REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1573/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice O. A., OIB ..., i drugotužiteljice M. A., obje iz Češke, P., , obje zastupa punomoćnica H. Z., odvjetnica u Z., protiv prvotuženice J. M., OIB ..., i drugotuženice M. M., OIB ..., obje iz Z., , tuženice osobno i kao slijednice A. M., obje tuženice zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva K., V. i p. d.o.o. u Z., te trećetuženice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu obiju tužiteljica radi dopuštenja revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1351/2021-2 od 30. lipnja 2022. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1527/2020-22 od 27. kolovoza 2021., u sjednici održanoj 24. rujna 2024.,

r i j e š i o j e:

Prijedlog tužiteljica za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužiteljice su podnijele prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1351/2021-2 od 30. lipnja 2022. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1527/2020- 22 od 27. kolovoza 2021. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljice smatraju da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

2. Pitanja koja su tužiteljice u prijedlogu naznačile glase:

″1) Je li drugostupanjski sud mogao donijeti presudu pozivom na odredbu članka 373. točka 3. ZPP imajući u vidu da je donoseći odluku u cijelosti prihvatio utvrđenja suda prvog stupnja koji je utvrdio da sporna nekretnina nije nacionalizirana, pa da je temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakona o naknadi ugovor ništetan, odnosno je li pravna podloga sudskih odluka Zakon o prodaji stanova i Zakon o naknadi ili institut dosjelosti; 2) Je li stupanjem na snagu Zakona o najmu prestalo stanarsko pravo prednici tuženica A. M. te je li ista ex lege stekla status najmoprimca 1996.; 3) Je li stanarsko pravo pravni temelj posjeda s obzirom da drugostupanjski sud u odluci tvrdi da je upravo to pravo koje je ex lege dokinuto i preraslo u najam 1996. osnova za legitimnost zaključenja ugovora o prodaji, a potom i valjana osnova za pošten i savjestan posjed;

4) Je li A. M., s obzirom na utvrđenja, imala zakonit, pošten i savjestan posjed te, s tim u vezi, je li uopće mogla stjecati pravo vlasništva dosjelošću; 5) Je li sud drugog stupnja mogao odlučiti o protutužbenom zahtjevu kod činjenice da je isti u predmetu imao dokaz da je o istoj pravnoj stvari u tijeku drugi postupak koji se vodi pod brojem P-2279/2011;

6) Mogu li se sve izmjene ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, pa tako i pogreške u oznaci nekretnine koja je predmet ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, ispravljati ručno - križanjem pogrešne oznake i ručnim ispisom nove oznake ili svaka izmjena mora imati istu pisanu formu kao zaključeni ugovor i s tim u vezi proizvodi li pravne učinke i predstavlja li pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva nekretnine ugovor o prodaji stana s rukom pisanim ispravkom?″.

3. Tuženice nisu odgovorile na prijedlog tužiteljica za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i, kao takva, ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

5. U odnosu na prvo naznačeno pitanje, valja odgovoriti da je odgovor na to pitanje sadržan u odredbi članka 373. točka 3. ZPP kojom je propisano da će prvostupanjski sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu, među ostalim, ako smatra da je činjenično stanje u presudi pravilno utvrđeno, ali da je u prvostupanjskoj presudi sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U konkretnom se slučaju upravo o tome i radi jer je sud drugog stupnja ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je iz tog razloga preinačio prvostupanjsku presudu. Osim toga, ovo pitanje polazi od netočne tvrdnje da je predmetni Ugovor o prodaji stana od 26. lipnja 1997. ništetan, a pobijana je presuda utemeljena na zaključku da taj Ugovor nije ništetan bez obzira na činjenicu što stan na koji se Ugovor odnosi nije bio nacionaliziran, već je samo bilo nacionalizirano zemljište bez zgrade na tom zemljištu, a sam je stan ostao u privatnom vlasništvu. Međutim, tužbeni je zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odbijen nakon što je u postupku utvrđeno da je na predmetnom stanu prednici tuženica priznato stanarsko pravo odlukom nadležnog tijela Grada Zadra od 25. svibnja 1995. pošto obitelj prvo i drugotuženice predmetni stan koristi od 1949. kada je Odlukom Gradskog odbora NO Zadar djedu tuženica R. M., a suprugu njihove bake A. M., za potrebe njihove tada četveročlane obitelji dan na uporabu jedan dio tog stana (jedna soba i zajednička kuhinja) koji dio su koristili najprije kao sustanari, da bi R. i A. M. od početka 1980.- tih godina koristili sami cijeli stan tj. cijelu zgradu (radi se o jedinom stanu u zgradi) time da je nakon razvoda braka od R. M. isti stan nastavila koristiti A. M. sa svoje dvoje djece (tuženice su njezine unuke, djeca jednog njezina sina).

5.1. Odbijanje tužbenog zahtjeva utemeljeno je na tumačenju relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02 - dalje: Zakon o prodaji), Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske socijalističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19 - dalje: Zakona o naknadi), Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZVDSP) te Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO) koji ne zabranjuju prodaju stanova u privatnom vlasništvu, pri čemu ta prodaja nije bila zabranjena ni u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora slijedom čega nije protivna prisilnim propisima ni Ustavu RH, a niti moralu društva. Navedeni propisi ne propisuju sankciju ništetnosti za ugovor o prodaji koji je zaključen za stan čija prodaja nije uređena tim zakonima uopće, pa ni u odredbama kojima se uređuje pitanje na prodaju kojih stanova se odnose, a na prodaju kojih se ne odnose ti propisi. Drugo je pitanje, ukoliko je predmetni stan prodan prednici tuženica od neovlaštenog prodavatelja, čini li ta okolnost predmetni ugovor ništetnim. Na to je pitanje drugostupanjski sud odgovorio pozivom na odredbu članka 382. ZOO/05 odnosno članka 460. ZOO/91, kao i pozivom na stabilnu praksu revizijskog suda (Rev-2025/1995-2 od 28. prosinca 1995., Rev- 790/2009-2 od 31. siječnja 2012. i Revx- 601/2015-2 od 2. svibnja 2017.) tako što je ocijenio da okolnost što je stan u privatnom vlasništvu prednika prvo i drugo tuženice prodan od neovlaštenog prodavatelja odnosno što činjenica da je predmet kupoprodaje tuđa stvar ne dovodi do ništetnosti ugovora o kupoprodaji, ali je u tom slučaju vlasnik otuđene stvari ovlašten ostvarivati samo one zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva pa tako i tražiti, uz udovoljenje određenim zakonom propisanim pretpostavkama, bilo izmjenu zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom predmetnog ugovora o kupoprodaji, bilo naknadu štete.

6. O odgovoru na drugo i treće pitanje također ne ovisi odluka u sporu zato što je u postupku utvrđeno da je sklapanje predmetnog Ugovora bilo pravno dopušteno neovisno o tome što je Ugovor zaključen temeljem odredbi Zakona o prodaji i što ga je u svojstvu prodavatelja zaključio Fond za naknadu oduzete imovine temeljem Zakona o naknadi, a koji se zakoni ne primjenjuju na prodaju predmetnog stana, kao i zbog toga što činjenica da je predmet kupoprodaje tuđa stvar ne dovodi do ništetnosti ugovora o prodaji, a takvo je pravno shvaćanje u skladu s dosljednom i stabilnom praksom revizijskog suda na koju se drugostupanjski sud pozvao u pobijanoj presudi.

7. Četvrtim naznačenim pitanjem podnositeljice preispituju zaključak pobijane presude o zakonitosti, poštenju i savjesnosti posjeda predmetne nekretnine od strane pokojne A. M. odnosno naznačuju pitanje je li ona mogla steći pravo vlasništva dosjelošću. Odgovor na to pitanje ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, a sud je drugog stupnja dao detaljne razloge na temelju kojih je izveo takav zaključak. S tim je u vezi drugostupanjski sud cijenio činjenicu da je A. M., a i njenim slijednicima u posjedovanju kroz cijelo vrijeme posjedovanja, bilo poznato da je kao vlasnik predmetne nekretnine bila upisana druga osoba, odnosno tužiteljice, a prije njih njihovi pravni prednici - članovi obitelji M. Međutim, u isto je vrijeme ocijenjeno da postojanje saznanja da je neka treća osoba upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik, samo po sebi, ne mora značiti i saznanje o nepostojanju prava na posjed. S tim je u vezi ocijenjeno da kroz cijelo vrijeme posjedovanja, od 1949. godine, nitko od upisanih vlasnika nije protiv A. M. pokretao nikakav sudski postupak u kojem bi bilo osporeno navedeno pravo posjedovanja, a da su tužiteljice parnicu za iseljenje i predaju posjeda protiv A. M. i njenog sina R. pokrenule još 1983. godine i da su tu parnicu pravomoćno izgubile, jer je sud u tom postupku utvrdio da A. M. i njen sin (otac I. i II. tuženica) imaju valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetnog stana kao nositelji stanarskog prava. Osim toga, A. M. je nadležno upravno tijelo navedeno pravo i priznalo (utvrdilo), nakon čega je ona kao nositeljica tog prava podnijela zahtjev za kupnju predmetnog stana, koji zahtjev je prihvaćen sklapanjem predmetnog Ugovora o prodaji 26. lipnja 1997. godine. Temeljem tog Ugovora, kao njegov kupac A. M. je isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu, te se je u knjigu položenih ugovora i upisala kao njegova vlasnica. Upravo uvažavajući sve navedene okolnosti u kojima je vršen posjed predmetne nekretnine od strane A. M., a nakon nje od strane njenog nasljednika - sina R., odnosno njegovih nasljednica, u predmetnoj parnici tuženica, sud je drugog stupnja ocijenio neprihvatljivim zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti posjeda u razdoblju od 27. lipnja 1997., a onda i zaključka suda prvog stupnja da u predmetnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva I. i II. tuženica dosjelošću. Ovakva analiza činjenica na temelju kojih je izveden zaključak suda drugog stupnja o potrebnim kvalitetama posjeda tuženica nikako ne upućuje na arbitrarnost u suđenju jer su razlozi dani za ovakav zaključak ozbiljni, logični, razboriti i dostatni.

