REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3749/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice ĐHC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i II-tužiteljice ĐH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], obje tužiteljice zastupaju punomoćnice Jasmina Jašaragić, Ӧzϋgerin, Maja Mamut i Ivana Stojan, odvjetnice Odvjetničkog društva Jašaragić, Mamut & Stojan d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice MH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Bekavac Basić, odvjetnik u Zagrebu, radi iseljenja, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-121/2024-2 od 8. travnja 2024. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-21/2022-110 od 2. siječnja 2024., u sjednici održanoj 24. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-121/2024-2 od 8. travnja 2024. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-21/2022-110 od 2. siječnja 2024. U prijedlogu je naznačeno sedam pravnih pitanja koja glase:

''1) Je li u slučaju postavljanja tužbenog zahtjeva na predaju u posjed nekretnine obveza da se tužbeni zahtjev postavi i presudom naloži da se nekretnina preda u posjed svim suvlasnicima;

2) Čine li sudovi bitnu povredu odredaba postupka ili primjenjuju li pogrešno materijalno pravo (odredbe članka 46. stavka 2. ZVDSP i članka 64. stavka 2. ZOO) kada prihvaćaju zahtjev za predaju u posjed nekretnine bez da se naloži da se nekretnina preda svim suvlasnicima.

3) Predstavlja li ili ne stan dio zajedničkih prostorija ili zasebnu samostalnu uporabnu cjelinu u situaciji kada su stanovi u toj zgradi etažirani? Predstavlja li takav stan vlasništvo Republike Hrvatske temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske socijalističke vladavine i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima;

4) Čini li sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada svoju odluku temelji na presudi u postupku protiv osobe koja nije stranka ovog postupka, a stranka iz ovog postupka nije bila stranka u tom postupku? Radi li se u takvom slučaju o presuđenoj stvari ili litispendenciji, kako neosnovano zaključuje nižestupanjski sud; 5) Može li se osnovano tražiti iseljenje kada egzistira Ugovor kojim ostali stanari dopuštaju korištenje predmetnog prostora u zgradi, a kada takav ugovor nikada nije otkazan ili na bilo koji način stavljen izvan snage;

6) Je li povrijeđeno pravo na dom u situaciji kada osoba živi u domu više od četrdeset godina i/ili kada je dobila dopuštenje ostalih stanara za useljenje i/ili kada nema u svom vlasništvu bilo kakvu useljivu nekretninu;

7) Može li sud utemeljiti svoju odluku za iseljenje provođenjem testa razmjernosti na način da navede da je tuženica imala dovoljno vremena da nađe drugi dom ili da riješi svoje stambeno pitanje kao socijalni slučaj? Je li time sud povrijedio ustavno i konvencijsko pravo na vlastiti dom?''

1.1. U odnosu na naznačena pitanja predlagateljica je istakla odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-99/2014-2 od 8. studenoga 2017. i odluke Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2315/2014-5 od 23. rujna 2015. te Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1850/2020-2 od 29. siječnja 2021. kao razloge zbog kojih bi trebalo dopustiti reviziju

3. Tužitelji su odgovorili na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije na način da su ga ocijenili neosnovanim i predložili odbiti.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

5. Naime, u skladu s odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

6. Prvim i drugim naznačenim pitanjima tuženica u osnovi osporava činjenicu da su u izreci pobijane presude navedeni suvlasnici jedini suvlasnici tvrdeći da je, pored njih, suvlasnica predmetne nekretnine i Republika Hrvatska. Ovu je tvrdnju tuženica isticala i tijekom trajanja postupka pred nižestupanjskim sudovima koji su, međutim, upravo pobijanom presudom dali detaljne, ozbiljne, uvjerljive i dostatne razloge kojima su otklonili ove njezine tvrdnje utvrđujući koliko etažnih cjelina (stanova) ima ukupno predmetna nekretnina, stambena zgrada anagrafske oznake [adresa] i tko su sve suvlasnici te zgrade te označavajući baš te osobe kao suvlasnike kojima je tuženica obvezna predati nekretninu u smislu odredbe članka 161. i 162. u vezi s člankom 46. stavkom 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (″Narodne novine″ broj91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/6, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZVDSP), a među kojim osobama nije Republika Hrvatska. Dakle, prva dva naznačena pitanja se činjenično ne naslanjaju na činjenični supstrat na kojem je utemeljena pobijana presuda, a o pitanjima koja se ne naslanjaju na činjenice utvrđene u postupku pred nižestupanjskim sudovima ne ovisi odluka u sporu slijedom čega takva pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti koje bi opravdavalo dopuštenje revizije. Isto se odnosi i na treće naznačeno pitanje jer se njime u osnovi osporava utvrđenje sudova da su sporne prostorije u suvlasništvu suvlasnika zgrade kao i utvrđenje da Republika Hrvatska nije stekla pravo (su)vlasništva istih.

