Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3080/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. J. iz P. …, OIB: …, koju zastupa Ž. Č. L., odvjetnica u P., …, protiv tuženika Grada V.-D., V., …, OIB: …, kog zastupa T. S., odvjetnik u P., …, radi utvrđenja i trpljenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-589/2020-39 od 14. veljače 2024, u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-589/2020-39 od 14. veljače 2024..

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-589/2020-39 od 14. veljače 2024 suđeno je:

„I Utvrđuje se da je tužiteljica stekla pravo vlasništva nekretnine označene kao k.č. br. 907/4 zgr., zgr. kuća, površine 34m2, upisane u zk. ul. 10044 k.o. V., u cijelosti, pa je tuženik dužan trpjeti da se na temelju ove presude po njezinoj pravomoćnosti izvrši uknjižba prava vlasništva na navedenoj nekretnini na ime tužiteljice, u cijelosti, a koju uknjižbu će provesti zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Puli - Pola. II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.963,69 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. veljače 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan prvi srpnja, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog postupka."

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik sadržajno zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine. Traži i naknadu troška žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice na utvrđenje kako je stekla vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću, trpljenje uknjižbe njenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. Tijekom postupka utvrđene su sljedeće bitne činjenice:

-predmet postupka jest k.č.br. 907/4 zgr., zgr. kuća površine 34 m2, upisana u zk.ul.br. 10044 k.o. V., gdje je na B listu vlastovnici uknjiženo samovlasništvo Grada V.;

-Grad V. se uknjižio kao vlasnik 20. rujna 2007. pod brojem broj Z-13923/07, a prije toga je bilo uknjiženo vlasništvo Općine V.;

-u vrijeme osnutka zemljišnih knjiga za k.o.V. 1884. godine k.č.br. 907/4 bila je uknjižena u zk.ul.br. 2723, a kao vlasnik je bio uknjižen L. C., a potom od 1890. njegovi sinovi P. i L. C. (listovi 88-93 spisa);

- k.č.br. 907/4 bila je potom uknjižena u zk.ul.br.3373 k.o. V. kao vlasništvo L. C. sina L. da bi 1947 godine ova imovina bila sekvstrirana te 1948 uknjižena kao općenarodna imovina (list 97 spisa);

-predmetna čestica je 1964. bila pripisana u zk.ul.br. 2272 k.o. V. gdje je 1956. uknjižena u B listu vlastovnici kao općenarodna imovina – poljoprivredno zemljišni fond;

-u istom ulošku je 1964. uknjižen kao organ upravljanja Skupština općine P. (list 104 spisa);

-zatim je predmetna čestica bila upisana u zkul.br. 6117 k.o. V. iz kojeg je 2007. ispisana u današnji zk.ul.br. 10044;

-predmetna čestica broj 907/4 u naravi predstavlja u južnom dijelu dio kuće od dvije etaže, prizemlja i kata, koja s kućom sagrađenom na k.č.br. 903 čini danas jednu cjelinu, sjeverno od toga nalazi se malo dvorište na kojem je kupaonica i wc te kameni ogradni zid s dvorišnim vratima koja vode na ulicu sa sjeverne strane nekretnine, a u ovaj sad jedinstveni objekt ulazi se kroz ulazna vrata na južnom dijelu zgrade na predmetnoj čestici;

-prilikom očevida utvrđeno je kako obje čestice, predmetna k.č.br. 907/4 i njoj susjedna 903, čine jednu posjedovnu cjelinu koju danas koristi tužiteljica;

-prilikom nove izmjere koja je rađena 1971. godine od površine starih čestica 907/4 i 903 nastala je nova k.č.br. 1336 što ukazuje na zaključak kako su obje stare čestice i onda činile jednu posjedovnu cjelinu (listovi 7, 164 i 195 spisa);

-najstariji poznati posjednik ove jedinstvene posjedovne cjeline (k.č.br. 907/4 i njoj susjedna 903) bio je P. C. koji je preminuo 8. srpnja 1949. (list 200 spisa);

-P. – P. C. je naime 1. veljače 1935. uknjižen kao vlasnik k.č.br. 903. zgr. k.o. V. u zk.ul.br. 300 na temelju kupoprodajnog ugovora, što ukazuje na zaključak da je od tad bio i posjednik jedinstvene posjedovne cjeline koja obuhvaća i predmetnu spornu česticu k.č.br. 407/4;

-zatim je 8. srpnja 1949. posjednicom postala njegova udovica i univerzalna nasljednica M. C. rođena K. (list 200 spisa);

-M. K. rođena K. preminula je 20. srpnja 1967, a naslijedilo ju je petoro braće i sestara među kojima i brat M. K. (list 204 spisa);

-u diobi s braćom i sestrama M. K. je 1968. godine pripala ova jedinstvenu posjedovnu cjelinu (k.č.br. 907/4 i njoj susjedna 903) (listovi 52-554 spisa);

