Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-1096/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja, te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Kapetanoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika „A1 Hrvatska“ d.o.o., Vrtni put 1, Zagreb, OIB: 29524210204 zastupanog po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 14 Pr-7882/2020-13 od 11. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 14 Pr-7882/2020-13 od 11. travnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., i IV. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 14 Pr-7882/2020-13 od 11. travnja 2022. u djelu pod točkom V. izreke na način da se nalaže tuženiku da u roku 15 dana s osnove naknade parničnog troška isplati tužiteljici iznos od 207,38 eura (dvjesto sedam eura i trideset i osam centi).

i  r i j e š i o  j e

Djelomično se odbacuje kao nedopuštena žalba tužiteljice i to u dijelu u kojem pobija presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 14 Pr-7882/2020- 13 od 11. travnja 2022. pod točkom IV. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio sada pobijanu presudu slijedećeg sadržaja:

„ I/ Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 7. srpnja 2020., koju je tuženik A1 Hrvatska d.o.o., Vrtni put 1, Zagreb, OIB: 29524210204, dostavio radnici ŽO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao tim otkazom.

II/ Sudski se raskida ugovor o radu za obavljanje funkcije od posebnog značaja (Ekspertni ugovor) od 1.2.2015. odnosno kako je izmijenjen pripadajućim aneksima, sklopljen između tužiteljice ŽO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika A1 Hrvatska d.o.o., Vrtni put 1, Zagreb, OIB: 29524210204 te se određuje prestanak radnog odnosa s 31.12.2021.

III/ Nalaže se tuženiku A1 Hrvatska d.o.o., Vrtni put 1, Zagreb, OIB: 29524210204 da s naslova naknade štete, na temelju sudskog raskida ugovora o radu, isplati tužiteljici ŽO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos u visini od 45.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje do godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2022. pa do isplate, sve u roku od osam dana.

IV/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od osam dana.

V/ Odbija se tužiteljica s dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa 2.500,00 kuna kao neosnovan.“

2. Tuženik je protiv prvostupanjske presude, očigledno u dijelu pod točkama I.,

II., III. i IV. izreke podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženik u bitnome predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tužiteljica je također podnijela žalbu i to kako izrijekom navodi u dijelu pod točkama IV. i V. izreke u kojima je prvostupanjski sud odlučio o parničnom trošku. Naime tužiteljica smatra kako njezin ukupni parnični trošak iznosi 5.000,00 kuna (sada 663,61 euro)[1] , a ne samo 2.500,00 kuna (sada 331,81 euro) kako je to dosudio prvostupanjski sud.

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženika, a tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužiteljice.

5.

Žalba tuženika nije osnovana, a žalba tužiteljice djelomično je osnovana, a djelomično ju je trebalo odbaciti kao nedopuštenu.

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest ocjena zakonitosti tj. dopuštenosti poslovno uvjetovanog otkazu ugovora o radu, koji je sadržan u odluci otkaza ugovora o radu tuženika od 7. srpnja 2020. Ovom odlukom tuženik je kao poslodavac otkazao tužiteljici ugovor o radu za obavljanje funkcije od posebnog značaja od 1. veljače 2015., a koji je ugovor izmijenjen pripadajućim dodatcima (aneksima). S tim u svezi predmet spora jest i zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu te naknadom štete radi sudskog raskida ugovora o radu.

7. Prije svega je za reći kako ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je između tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca 1. veljače 2015. zaključen ugovor o radu za obavljanje funkcije od posebnog značaja, kojim ugovorom je propisano da će tužiteljica – „stručnjakinja“ obavljati poslove radnog mjesta „voditelj prodaje velikim poslovnim korisnicima“,

- da je između parničnih stranaka zaključen aneks na ekspertni ugovor od 1. veljače 2015., kojim je aneksom određeno kako će tužiteljica kod tuženika – poslodavca, obavljati poslove radnog mjesta „ voditelj prodaje SME korisnicima“,

- da je tuženik 7. srpnja 2020. donio odluku o otkazu predmetnog ugovora o radu od 1. veljače 2015. sa pripadajućim aneksom, i to zbog poslovno uvjetovanih razloga,

- da se u obrazloženju sporne odluke navodi kako je u cilju efikasnijeg i učinkovitijeg obavljanja radnih procesa, te racionalizacije poslova kod poslodavca provedena reorganizacija radnih mjesta, kojom je reorganizacijom prestala potreba za obavljanjem radnog mjesta voditelj prodaje SME korisnicima u organizacijskoj jedinici Odjel za prodaju SME korisnicima/SME prodaja, Regija Jug Tim 2 (na kojem je radnom mjestu radila tužiteljica),

- da je prije donošenja predmetne odluke o otkazu ugovora o radu, Radničko vijeće kod tuženika dalo očitovanje kako se protivi otkazu ugovora o radu tužiteljici jer da namjeravana odluka o otkazu ne sadrži potrebne podatke na temelju kojih bi se moglo valjano zaključiti je li poslodavac (tuženik) vodio računa o svim kriterijima iz

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 euro = 7,53450 kuna.

članka 115. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje ZR),

- da je Radničko vijeće zatražilo od poslodavca, a prije donošenja odluke o otkazu, dostavu relevantnih podataka na temelju kojih bi se moglo zaključiti je li namjeravani otkaz dopušten , no da je tuženik odgovorio Radničkom vijeću „kako neće dostaviti podatke o broju novozaposlenih radnika u 2020. g. angažiranih studenata i agencijskih radnika sa popisom radnih mjesta, opisom poslova i uvjetima tih radnih mjesta na kojima je u 2020.g. poslodavac zaposlio radnike i angažirao studente i agencijske radnika“,

- da je protiv predmetne odluke o otkazu tužiteljica podnijela poslodavcu (tuženiku) zahtjev za zaštitu prava, koji tuženik nije prihvatio.

9. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Tuženik žalbenim navodima ne pobija konkretno niti jednu od navedenih činjenica.

10. Slijedom navedenih i utvrđenih činjenica prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude zaključuje kako u konkretnom slučaju tuženik (poslodavac) prije namjeravanog otkaza tužiteljici nije proveo valjano savjetovanje sa Radničkom vijećem u smislu odredbi članka 150. ZR-a. Prvostupanjski sud u tom smislu pravilno ističe kako iz razloga što poslodavac (tuženik) nije dostavio Radničkom vijeću tražene podatke o opisu poslova radnog mjesta tužiteljice, podatke o radnicima koji su usporedivi sa tužiteljicom (u pogledu obavljanja poslova), podatke o dodatnim i zakonskim kriterijima za ocjenjivanje radnika, koji su kriteriji važni prilikom odlučivanja u odnosu na kojeg radnika poslovno otkazati ugovor o radu, savjetovanje sa Radničkim vijećem u smislu odredbi članka 150. ZR-a da zapravo nije održano. Stoga da je već iz tog razloga sporni otkaz ugovora o radu nedopušten. Pored navedenog prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo i to kako tuženik prilikom donošenja odluke o poslovnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici nije poštovao kriterije iz odredbe članka 115. stavak 2. ZR-a, te da je nejasno zašto od 6 radnika koji su obavljali poslove istog radnog mjesta kao i tužiteljica, upravo tužiteljica dobila otkaz ugovor o radu. Kod takvog stanja stvari prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za redoviti otkaz ugovora o radu tužiteljici (poslovno uvjetovani otkaz) niti u smislu odredbe članka 115. stavak 1. točka 1. ZR-a. Ovom je odredbom naime propisano kako poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Slijedom navedenog u ovom odlomku prvostupanjski je sud zaključio kako je sporni otkaz tužiteljici nedopušten te odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

11. Tuženik u žalbi posebno ističe kako je iz bodovne liste (str. 68. spisa) razvidno da je tužiteljica ostvarila najmanje bodova u odnosu na druge radnike (5 usporednih radnika) sugerirajući na taj način da je tuženik donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, poštujući kriterije iz članka 115. stavak 2. ZR-a. Žalitelj također navodi kako je iz bodovne liste jasno kako su tužiteljica i radnik JO ostvarili najmanje bodova, ta da je stoga upravo ovoj dvojici radnika prestao radni odnos na predmetnom radnom mjestu.

12. Razmatrajući žalbene razloge tuženika, pobijanu presudu i dokaznu građu koja se nalazi u spisu za reći je slijedeće. Sve da je tuženik prilikom donošenja sporne odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovoru o radu tužiteljici, i poštovao kriterije iz odredbe članka 115. stavak 2. ZR-a, odnosno postupao na temelju odredbi članka 115. ZR-a, što u najmanju ruku nije dokazao, opet bi sporni otkaz tužiteljici bio nedopušten. Naime, a što je prvostupanjski sud dostatno i logički obrazložio, tuženik prije donošenja sporne odluke o otkazu nije proveo savjetovanje sa Radničkom vijećem u smislu odredbi članka 150. ZR-a. Tuženik u žalbi uopće nije osporavao utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u svezi propusta tuženika da se na valjani i zakonom predviđeni način savjetuje sa Radničkim vijećem. Cilj odredbi članka 150. ZR-a koje se tiču obveze savjetovanja poslodavca sa Radničkim vijećem prije namjeravanog otkaza ugovora o radu, jest da postupak donošenja odluke o otkazu bude transparentan te da se radnicima preko njihovih predstavnika u Radničkom vijeću omogući utjecaj na zakonitost samog postupka i donesene odluke, odnosno da se Radničkom vijeću omogući da nakon upoznavanja s razlozima takve odluke poslodavcu izrazi svoje shvaćanje o namjeravanoj odluci. Sve ovo stoga da bi poslodavac prilikom odlučivanja o pravu radnika (konkretno otkaza tužiteljici) imao na umu i shvaćanje Radničkog vijeća. U konkretnom slučaju tuženik ne samo da nije dostavio sve potrebne podatke Radničkom vijeću kako bi isto moglo ispuniti svoje zakonsko pravo i obvezu aktivnog sudjelovanja u postupku otkazivanja ugovora o radu tužiteljici, (što je već elaborirano u ovom obrazloženju), već tuženik, a što je posebno neprihvatljivo i protupravno, je odbio dostaviti tražene podatke Radničkom vijeću i nakon njihovog traženja, bez ikakvog razumnog i prihvatljivog obrazloženja. Kako je odredbom članka 150. stavak 12. ZR-a propisano da je odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovoga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna, to je već stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je sporni otkaz utvrdio nedopuštenim, odnosno odlučio kao u točki I. izreke prvostupanjske presude.

13.1. Pored toga za reći je i slijedeće. Tuženik u žalbi navodi kako je tužiteljica imala najmanje ostvarenih bodova (u odnosu na druge usporedive radnike), u svezi s kriterijima iz članka 115. stavak 2. ZR-a o kojim kriterijima poslodavac mora voditi računa prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. Međutim u samoj spornoj odluci otkaza ugovora o radu nema ni riječi ni o kakvom bodovanju, na koji je način provedeno, niti se u odluci spominju kakvi usporedni radnici.

13.2. Tuženik je kao poslodavac bio u obvezi u predmetnoj odluci o otkazu ugovora o radu (zbog poslovno uvjetovanih razloga) navesti, kako prilikom ocjene i "bodovanja" radne učinkovitosti radnika iz usporedne grupe, tako i u obrazloženju samog spornog otkaza, na koji je način utvrdio, odnosno došao do zaključka da tužiteljica ostvaruje najmanje bodova. Poslodavcu se svakako ne može odreći pravo da procijeni radnika na temelju zakonskih ili dodatnih kriterija, prilikom odlučivanja kojem od radnika zbog poslovno uvjetovanih razloga treba otkazati ugovor o radu. Međutim poslodavac svoju ocjenu i procjenu mora na odgovarajući način obrazložiti, što je u predmetnom slučaju u samoj odluci o otkazu potpuno izostalo. Na ovaj se način ne može ispitati je li otkaz tužiteljici zaista dan nakon pravilnog uvažavanja svih kriterija (onih iz članka 115. stavak 2. ZR-a, kao i dodatnih kriterija koje je eventualno donio poslodavac) ili je pak odluka tuženika o otkazu arbitrarna, a samim time i nedopuštena.