7. Četvrto naznačeno pitanje polazi od tvrdnje da su sudovi pobijanu presudu utemeljili ″na presudi u postupku protiv osobe koja nije stranka ovog postupka, a stranka iz ovog postupka nije bila strana u tom postupku″. Ukoliko se pitanje odnosi na postupak vođen pred prvostupanjskim sudom pod brojem broj Ps-229/2007 (ovo pitanje ne pojašnjava precizno na koji se postupak odnosi, ali na neki način upućuje da bi se moglo raditi o naprijed navedenom postupku), koji je bio vođen između tuženice kao tužiteljice protiv Grada Zagreba kao tuženika, radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine, u kojem je tužbeni zahtjev tužiteljice pravomoćno odbijen, uočiti je da pobijana presuda uopće nije utemeljena samo na tom utvrđenju, već na nizu drugih utvrđenja, a suprotno sadržaju ovog pitanja, u postupku nije utvrđeno niti da se radi o presuđenoj stvari, a niti o litispendenciji. Utoliko ni o ovom pitanju ne ovisi odluka u sporu.

8. Peto naznačeno pitanje počiva na netočnoj činjeničnoj tvrdnji da ugovor koji su ostali stanari dopustili tuženici korištenje predmetnog prostora u zgradi još uvijek egzistira i da nije otkazan, dok je u postupku utvrđeno da je taj ugovor bio zaključen 1985. na razdoblje od godine dana te je prestao istekom vremena na koji je sklopljen jer nakon toga nije produljen. Utoliko ni o ovom pitanju ne ovisi odluka u sporu jer revizijski sud nije ovlašten dopustiti reviziju zbog činjeničnih, već samo pravnih pitanja (članak 385.a stavak 1. ZPP), pa ni ovo pitanje nema potrebno obilježja važnosti.

9. Šestim i sedmim pitanjima osporava se pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o tome da pobijanom odlukom nije povrijeđeno pravo na dom tužiteljice. Naznačena pitanja i u ovom slučaju polaze od netočnih tvrdnji da tuženica ima valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetnog prostora punih četrdeset godina, dok je u postupku utvrđeno da je dopuštenje imala samo od 1985. do 1986. godine, kao i da je test razmjernosti prevagnuo na stranu tužiteljica isključivo na temelju ocjene da je tuženica u razdoblju vođenja ovog postupka (traje od 1998.) imala dovoljno vremena da nađe drugi dom ili da riješi svoje stambeno pitanje kao socijalni slučaj, što nije točno jer su sudovi vodili računa i o nizu drugih okolnosti detaljno obrazloženih. Stoga ni o odgovoru na ova pitanja ne ovisi odluka u sporu.

10. Šestim i sedmim pitanjima nadalje se ukazuje i na povredu temeljnog ljudskog prava, prava na dom, kao zasebnog razloga za dopuštenje revizije (članka 385.a stavak 2. ZPP). Riječ je o pravu koje izvire iz članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i članka 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustav RH), kojim se jamči pravo na dom. Revizijski sud ocjenjuje da se odluke nižestupanjskih sudova koje predstavljaju zadiranje u ovo pravo tuženice temelje na odredbi članka 161. i 162. u vezi s člankom 46. stavkom 2. ZVDSP i da su stoga zakonite. Ove odredbe, kako su to pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi provodeći test razmjernosti, imaju za cilj zaštitu prava suvlasništva suvlasnika predmetne nekretnine i ostvarivanja njihova prava na suposjed i korištenje zajedničkih prostorija zgrade, a miješanje u pravo tuženice je bilo nužno zato što se spomenuti legitimni cilj ne može postići primjenom blaže mjere u kojim je okolnostima ocijenjeno da je pravo suvlasnika na zaštitu suvlasništva pretežnije od prava tuženica na dom, posebno kod činjenice da tuženica koristi predmetnu nekretninu bez valjane pravne osnove, za korištenje nekretnine ne plaća nikakvu naknadu, tužiteljice od nje traže iseljenje u ovom postupku koji traje dulje od 25 godina u kojem razdoblju suvlasnici nisu u mogućnosti koristi nekretninu u njihovu suvlasništvu, a tuženica je nasljeđivanjem iza smrti stranke stekla imovinu u vidu suvlasničkih dijelova brojnih nekretnina u k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina]. U tom smislu test razmjernosti kojeg su proveli nižestupanjskii sudovi ne ukazuje da su u danim okolnostima sudovi primijenili navedene mjerodavne materijalnopravne odredbe na način koji bi bio nerazmjeran navedenom legitimnom cilju budući da su, provodeći test razmjernosti, detaljno, ozbiljno, razborito i dostatno odgovorili zbog čega je pravo tužiteljica na zaštitu prava suvlasništva u okolnostima konkretnog slučaja pretežnije od prava tuženice na dom.

11. Slijedom naprijed iznesenog, valja zaključiti da nisu ostvarene pretpostavke iz članka 385.a stavka 1. ZPP za dopuštenje revizije, pa je prijedlog tuženice u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i odlučiti kao u točki I. izreke.

12. S druge strane, u sadržaju prijedloga i njegovih priloga, iz naprijed navedenih razloga, revizijski sud ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava tuženice na dom, pa ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. noveliranog ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije.

13. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 24. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil