Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4050/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice S. G. /OIB:…/ iz R., koju zastupa A. S., odvjetnica iz R., protiv tuženika P. b. Z. d.d. /OIB:…/ sa sjedištem u Z., koju zastupa M. B. S., odvjetnica u Odvjetničkom društvu L. i p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-356/2022-27 od 22. siječnja 2024., u sjednici održanoj 24. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-356/2022-27 od 22. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 9012137379, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 1. prosinca 2006. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u članku 4. Ugovora, u dijelu koji glasi: "…promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila", u članku 6.2. u dijelu koji glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete." (stavak I. izreke), odredba istog Ugovora kojom su glavnica i otplata kredita vezani uz valutu švicarski franak, sadržana u članku 6.2. Ugovora, u dijelu kojim je utvrđeno da se kredit i kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja i naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.353,25 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku drugom izreke (stavak II. izreke) i naknadi parnične troškove u iznosu od 2.486,50 eura sa zateznim kamatama (stavak III. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih odredbom članka 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a). Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 9012137379, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 1. prosinca 2006. u dijelu promjenjive stope redovne kamate po odluci tuženika i vezivanje glavnice i redovne kamate uz valutu CHF po srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan plaćanja, zahtjev za isplatu iznosa od 2.353,25 eura (razlika uslijed vezivanja glavnice i otplate kredita uz valutu CHF) sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno da su tuženik (kreditor) i tužiteljica (korisnica kredita) sklopili 1. prosinca 2006. Ugovor o kreditu za iznos od 18.522,33 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita (31. prosinca 2006.), sa rokom otplate kroz 84 mjeseci, namjena kojeg je bila kupnja vozila za osobne potrebe; da je u Ugovoru navedeno - "…kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovor iznosi 4,99% godišnje … obračunava se u CHF. … sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima…" (članak 4.); da je u točki 6.2. Ugovora navedeno - "… kredit i kamata se otplaćuju u 84 .. jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“; da je tužiteljica vratila kredit tuženiku do 31. prosinca 2013.; da razlika plaćenih anuiteta po tužiteljici uzimajući u obzir tečaj CHF na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita (31. prosinca 2006.) u razdoblju od 31. srpnja 2007. do 16. prosinca 2013., iznosi ukupno 2.353,25 eura (pojedine razlike iskazane u ispravljenoj tabeli 5. nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje dipl. oec. V. S.-O. /list 130. - 132. spisa/) i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

/ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku/, stranaka kojeg je bio i tuženik, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu mijenjanja stope redovne kamate po Odluci banaka i vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob.

7. Sporna/o je po tuženiku u žalbenom stadiju postupka: primjena pravila o učincima odluka donesenim po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP-a); izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u 79/2007., 125/2007., kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj:

75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP- a/2007/); zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice - jesu li sporne odredbe Ugovora o kreditu bile razumljive tužiteljici, jesu li kao takve bile odredive za tužiteljicu, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužiteljici predmetni iznos sa zateznim kamatama, i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik; te nastavno i zavisno i odluka o troškovima postupka.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

9. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora i neosnovanosti prigovora zastare.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika činjenično stanje je pravilno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

11. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP- a/2007);

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

- da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007)

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007),

- i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništetne odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP- a/2007).

12. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

13. Direktivom 93/13/EEZ[1] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

14. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutu glavnice u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

15. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za 1 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ)

zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

16. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. /presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015./ u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

17. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu u predmetnoj parnici kako su bili definirani parametri za određivanje promjenjive stope redovne kamate i glavnice u CHF, odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno-posljedičnu veza njihovih kretanja.

18. Dovođenjem u vezu neosporavanog iskaza tužiteljice (rođena 1984. po zanimanju trgovac) u kojem je izjavila da su kreditna sredstva uložena u kupnju automobila za osobne potrebe, da joj je kupnja automobila "F. G. P." u auto-kući "P." bila uvjetovana dizanjem kredita u CHF kod tuženika, da je Ugovor bio pripremljen i da ga je samo otišla ovjeriti kod javnog bilježnika, da na bilo koji način nije bila upoznata sa rizicima kredita, a vezano za mijenjane stope redovne kamate da joj je rečeno da to može biti maksimalno 50,00 kuna, da na kućnu adresu nije dobivala obavijesti o mijenjaju stope redovne kamate (list 90. - 91. spisa) sa Ugovorom o kreditu, kao jedini objektivni zaključak ostaje da je tužiteljica kreditna sredstva uložila u kupnju automobila za osobne potrebe, da se svrha kreditiranja nije izmijenila niti

u svrhe koja

kroz razdoblje vraćanja kredita (tužiteljica nije sklopila Ugovor o kreditu bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti) i da tuženik s tužiteljicom kao potrošačem nije pregovarao o kriterijima na temelju kojih će se mijenjati stopa redovne kamate, i o mogućim rizicima po tužiteljicu u slučaju promjene stope redovne kamate i tečaja u CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasmana kredita (2006.).

19. Sagledavajući okolnosti konkretnog slučaja za zaključiti je da tuženik o riziku koji za tužiteljicu kao potrošača predstavlja promjena stope redovne kamate i valuta glavnice u CHF sa tužiteljicom nije pregovarao, iako je bio svjestan rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ispunjenja obveza po kreditu u valutu CHF, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor, da tužiteljica na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj, da tuženik na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao da su odredbe Ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i valuti u CHF bile predmetom pojedinačnog pregovaranja, i da je tužiteljicu kao potrošača upoznao s mogućim rizicima po tužiteljicu.

20. U prilog neodrživosti žalbenih navoda treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate po jednostranoj Odluci banaka i vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju banke (tuženika), nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[2] ). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

21. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. 2 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

22. Prema tome, nije u pravu tuženik kada tvrdi da se učinci odluka iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača ne odnose na predmetni odnos stranaka, da se ne može tražiti utvrđenje ništetnim dijela ugovora koji je u cijelosti ispunjen, da je potpisom Ugovora tužiteljica prihvatila svaku njegovu odredbu, da se iz ponašanja tužiteljice nije moglo razumno zaključiti da joj nisu bila jasne odredbe Ugovora te njezina prava i obveze, da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora poštovao tada važeću zakonsku regulativu, da je kamatu mijenjao zbog tržišnih uvjeta (ne navodi kojih), da se zaključcima prvostupanjskog suda dovodi u pitanje njegovo pravo ugovaranja promjenjive stope redovne kamate, da je pitanje valutne klauzule, pitanje monetarne vlasti, niti se može kao relevantno prihvatiti s tim u vezi pozivanje na odluke ostalih sudova za koje pogrešno drži da podržava njegovo shvaćanje predmetnog spora.

23. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

24. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužiteljica plaćala po tuženiku obračunatoj glavnice u CHF prema tečaju na dan plaćanja anuiteta zbog rasta tečaja CHF i redovne kamate po stopi koju je tuženik jednostrano mijenjao svojim Odlukama, u razdoblju od 31. srpnja 2007. do 16. prosinca 2013., iznosi ukupno 2.353,25 eura (pojedine razlike iskazane u ispravljenoj tabeli 5. nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje dipl. oec. V. S.-O. /list 130. - 132. spisa/)

25. Kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice iznos od 2.353,25 eura, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja svako mjesečne razlike do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

26. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

26.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kredita u CHF teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Izvodi iz Zapisnika broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. (ništetnosti odredbi o kreditima kojima je glavnica vezana za CHF) i što je predmetna tužba podnesen 15. travnja 2021. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/), kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud (točka 34. obrazloženja prvostupanjske presude).

27. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužiteljica kao potrošač nalazila u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužiteljica kao potrošač nije znala niti mogla ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti, (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

28. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare za novčano potraživanja tužiteljice, koje isti veže uz činjenicu kada je Ugovor o kreditu sklopljen, a kada otplaćen, shvaćanjem da pokretanjem postupka kolektivne zaštite interesa i prava potrošača nije prekinuta zastara jer da je neovisno o tom postupku tužiteljica mogla pokrenuti individualni postupak, da zahtjev iz postupka kolektivne zaštite i predmetne tužbe nisu identični, a niti s tim u vezi pozivanje na stručni članak "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli"[3] .

29. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)".

30. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužiteljici, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

31. Neosnovano je i osporavanje odluke o parničnim troškovima, odnosno tumačenje primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023., u daljnjem tekstu: OT). Naime, prema odredbi članka 155. stavku 2. određene tarifama odmjeriti prema tim tarifama, a

ZPP-a sud je dužan troškove

prema Tbr. 52/3. OT primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, odnosno u konkretnom slučaju OT koja je 22. siječnja 2024. bila na snazi. Stoga nije u pravu tuženik kada tvrdi da je OT vezano za vrijednost boda (2,00 eura / Tbr. 54. OT/) 3 Mr. sc. Andrija Eraković - Pravo i porezi broj 9/19

trebalo primijeniti samo na radnje punomoćnika tužitelja poduzete nakon stupanja na snagu (25. studenog 2023.).

32. Kako tuženik nije naveo druge konkretne povrede i propuste koje je po njemu prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o parničnim troškovima pod stavkom III. i IV. izreke, već se samo pozvao na zakonsku formulaciju o povredama zbog kojih se i ta odluka može pobijati, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to odluka o parničnim troškovima ostaje neizmijenjena.

33. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa istom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

34. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P- 356/2022-27 od 22. siječnja 2024. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 24. rujna 2024.

Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.