Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-506/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Ivici Veseliću, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. B. iz V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. R. K., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske – ministarstvo, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u N. Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-73/2018-62 od 22. ožujka 2024., dana 24. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-73/2018-62 od 22. ožujka 2024.

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-73/2018-62 od 22. ožujka 2024. u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naložen je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 1.038,91 eura sa zateznim kamatama na svaki dospjeli iznos, kako je pobliže navedeno u točki I. izreke te joj je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.394,30 eura sa zateznim kamatama od 22. ožujka 2024. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23–dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Protiv navedene presude u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.394,30 eura žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te predlaže da mu drugostupanjski sud dosudi zatraženi parnični trošak u cijelosti.

4. Žalbe tuženice i tužitelja su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe u utuženom razdoblju, za isplatu naknade plaće za rad za koji tvrdi da ga je obavio 30 minuta prije službenog radnog vremena te 30 minuta nakon završetka radnog vremena (smjene).

6. U ovom sporu tužbeni zahtjev se odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura (čl. 458. st. 1. ZPP-a) pa se sukladno odredbi iz čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Ispitujući presudu suda prvog stupanja, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a .

8. Tuženica u žalbi tvrdi da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje tužbe u smislu odredbe čl. 186.a ZPP-a jer tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora potražuje isplatu naknade za prekovremene sate rada u utuženom razdoblju od siječnja 2013. do svibnja 2014., a nakon zaključenja prethodnog postupka potražuje isplatu naknade za redovan rad.

8.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, ovaj viši sud prihvaća pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju broj Rev 1296/2022-3 od 28. prosinca 2022. kojim je odbio reviziju tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-537/2021-2 od 1. veljače 2022. koje glasi: „…svrha postupka iz čl. 186.a ZPP je izbjegavanje nepotrebnog sudskog spora ako se spor može riješiti na miran način. U predmetnom slučaju tužitelj je svoj zahtjev za mirno rješenje spora temeljio na istoj činjeničnoj osnovi kao i u postupku pred nižestupanjskim sudovima. Slijedom navedenog, neosnovan je revizijski navod tuženice da bi promjena pravne osnove tužbenog zahtjeva tužitelja (iz prekovremenog rada u redovni rad u turnusu) trebala dovesti do odbačaja tužbe u smislu odredbe čl. 186.a ZPP te ovaj sud takvo pravno shvaćanje smatra pretjerano formalističkim. Naime, očito je da bi tuženica odbila zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora i da je tužitelj u tom zahtjevu kao pravnu osnovu naveo redovan rad u turnusu s obzirom na to da se navedeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj osnovi kao i zahtjev za isplatu po osnovi prekovremenog rada. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak iz pobijane odluke da je tužitelj prije podnošenja tužbe ispunio procesnu pretpostavku iz čl. 186.a st. 1. ZPP.“.

9. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

11. Tuženici valja odgovoriti na žalbene navode u kojima analizira, na način na koji njoj odgovora, iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja, da se u postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju odredbe čl. 370. ZPP-a (ukidanje prvostupanjske presude radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja), kako je propisano odredbama čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a te stoga, ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten ocjenjivati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom predmetu.

12. Između stranaka nije prijeporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio djelatna vojna osoba zaposlena u Oružanim snagama Republike Hrvatske na radnom mjestu vođa skupine.

13. Prijeporno je, ima li tužitelj pravo na isplatu razlike plaće za rad dulji od redovnog radnog vremena, za 30 minuta prije i 30 minuta poslije svakog turnusa u kojem je radio.

14. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 131. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09, 61/11, 73/13, dalje ZR) te odredbe Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09), Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika ("Narodne novine" br. 118/09) i Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" br. 50/08, 142/08, 118/09, 99/12, 55/13) po kojim su propisima djelatne vojne osobe imale pravo na isplatu plaće za rad dulji od redovnog radnog vremena (osim za dežurstva i straže, što kod tužitelja nije slučaj).

15. Nadalje, tuženici na žalbene navode da "odredbe Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika i Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće kao lex specialis, ne propisuju da bi radno vrijeme koje djelatna vojna osoba provede neposredno pripremajući se za izvršavanje službenih zadaća, odnosno vrijeme kada nije neposredno radno angažiran na poslovima svog radnog mjesta imalo smatrati redovnim radnim vremenom i plaćati po satnici redovnog rada", valja odgovoriti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Revd-1706/2024-2 od 22. svibnja 2024. odbio prijedlog tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-439/2021-4 od 10. siječnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5427/2018-32 od 26. veljače 2021. zbog pravnog pitanja "Može li se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena koje djelatna vojna osoba utroši radi pripremnih radnji, prilikom isplate plaće vrednovati kao redovno radno vrijeme i platiti djelatnoj vojnoj osobi po satnici redovnog rada?", koje smatra važnim za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu tvrdeći da je o navedenom pravnom pitanju revizijski sud zauzeo suprotno shvaćanje u odluci broj Revr-466/2007 od 5. rujna 2007., te da je za navedeno pravno pitanje svojim rješenjem broj Revd-136/2023 od 8. veljače 2023. dopustio podnošenje revizije tuženici.

15.1. U tom rješenju Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da u toj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a navodeći da je "drugostupanjski sud prihvatio odluku nižeg suda utemeljenu na provedenom vještačenju i sačinjenom obračunu i izračunu na način da je utvrđena visina plaće tužitelja za 30 minuta prije početka smjene i 30 minuta nakon završetka smjene (turnusa), odnosno 1 sat po svakoj smjeni (turnusu), po cijeni sata redovnog rada" te je istaknuo da "prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci broj Revr 466/07 od 5. rujna 2007., vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može se podvesti pod pojam prekovremenog rada, već se može vrednovati, odnosno honorirati po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima. Dakle, suprotno navodima tuženice iz prijedloga kako su nižestupanjske presude utemeljene na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s onim iz odluke ovog revizijskog suda broj Revr 466/07 od 5. rujna 2007., one su donesene upravo pozivom na pravno shvaćanje iz te odluke, na koju se nižestupanjski sudovi izričito i pozivaju (tako i ovaj sud Revd-3478/2023-2 od 20. prosinca 2023. i dr.).

15.2. Izraženo, naprijed citirano pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Revd-1706/2024-2 od 22. svibnja 2024., prihvaća i ovaj viši sud.

16. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima, s obzirom da je u utuženom razdoblju tužitelj radio dulje od redovnog radnog vremena, za 30 minuta prije i 30 minuta poslije svakog turnusa, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženica obvezna platiti taj rad te je i pravilno primijenio materijalno pravo.

17. Tuženica je stoga kao poslodavac na temelju odredbe čl. 82. ZR u obvezi platiti tužitelju plaću nakon obavljenog rada sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća obveze do isplate, kako je odlučeno u točki I. izreke, na temelju odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/18 i 114/22).

18. Sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe i tužitelja i tuženice, pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a. Također, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

19. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 24. rujna 2024.

Sudac:

Ivica Veselić, v.r.