13.3. Odredbom članka 120. stavak 1. ZR-a, propisano je kako otkaz mora biti u pisanom obliku, dok je odredbom stavka 2. istog članka određeno da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Poslodavac se ne može osnovano pozivati na ono što ne sadržava obrazloženje odluke jer se radnika ne smije dovoditi u situaciju da sam istražuje razloge otkaza. Dakle, poslodavac nema ovlast naknadno dodavati razloge za otkaz pa tako niti tijekom trajanja parničnog postupka što uključuje i postupak po žalbi. Stoga je osobito bitno da se opravdani razlozi za otkaz koji postoje u vrijeme donošenje odluke o otkazu jasno i nedvosmisleno navedu u obrazloženju otkaza te da se za te razloge navedu i dokazi koji opravdavaju takav otkaz. Slijedom navedenog u bitnome je za zaključiti kako se poslodavac ne može osnovano pozivati na ono što obrazloženje odluke o otkazu ne sadržava. Kako je obrazloženje sporne odluke o otkazu manjkavo u smislu da tužiteljica ne može iz njegovog sadržaja ispitati i provjeriti njegovu valjanost, to je i s ovog aspekta sporni otkaz nedopušten. Usput je za reći i to da ukoliko je pisano obrazloženje otkaza ugovora o radu dvosmisleno ili nejasno, takvo obrazloženje valja tumačiti u korist radnika, što znači da u slučaju nejasnoća treba primijeniti načelo in favorem laboratores.

14. Tužiteljica je zatražila tužbenim zahtjevom i sudski raskid ugovora o radu. Prethodno utvrđenje da je otkaz ugovora o radu nedopušten te podnošenje tužbe ili protutužbe s određenim zahtjevom za raskid ugovora o radu sudskim putem, postupovne su pretpostavke odlučivanja o sudskom raskidu ugovora o radu i pravima koja iz toga proizlaze za radnika i poslodavca. Dakle, mogućnost sudskog raskida ugovora o radu, bilo na zahtjev radnika ili poslodavca predviđena je samo u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza poslodavca, o čemu je upravo i riječ u predmetnom slučaju. Institut sudskog raskida ugovora o radu uređen je odredbama članka 125. ZR-a. Riječ je o pravnom institutu koji omogućuje sudu da na zahtjev stranke, kad utvrdi da otkaz nije dopušten, odredi dan prestanka radnog odnosa, te dosudi naknadu štete. Sukladno odredbi članka 125. stavak 1. ZR-a ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete ako je zahtjeva, u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. U ostvarenju prava za sudskim raskidom ugovora o radu, radnik nije dužan obrazlagati razloge zbog čega mu nastavak radnog odnosa više nije prihvatljiv. Kako se odnos između poslodavca i radnika zasniva na dobrovoljnosti, to znači da se radnika ne može prisiliti da se vrati na rad kod poslodavca koji mu je nedopušteno otkazao ugovor o radu. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je na zahtjev tužiteljice raskinuo predmetni ugovor o radu i to baš sa danom 31. prosinca 2021. što je sasvim u skladu sa okolnostima predmetnog slučaja. Dakle, odluka prvostupanjskog suda iz točke II. izreke pobijane presude pravilna je i zakonita u suglasju sa odredbom članka 125. stavak 1. ZR-a. Posebno je za naglasiti kako tuženik prvostupanjsku presudu o sudskom raskidu ugovora o radu (točka II. izreke) nije pobijao nikakvim konkretnim razlogom.

15. Prvostupanjski je sud u točki III. izreke dosudio tužiteljici iznos od 45.000,00 kuna (sada 597,25 eura) s pripadajućim zateznim kamatama, i to s osnova naknade štete radi sudskog raskida ugovora o radu, a što je u suglasju sa odredbom članka 125. stavak 1. ZR-a. Do dosuđenog iznosa s osnove naknade štete radi sudskog raskida ugovora o radu prvostupanjski je sud došao na način da je prethodno utvrdio mjesečne plaće tužiteljice isplaćene joj u prethodna tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa te visinu od te tri plaće i dosudio tužiteljici, što je i najmanji broj plaća predviđen već navedenom odredbom članka 125. stavak 1. ZR-a. I ovdje je za napomenuti kako tuženik u žalbi ovu odluku o naknadi štete nije baš nikakvim konkretnim razlogom pobijao.

16. Protiv odluke o parničnom trošku obje parnične stranke su podnijele žalbe. Tužiteljica je bila zastupana po punomoćniku koji je odvjetnik pa je imala trošak sastava žalbe od 100 bodova , a ovo na temelju T. br. 7 točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22., dalje „Tarifa“). Nadalje imao je trošak sastava podneska od 24. siječnja 2021. 100 bodova (T. br. 8 točka 1. „Tarife“), te zastupanja na ročištu za glavnu raspravu od 13. siječnja 2022. 100 bodova (T. br. 9 „Tarife“). Pri vrijednosti jednog boda od 10,00 kuna (T. br. 50 „Tarife“) te poreza na dodanu vrijednost od 25% (T. br. 42 „Tarife“) proizlazi kako je tužiteljici trebalo dosuditi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kuna odnosno sada 497,71 euro. Stoga je odluka o parničnom trošku u dijelu pod točkom IV. izreke zakonita (donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a) pa je i u ovom dijelu žalba tuženika neosnovana.

17. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III. i IV. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

18. U točki IV. izreke prvostupanjske presude tužiteljici je dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, dok je u točki V. izreke za više zatraženi parnični trošak od dosuđenog u točki IV. izreke, zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan. Stoga je žalbu tužiteljice u dijelu u kojem pobija odluku o trošku pod točkom IV. izreke trebalo odbaciti kao nedopuštenu zbog nedostatka pravnog interesa, a ovo na temelju odredbe članka 367. stavak 1. u svezi sa odredbom članka 358. stavak 3. ZPP-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

19.

Tužiteljici je dakle trebalo ukupno dosuditi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kuna, a ne samo 2.500,00 kuna kako je to učinio prvostupanjski sud. Stoga je iznos od 1.250,00 kuna odnosno sada 165,90 eura trebalo dosuditi tužiteljici ovom drugostupanjskom odlukom. Nadalje je za reći kako je tužiteljica imala trošak sastava žalbe na odluku o trošku u iznosu od 50 bodova, a ovo na temelju T. br. 10. stavak 5. „Tarife“. Pri vrijednosti jednog boda od 10,00 kuna (T. br. 50 „Tarife“) te poreza na dodanu vrijednost od 25 % (T. br. 42 „Tarife“) proizlazi kako je tužiteljica imala trošak sastava žalbe 625,00 kuna, odnosno sada 82,95 eura. Kako je tužiteljica žalbom potraživala naknadu parničnog troška u iznosu od 2.500,00 kuna, a uspjela za pola tj. za 1.250,00 kuna, to joj je u tom dijelu (50%) trebalo priznati i trošak sastava žalbe koji tako obračunat iznosi 41,48 eura. Slijedom navedenog trebalo je djelomično preinačiti odluku o parničnom trošku pod točkom V. izreke na način da je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici (pored već prvostupanjskom presudom dosuđenih 2.500,00 kuna/331,81 euro) i daljnji iznos od 207,38 eura (165,90 eura + 41,48 eura = 207,38 eura). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a u suglasju sa odredbom članka 373. točka 3. ZPP-a.

U Splitu, 24. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić