REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-426/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Saši Pavličiću Bekiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hanza Media d.o.o., OIB 79517545745, Zagreb, Koranska 2, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-260/2023-2 od 9. lipnja 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1947/2019-39 od 30. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2024.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, u pogledu odluke o glavnom dijelu tužbenog zahtjeva, pozivajući se na povrede temeljnih prava zajamčenih joj Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), dakle, podnijela je prijedlog za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
2. Ovaj je sud prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. i 389. ZPP.
3. Navodi tužiteljice da autorica teksta nije postupala u dobroj vjeri, da je selektivno birala i objavila informacije i da nije provjerila točnost činjenica koje će objaviti te da je članak senzacionalistički sačinjen, predstavljaju ocjenu tužiteljice, ali takvo što ne predstavlja utvrđenje nižestupanjskih sudova i zapravo uvelike ti navodi u svom sadržaju predstavljaju propitivanje činjeničnog stanja, koje u ovom stadiju postupka nije dopušteno i sasvim sigurno ne dovodi do zaključka o vjerojatnosti da su učinjene povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom na koje se poziva tužiteljica.
4. Protivno implikacijama iz prijedloga za dopuštenje revizije, nižestupanjski sudovi jesu proveli tzv. test razmjernosti na koji tužiteljica ukazuje (tužiteljica ovaj navodni propust povezuje sa povredom prava na pravično i pošteno suđenje). Iako nižestupanjski sudovi nisu učinili raščlambu pojedinih elemenata testa razmjernosti na vidljiv i uobičajen način, jasno je da su oni dali razloge o tome je li do miješanja u ustavna i konvencijska jamstva došlo, je li to bilo utemeljeno na zakonu i je li imalo legitimni cilj (tako npr. toč. 11. obrazloženja drugostupanjske i toč. 49. do 51. prvostupanjske odluke).
5. Činjenica da autorica teksta ne bi prije objave teksta izvršila uvid u statut Udruge za promicanje prava pacijenata (dalje: Udruga), a pored nesporne činjenice da je u vrijeme objave teksta tužiteljica doista bila upisana u Registar udruga kao predsjednica Udruge, a ujedno je bila i zaposlenica Ministarstva zdravstva – ne navodi na zaključak o vjerojatnosti povrede ustavnih i konvencijskih prava, jer ovaj sud ne nalazi da bi s obzirom na sadržaj tog statuta na koji ukazuje tužiteljica došlo do promjene u odluci u ovoj pravnoj stvari i utvrđena aktivnost autorice teksta prije njegove objave ne navodi na zaključak o propustima u smislu provjere točnosti informacija u potrebnoj mjeri, u smislu čl. 21. st. 4. t. 3. Zakona o medijima.
6. Isto se odnosi i na činjenicu je li autorica teksta znala za točno radno mjesto tužiteljice, jer je smisao i opći ton objavljene informacije taj da je tužiteljica u isto vrijeme bila upisana (nesporno) kao predsjednica Udruge (neovisno o tome je li za tu dužnost dobivala naknadu) sa ovlastima koje iz statuta proizlaze (a uvidom u statut Udruge ne bi bilo utvrđeno drugačije) i (nesporno) zaposlenica Ministarstva zdravstva (neovisno o tome je li bila na rukovodećoj funkciji u tom ministarstvu i je li bila čak samo na probnom radu) te se na tome temelji zaključak nižestupanjskih sudova. Uvidom u statut Udruge ne bi se došlo do drugačije kvalifikacije ovlasti tužiteljice u Udruzi, od kvalifikacije kakvu je imao u vidu sud u pobijanoj odluci.
7. Pored činjenice da je u trenutku objave spornog članka, u lipnju 2019., tužiteljica bila predsjednica Udruge i zaposlenica Ministarstva zdravstva, čak i potencijalno netočno utvrđenje nižestupanjskih sudova da je zaposlenica tog ministarstva postala u studenom 2018., a ne, kako je to pravilno, u ožujku 2019., ne ukazuje na vjerojatnost osobito teške povrede postupovnopravnih ili materijalnopravnih odredbi koja bi dovela do ustavnih ili konvencijskih povreda temeljnih ljudskih prava, jer ne navodi na promjenu odluke u ovoj pravnoj stvari.
