. veljače 2023. Tvrdi da je tuženik kao vlasnik više etažnih jedinica koje povremeno koristi u svrhu iznajmljivanja u obvezi plaćati cijenu minimalne javne usluge za svaku pojedinu etažnu jedinicu i da ga se glede plaćanja navedene obveze ne može razlikovati od vlasnika, odnosno korisnika koji ima više nekretnina u susjedstvu ili više nekretnina na različitim lokacijama u istom naselju.

4. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

5. Žalba je neosnovana.

6. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda naglašava se da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu članka 458. stavka 1. ZPP- a s obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR. U sporovima male vrijednosti presuda se na temelju članka 467. stavka 1. ZPP-a može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točka 3. toga Zakona. Zbog toga ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost niti potpunost utvrđenog činjeničnog stanja (članak 370. ZPP-a).

7. Nadalje, tužitelju se ukazuje da u sporovima male vrijednosti u žalbi nije dopušteno isticati relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. a ZPP-a u vezi s primjenom čl. 461. a st. 3. ZPP-a, a s obzirom da su citiranim čl. 467. st. 1. ZPP-a točno određeni (ograničeni) žalbeni razlozi (pogrešna primjena materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točka 3. toga Zakona). Dakle, presuda se ne može pobijati zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka što predstavlja primjena čl. 461. a st. 3. ZPP-a na koju se tužitelj poziva, zbog čega se ovaj sud nije upuštao u njihovu ocjenu i analizu.

8. Iako se tužitelj poziva i na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, sadržajem žalbe ne upućuje na niti jednu konkretnu bitnu povredu. Stoga je pobijana odluka ispitana u odnosu na one bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Ispitavši pobijanu presudu na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio navedene povrede.

10. Predmet ovog spora je zahtjev za isplatu cijene obvezne minimalne usluge (tzv. "fiksni dio cijene") kao dio cijene za pruženu javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada, za svaki poseban dio nekretnine koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu u vlasništvu tuženika na istom obračunskom mjernom mjestu na adresi P. Š. br. 3, K. u razdoblju od studenog 2020. do lipnja 2021.

11. Među strankama je sporno je li tuženik kao vlasnik više samostalnih uporabnih cjelina na istom obračunskom mjernom mjestu u obvezi plaćati za svaki poseban dio tzv. "fiksni dio cijene" javne usluge prikupljanja komunalnog otpada ili jednu cijenu obvezne minimalne usluge za sve posebne dijelove.

12. U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema podacima u spisu predmeta prvostupanjski sud utvrđuje sljedeće:

- da među strankama nije sporno da je tuženik vlasnik kuće na adresi K., P. Š. br. 3 koja je etažirana na više etažnih jedinca, sve u vlasništvu tuženika i da tuženik plaća račune tužitelju samo za jednu etažnu jedinicu,

- da tužitelj temeljem vjerodostojne isprave, izvoda iz otvorenih stavki na dan 16. veljače 2022. ima prema tuženiku potraživanje u ukupnom iznosu od 42,69 eura koje se odnosi na račune s dospijećem od prosinca 2020. do srpnja 2021.,

- da je iz računa tužitelja (list 43-45 spisa) vidljivo da od tuženika potražuje iznos od 5,14 eura za mjesec studeni 2020., prosinac 2020., veljaču 2021. – lipanj 2021., a za siječanj 2021. iznos od 6,74 eura,

- da je u lijevom kutu računa u dijelu "ovjera" naznačena adresa K., P. Š. br. 3.,

- da je iz kartice kupca za tuženika vidljivo predmetno potraživanje tužiteljice, a kao opis je navedeno „odvoz smeća – građani“,

- da niti iz jedne isprave tužitelja nije vidljivo na koju se etažnu jedinicu od njih više na istom mjernom mjestu odnosi predmetno potraživanje.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev utvrdivši da bi naplaćivanje više obveznih minimalnih javnih usluga jednom korisniku koji koristi više posebnih dijelova nekretnine bilo suprotno svrsi iz čl 76. stavak 1. Zakona o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj: 84/2021., 142/2023.; dalje: ZGO) jer na predmetnom obračunskom mjestu ne postoji novi/drugi korisnik javne usluge koji stvara otpad te bi se navedenim postupkom korisnicima javne usluge nametnuli neopravdano visoki troškovi. Dalje navodi da bi naplaćivanje obvezne minimalne javne usluge prema broju etaža koje koristi jedan korisnik na jednom obračunskom mjestu bilo protivno i načelu "onečišćivač plaća" iz čl. 7. točka 1. ZGO-a jer bi se takvim postupanje u praksu uvela naplata odvoza otpada prema veličini prostora korisnika javne usluge umjesto prema količini proizvedenog otpada koju proizvede korisnik. Također ukazuje da se iz isprava tužitelja ne može utvrditi na koju se točno etažnu jedinicu odnosi potraživanje pa isto nije jasno određeno.

14. S obzirom da je utužena obveza nastala u razdoblju od studenog 2020. do lipnja 2021. primjenjuje se Zakon o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/2013., 73/2017., 14/2019., 98/2019.; dalje ZOGO) koji je tada bio na snazi, a ne Zakon o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj: 84/2021., 142/2023.; dalje: ZGO) koji je stupio na snagu 31. srpnja 2021.

15. Prema čl. 30. ZOGO-a javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada (1). Javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada smatra se uslugom od općeg interesa (2). Korisnik javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada na području pružanja javne usluge je vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge (st. 5.). Korisnik usluge dužan je snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelju usluge (st. 6. toč. 3.).

16. Prema čl. 33. ZOGO-a davatelj usluge dužan je obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama ovoga Zakona, uredbe iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona i odluke iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona (1.). Davatelj usluge dužan je korisniku usluge obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju koristeći kriterij obračuna količine otpada određen odlukom iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona, pri čemu obračun cijene javne usluge mora biti u skladu s uredbom iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona (2).

Davatelj usluge dužan je voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine iz članka 30. stavka 9. ovoga Zakona (3).

Način i uvjete obračuna i strukturu cijene javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona, način i uvjeti dostave podataka sukladno ovome članku, sadržaj zahtjeva za pribavljanje suglasnosti iz stavka 6. ovoga članka, način izdavanja suglasnosti iz stavka 6. ovoga članka, način i uvjete određivanja i obračuna naknade iz stavka 13. ovoga članka te način izrade izvješća iz članka 32. stavka 5. ovoga Zakona propisuje Vlada uredbom iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona (20).

17. Obračun i strukturu cijene javne usluge u vrijeme nastanka utužene obveze uređivala je Uredba o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj: 50/2017., 84/2019.; dalje Uredba).

18. Odlukom i Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021. ("Narodne novine" broj 31/2021.; dalje Odluka Ustavnog suda) ukinuti su članak 3.a, članak 4. stavak 1. točka 7. u dijelu: "razvrstane u kategoriju korisnika kućanstvo i potkategorije korisnika koji nisu kućanstvo«, članak 4. stavci 8. i 9., članak 14. stavci 11. i 12., članak 20. stavak 2. u dijelu: »i cijena ugovorne kazne«, članak 20. stavci 10. i 11., te članak 24. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom (»Narodne novine« broj 50/17. i 84/19.).

19. Ukinuti članci Uredbe prestali su važiti 15. rujna 2021. (točka II. Odluke Ustavnog suda), dakle nakon utuženog razdoblja.

20. Prema čl. 3. st. 1. točka 15. Uredbe obvezna minimalna javna usluga je dio javne usluge koju je potrebno osigurati kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu poštujući pritom obvezu o osiguranju primjene načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge.

21. Prema čl. 20. Uredbe cijena javne usluge plaća se radi pokrića troškova iz članka 18. stavka 1. ove Uredbe (1).

Strukturu cijene javne usluge čini cijena javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada, cijena obvezne minimalne javne usluge i cijena ugovorne kazne (2).

Korisnik usluge je dužan platiti davatelju javne usluge iznos cijene javne usluge za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje (3).

Iznimno od stavka 3. ovoga članka obveza korisnika usluge iz stavka 3. ne nastaje za obračunsko mjesto na kojem se nekretnina trajno ne koristi (4).

Ako se na istom obračunskom mjestu korisnik može razvrstati i u kategoriju kućanstvo i u kategoriju korisnika koji nije kućanstvo, korisnik je dužan plaćati samo cijenu obvezne minimalne javne usluge obračunatu za kategoriju korisnika koji nije kućanstvo (10).

Ako se na istom obračunskom mjestu korisnik može razvrstati u više potkategorija korisnika koji nije kućanstvo iz priloga ove Uredbe, korisnik je dužan plaćati samo jednu cijenu obvezne minimalne javne usluge (11).

Cijena javne usluge ne može se obračunati na temelju kriterija površine i obujma nekretnine iz članka 30. stavka 5. Zakona (12).

Davatelj javne usluge dužan je na računu za javnu uslugu navesti sve elemente temeljem kojih je izvršio obračun cijene javne usluge, uključivo i porez na dodanu vrijednost određen sukladno posebnom propisu koji uređuje porez na dodanu vrijednost, te iznos naknade za gradnju građevina za gospodarenje komunalnim otpadom ako je ista propisana (13).

22. Odlukom Ustavnog suda odredbe čl. 20. st. 10. i 11. Uredbe ukinute su s obrazloženjem u kojem se u bitnom navodi da u vrijeme donošenja Uredbe pojam korisnika koji nisu kućanstvo nije propisan ZOGO-om, kao ni samo razlikovanje korisnika koji su kućanstvo i korisnika koji nisu kućanstvo. Dalje se navodi da ni jedna odredba ZOGO-a Vladi nije dala ovlaštenje da uredbom, kao podzakonskim aktom, propiše razlikovanje korisnika koji su kućanstvo i onih koji nisu kućanstvo odnosno ovlaštenje da se razlikovanje korisnika javne usluge (proizvođača komunalnog otpada) uopće propiše na taj način. Kako Vlada nije imala ovlaštenje da uredbom propisuje dvije kategorije korisnika javne usluge, Ustavni sud ocjenjuje da Vlada nije imala ovlaštenje na temelju ZOGO-a ni za propisivanje obračuna cijene javne usluge odnosno cijene obvezne minimalne javne usluge na način kako je to određeno u članku 20. stavcima 10. i 11. Uredbe.

Međutim Ustavni sud navodi da je prema čl. 33.s t. 1. i 20. ZOGO-a imala ovlaštenje propisati način obračuna cijene javne usluge odnosno cijene obvezne minimalne javne usluge koja čini dio strukture cijene javne usluge, pa su sukladno tome i članak 20. stavci 10. i 11. Uredbe, doneseni u okviru tog ovlaštenja.

23. Zakon koji je stupio nakon ZOGO-a, gore navedeni ZGO u čl. 75. st. 2. propisao je da strukturu cijene javne usluge čini 1. cijena za količinu predanog miješanog komunalnog otpada i 2. cijena obvezne minimalne javne usluge, a u st. 5. da omjer cijene za količinu predanog miješanog otpada i cijene obvezne minimalne javne usluge u cijeni javne usluge mora biti odmjeren na način koji će osigurati obavljanje javne usluge na kvalitetan, postojan i ekonomski učinkovit način, izbjegavajući neopravdano visoke troškove, u skladu s načelima održivog razvoja, zaštite okoliša, javnost rada i onečišćivač plaća, kako bi se osiguralo i poticalo odvojeno sakupljanje otpada.

24. ZGO u čl. 76. st. 1. i 2. definira obveznu minimalnu javnu uslugu kao dio cijene javne usluge i iznos koji se osigurava radi ekonomski održivog poslovanja te sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu. U st. 3. navodi da se na području pružanja javne usluge primjenjuje: 1. jedinstvena cijena obvezne minimalne javne usluge za korisnika usluge razvrstanog u kategoriju korisnika kućanstvo i 2. jedinstvena cijena obvezne minimalne javne usluge za korisnika usluge razvrstanog u kategoriju korisnika koji nije kućanstvo. U st. 4. navodi da ako se na istom obračunskom mjestu isti korisnik može razvrstati i u kategoriju kućanstvo i u kategoriju korisnika koji nije kućanstvo, korisnik je dužan plaćati samo cijenu obvezne minimalne javne usluge obračunanu za kategoriju korisnika koji nije kućanstvo. 25. Iz navedenih članaka proizlazi, da obračun cijene javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada sadrži dva dijela. Prvi dio obračuna je "fiksni" kojim se osigurava ekonomski održivo poslovanje, osiguranje sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, a drugi dio obračuna je "varijabilni", kojim se osigurava načelo onečišćivač plaća i koji ovisi o količini predanog otpada korisnika javne usluge (onečišćivača).

26. Iz ZOGO-a i Uredbe, koji se primjenjuju u ovoj pravnoj stvari, ali i iz ZGO-a kao aktualnog propisa koji regulira gospodarenje otpadom, vidljivo je da intencija zakonodavca nije bila da propiše višestruko plaćanje iznosa fiksnog dijela cijene javne usluge jednom korisniku na istom obračunskom mjernom mjestu neovisno o činjenici je li nekretnina etažirana ili ne. Naime iz čl. 33. st. 1. i 2. ZOGO-a, čl. 3. st. 1. toč. 15. Uredbe i čl. 20. st. 10., 11. i 12. Uredbe i čl. 75. ZGO-a i čl. 76. st. 1., 2. i 4. ZGO-a vidljivo je da je svrha fiksnog dijela cijene javne usluge osiguranje održivosti obavljanja javne usluge na kvalitetan, postojan i ekonomski učinkovit način uz stodobno izbjegavanje neopravdano visokih troškova u skladu s načelom onečišćivač plaća, a kako bi se osiguralo i poticalo odvojeno sakupljanje otpada.

27. Osim što Uredba koja se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari u čl. 20. st. 10. i 11. izrijekom propisuje da je jedan korisnik na istom obračunskom mjernom mjestu koji se može razvrstati i u kategoriju kućanstvo i u kategoriju korisnika koji nije kućanstvo, odnosno koji se može razvrstati u više potkategorija korisnika koji nije kućanstvo, dužan plaćati samo jednu cijenu obvezne minimalne javne usluge (isto propisuje i čl. 76. st. 4. ZGO-a) također propisuje da se cijena javne usluge ne može obračunati na temelju kriterija površine i obujma nekretnine iz članka 30. stavka 5. Zakona (ZOGOa).

28. Nevezivanje cijene javne usluge uz površinu i obujam nekretnine ide u prilog zaključku da fiksni dio cijene javne usluge nije vezan za broj posebnih dijelova na istom obračunskom mjernom mjestu jednog korisnika. Naime iz gore citiranih odredbi vidljivo je da zakonodavac cijenu javne usluge ne veže uz prostor već uz korisnika koji tu cijenu plaća razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju (čl. 33. st. 1. i 2. ZOGO-a) pa prema ocjeni ovog suda višestruko naplaćivanje fiksne cijene javne usluge jednom korisniku koji koristi više posebnih dijelova na istom obračunskom mjestu u suprotnosti je s načelom "onečišćivač plaća" jer se cijena javne usluge veže prema veličini i broju prostora korisnika javne usluge, a ne prema količini otpada koji je taj korisnik javne usluge proizveo.

29. U odnosu na pozivanje tužitelja na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-101/2023 od 14. veljače 2023. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da "Vlasnici nekretnine moraju plaćati cijenu obvezne minimalne usluge, tzv. "fiksni dio cijene" za sve mjesece tijekom kalendarske godine unatoč činjenici što nekretninu ne koriste svaki mjesec." valja reći da tuženik ne osporava obvezu plaćanja fiksnog dijela cijene tijekom cijele godine već osporava višestruku naplatu fiksnog dijela cijene na istom obračunskom mjestu pa navedena odluka nije relevantna u konkretnoj pravnoj stvari.

30. Slijedom navedenog, iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno prava, žalbu je valjalo odbiti jer je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a (točka I. izreke).

Bjelovar, 24. rujna 2024.

Sutkinja

Marija Huljev v.r.