-u predmetnoj kući su do svoje smrti živjeli M. K. i njegova supruga A. K.;

-M. K. je ovu jedinstvenu posjedovnu cjelinu (k.č.br. 907/4 i njoj susjedna 903) darovao 14. listopada 2004. svom nećaku D. K. (listovi 55-57 spisa);

-D. K. je ovu jedinstvenu posjedovnu cjelinu (k.č.br. 907/4 i njoj susjedna 903) darovao svojoj kćerci, ovdje tužiteljici, A. J., 13. siječnja 2015. (listovi 58-69 spisa);

-tužiteljica i njeni pravni prednici su u samostalnom posjedu ove jedinstvene posjedovne cjeline (k.č.br. 907/4 i njoj susjedna 903) barem od 1935. godine.

7. Na utvrđene činjenice sud je primijenio materijalno pravo iz čl. 11., čl. 159., čl. 160. i čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 18/15, 94/17, dalje: ZV), zatim pravna pravila iz paragrafa 1468. i 1472. Općeg građanskog zakonika („Justizgesetzsammlung“ 1/1811, 1. siječnja1812. stupio na snagu u austrijskim njemačkim zemljama, 1. srpnja 1814. u K. G., 1. kolovoza 1815. u I., 1. siječnja 1816. u D., a 01. svibnja 1853. na snazi u K. U., H. i S., dalje: OGZ, primjenjuje se temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, „Narodne novine“ broj: 73/91), i čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 6/80, 36/90, „Narodne novine“ broj 53/91, dalje: ZOVO). pa presudio kao u izreci osporene presude.

8. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Sud prvog stupnja u obrazloženju navodi kako je utvrđeno da tužiteljica, zajedno sa svojim pravnim prednicima, od 1935. posjeduje k.č. br. 903 zgr. k.o. V. zajedno sa kč.br. 907/4 k.o. V. koje u naravi zapravo predstavljaju jednu cjelinu i to kuću (od prizemlja i jednog kata), WC kupaonicu i dvorište na adresi … u V.. Dakle, sud utvrđuje da tužiteljica posjedovanjem predmetne kuće zapravo posjeduje obje katastarske čestice. Također pomoću zakonskih predmnjeva utvrđuje kako su tužiteljica i njeni prednici bili u samostalnom I poštenom posjedu sporne nekretnine. Budući da je tužiteljica dokazala da je od 1935. osobno i preko svojih pravnih prednika u posjedu nekretnine k.č.br. 907/4 zgr. k.o. V., a da tuženik nije uspio osporiti presumpciju o samostalnosti i poštenju toga posjeda, ispunjene su pretpostavke za stjecanje vlasništva izvanrednom dosjelošću na nekretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, jer je do 14. prosinca 1999., kada je objavljena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o ukidanju članka 388. stavka 4. ZVDSP-a, istekao četrdesetogodišnji rok za stjecanje vlasništva na nekretninama jedinica lokalne samouprave. Valjalo je stoga udovoljiti tužbenom zahtjevu i odlučiti kao u izreci presude. Pritom se sud prvog stupnja poziva na sudsku praksu stvorenu primjenom shvaćanja Eurpskog suda za ljudska prava iz odluke Trgo protiv RH.

10. Ovo shvaćanje suda prvog stupnja je pravilno osim što valja dodati kako je 40- godišnji rok dosijedanja, koji je započeo još 1935, istekao prije stupanja na snagu ZV 1. siječnja 1997. pa se zbog toga smatra kako je već tad, u času stupanja na snagu ZV 1. siječnja 1997, tadašnji posjednik, a to je bio M. K., stekao vlasništvo temeljem dosjelosti. To se izvanknjižno vlasništvo kasnije prenosilo na D. K., odnosno A. J. ugovorima.

11. Stoga je primjenom čl. 159. st. 3. i 4. ZV te čl. 130. st. 1. ZV, valjalo o glavnom zahtjevu odlučiti kao u izreci suda prvog stupnja.

12. Žalbeni razlog kako je dokazano da prednici tužiteljice nisu bili pošteni posjednici jer da je vođen postupak diobe tijekom 60-tih godina 20. stoljeća pa da je prednik tužiteljice M. K. mogao zaključiti da mu ne pripada pravo na posjed i predmetne nekretnine, nije osnovan. Ponajprije, to što je u zemljišnim knjigama uknjižen kao vlasnik netko drugi samo po sebi ne dovodi do prestanka predmnjeve o poštenju dotičnog posjednika. O tome su viši sudovi već izrekli pravorijek u više slučajeva. Primjerice: „Prema shvaćanju ovog suda nesavjesnost posjednika kao zapreka za stjecanje vlasništva dosjelošću ne može se izvesti iz same okolnosti da je kao vlasnik nekretnine upisana druga osoba, već onaj koji se na nesavjesnost poziva dužan je to i dokazati. Takvo pravno shvaćanje revizijski sud je zauzeo u odlukama broj: Rev-32/97 od 16. rujna 1997., broj II Rev-2468/10 od 21. II. 2012. i broj Rev- 2426/90 od 15 veljače 1991.” Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH), Rev 389/14 od 29. svibnja 2019.

13. Po mišljenju ovog višeg suda ni to što je M. K. sudjelovao u postupku diobe 60- tih godine 20. stoljeća samo po sebi na znači da je bio nesavjestan/nepošten glede posjedovanja predmetne čestice. Za postupak diobe nije presudno na koji su način uknjižene nekretnine koje se dijele niti njihova potanka identifikacija, niti je u tom postupka vršena terenska identifikacija dotičnih nekretnina, kako pravilno zapaža sud prvog stupnja. Skreće se pažnja i na odluku VSRH čiji ovdje meritorni dio glasi: „U odluci ovog suda Revx-76/14 od 21. listopada 2014., a na koju se u reviziji poziva tužitelj vezano za prvo postavljeno pitanje, izraženo je pravno shvaćanje da činjenica da je posjedovana nekretnina upisana u zemljišnim knjigama na drugu osobu ne čini sama po sebi posjed nepoštenim, a do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da provjerava stanje u zemljišnim knjigama.” VSRH, Rev 1047/2021 od 12. srpnja 2022. Pa tako i u ovom predmetu propust M. K. da u postupku diobe, ili kasnije, provjerava stanje u zemljišnim knjigama ne dovodi do nepoštenja posjeda.

14. Što se tiče žalbenog razloga kako je iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo da je sporna čestica k.č.br. 907/4 ZGR k.o. V. bila predmetom postupka konfiskacije i sekvestracija jer je pod točkom B3 vidljiva zabilježba sekvestracije Oblasnog narodnog odbora za I., kao i da je potom ista konfiscirana prijašnjem vlasniku C. L. temeljem rješenja Kotarskog suda u Puli od 22. ožujka. 1948. posl. br. I-60/46 pa je na dan donošenja navedenog rješenje ex lege predmetna nekretnina prešla u općenarodnu imovinu, a što je bilo predviđeno tadašnjim propisima bivše Jugoslavije, valja kazati kako isti nije osnovan.

15. Jer za donošenje zakonite odluke u ovom sporu nije odlučno po kojem je pravnom temelju predmetna k.č.br. 407/4 uknjižena kao društveno vlasništvo. Bila to sekvestracija (privremeno oduzimanje uprave nad imovinom), konfiskacija nekretnine narodnog neprijatelja L. C., ili neka druga osnova. Nije sporno da je nekretnina bila uknjižena kao društvena imovina, a kasnije kao vlasništvo Grada V. zbog čega je kao jedan od preduvjeta stjecanja temeljem dosijedanja uzet u obzir rok od 40 godina (čl. 159. st. 4. ZV), dakle dvostruki rok za izvanredno dosijedanja na nekretnini privilegiranog vlasnika. I taj je preduvjet ispunjen.

16. Jer i na konfisciranoj imovini uknjiženoj kao društveno vlasništvo moguće je stjecanje vlasništva temeljem dosjelosti, a primjenom pravnog shvaćanja iz predmetu Trgo protiv RH. Bilo bi drugačije da je L. C., ili njegovi slijednici, zatražio povrat imovine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine prema odredba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, dalje ZNI). U tom slučaju bi trebalo ispitati da li se tužbenim zahtjevom vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Ali takav zahtjev nije istaknut. O njemu nema podatka u zemljišnim knjigama, niti to tvrdi neka od stranaka.

17. Zapisnik od 9. veljače 1963. nije dokaz vođenja zemljišnoknjižnog ispravnog postupka u smislu danas važećeg zakona o zemljišnim knjigama. To je bio postupak sasvim druge vrste i u njemu nisu aktivno sudjelovale osobe čija su prava bila upisana u zemljišnim knjigama, a cilj mu je bio da se u ulošcima u kojima je uknjiženo društveno vlasništvo brišu prava služnosti doživotnog uživanja te da se "sredi" upis društvenog vlasništva i kao "organ upravljanja" upiše NOO P., ali i da se isprave neke "greške" u upisima (vidi listove 130-133 spisa). Stoga vođenjem tog postupka, prema shvaćanju ovog višeg suda, sigurno nije prestala predmnjeva poštenja tadašnjeg posjednika predmetne čestice.

18. I odluka o troškovima postupka je zakonita. Kako je tuženik izgubio parnicu dužan je po čl. 154. st. 1. ZPP naknaditi tužiteljici sve njene potrebne troškove za vođenje parnice, u smislu propisa iz čl. 155. st. 1. ZPP. Sud je prvog stupnja pravilno obredio te potrebne troškove, a trošak zastupanja po odvjetniku izračunao primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: OT).

19. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

20. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio pa ga je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti.

U Zagrebu 24. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.