8. Niti pozivanje na odredbe Zakona o sprječavanju sukoba interesa, odnosno neprimjeni toga zakona na slučaj zaposlenja tužiteljice u Ministarstvu zdravstva i istodobnom obnašanju funkcije u Udruzi ne ukazuju na vjerojatnost osobito teške povrede postupovnopravnih ili materijalnopravnih odredbi koja bi dovela do ustavnih ili konvencijskih povreda temeljnih ljudskih prava, jer iz utvrđenja nižestupanjskih odluka ne proizlazi da bi autorica teksta ukazivala na odgovornost po tom zakonu, nego to predstavlja implikaciju koju tužiteljica pripisuje tom tekstu (v. toč. 5. obrazloženja prvostupanjske odluke), dok u se u objavljenom tekstu spominje da je tužiteljici bilo rečeno od strane Ministarstva zdravstva da bi bila u sukobu interesa.
8.1. Ne proizlazi iz objavljenog teksta da je njegov opći ton ili zaključak bio temeljen na protivnosti ponašanja tužiteljice u odnosu na Zakon o sprječavanju sukoba interesa, nego općenito (uobičajeno i životno sagledavajući prirodu odnosa između udruge i izvršne vlasti) sadržajno teškoj spojivosti obnašanja navedene funkcije u Udruzi sa radnim odnosom u Ministarstvu zdravstva.
9. Uz sve gore utvrđeno niti činjenica da je kao vršitelj dužnosti predsjednika Udruge u trenutku objave spornog članak bila treća osoba, a uz (ponavlja se) činjenicu da je u Registru udruga u isto vrijeme kao predsjednica Udruge bila upisana tužiteljica, a osobito uz dodatnu objavu (dakle svojevrsnu potvrdu) u spornom članku da Udruga ima "v.d. predsjednika" – ne ukazuje na vjerojatnost osobito teške povrede postupovnopravnih ili materijalnopravnih odredbi koja bi dovela do ustavnih ili konvencijskih povreda temeljnih ljudskih prava.
10. Nije učinjeno vjerojatnim da bi do diskriminacije u ikojem smislu došlo, pri čemu je samo za navesti da tužiteljica nije navela koja bi to konkretna diskriminatorna osnova (i usporedna grupa) bila u pitanju u konkretnom slučaju (tužiteljica ovo povezuje sa povredom prava na rad i slobodu rada). Ovaj sud također ne nalazi da bi postupanjem u smislu objave spornog članka, uz sve radnje autorice teksta koje su tome prethodile, a utvrđene su u nižestupanjskim odlukama, došlo do povrede prava na rad i slobodu rada, čak ni na razini vjerojatnosti.
11. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu privatnog/obiteljskog života zajamčenog ovaj sud smatra da se odluke nižih sudova, koje predstavljaju zadiranje u navedeno pravo tužiteljice, temelje na odredbama koje se navode u odlukama i da su stoga zakonite. Navedena odredba teži postizanju legitimnog cilja, koji je u nižestupanjskim odlukama naveden (v. gore) i ništa ne ukazuje da su u danim okolnostima nižestupanjski sudovi primijenili tu odredbu na način koji bi bio nerazmjeran navedenom legitimnom cilju.
12. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava na slobodu mišljenja/izražavanja, ne primjećuje se da bi bilo dokazano, pa čak ni na razini vjerojatnosti, da je do takve povrede prema tužiteljici došlo i u čemu bi ona zapravo bila spriječena u tom pravu.
13. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljici bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode. Njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje.
14. Dakle, tužiteljica nije učinila vjerojatnom da bi u konkretnom slučaju došlo do osobito teških povreda odredba parničnog postupka ili materijalnog prava, a koje bi dovele do povrede temeljnih ljudskih prava na koje se ona u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva, prava na žalbu (djelotvoran pravni lijek), na pravično (pošteno) suđenje, dostojanstvo ugled i čast, slobodu izražavanja misli i mišljenja, na rad i slobodu rada, na zaštitu osobnog i obiteljskog života, pa je, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.
Zagreb, 24. rujna 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