8. Što se tiče petog naznačenog pitanja koje ukazuje na to da se u odnosu na protutužbeni zahtjev o istoj pravnoj stvari vodi drugi postupak pred prvostupanjskim sudom, i to u predmetu broj P-2279/2011, valja odgovoriti da između ova dva postupka ne postoji identitet u smislu odredbe članka 194. stavka 3. ZPP zato što se postupak u predmetu broj P-2279/2011 ne vodi između istih stranaka, već između A. M., kao tužiteljice protiv tuženika V. M., V. T., M. A. i O. A. Prema podacima iz eSpisa, radi utvrđenja prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige, a taj je postupak prekinut zbog smrti A. M. rješenjem prvostupanjskog suda broj P- 2279/2011-31 od 22. kolovoza 2018. te nakon toga nije nastavljen. U tom smislu između dviju parnica ne postoji subjektivni identitet spora.

9. U odnosu na šesto naznačeno pitanje, valja odgovoriti da pitanje polazi od netočne tvrdnje da su stranke predmetnog Ugovor mijenjale Ugovor, dok su sudovi utvrdili da su stranke očitu pogrešku pri sastavljanju ugovora ispravile, a što se ne može izjednačiti s izmjenom Ugovora. Naime, u postupku nije bilo sporno da je u predmetnom ugovoru kao predmet prodaje naznačen trosobni stan površine od 72,72 m², koji se nalazi u prizemlju zgrade u Z. u , a nadalje je navedeno (napisano pisaćim strojem) da se radi o zgradi na parceli 5667/3 u k. o. .... Navedena brojčana oznaka parcele je rukom prekrižena i rukom je uz nju ispisana oznaka parcele 3481, i uz takav ispravak je stavljen štambilj Fonda za gospodarenje stambenim i poslovnim prostorima Grada Zadra, koji je i sklopio navedeni ugovor u ime prodavatelja Fonda za naknadu oduzete imovine. Međutim, sudovi su cijenili da je upravno na temelju zahtjeva A. M. za kupnju stana te iz dokumentacije priložene tom zahtjevu, kao i iz zahtjeva A. M. za priznanje stanarskog prava te priložene dokumentacije utvrđeno da je stvarnim predmetom prodaje bio stan koji se nalazi u zgradi u Z., u , a koja zgrada je nesporno sagrađena na čk.br.3481 k. o.

..., a ne na čk.br.5667/3. Upravo iz navedene dokumentacije, s potpunom izvjesnošću, sudovi su utvrdili da je A. M., najprije od nadležnog upravnog tijela, zatražila priznanje stanarskog prava upravo na navedenom stanu, te joj je na tom stanu i priznato stanarsko pravo 1995. godine, a nakon toga je 1997. godine glede tog istog stana, na kojem joj je priznato stanarsko koji je koristila za stanovanje, zatražila njegov otkup u koju je svrhu i sklopljen Ugovor o prodaji 26. lipnja 1997. Stoga su sudovi zaključili da je, kada je u ugovoru navedena čk.br. 5667/3 kao parcela na kojoj se nalazi zgrada i stan koji je bio predmetom prodaje, riječ o očitoj grešci pri sastavljanju ugovora te je ta pogreška na naprijed opisani način ispravljena neovisno o tome je li ispravak navedene pogreške učinjen ispravno ili ne, a u svakom slučaju on odgovara volji ugovornih strana. Utoliko ni o odgovoru na ovo pitanje ne ovisi odluka u sporu.

10. Slijedom navedenog, prijedlog tužiteljica je valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 387. stavka 5. ZPP i riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 24. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil