REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski prekršajni sud u Splitu

Stalna služba u Omišu

Trg kralja Tomislava 5, 21310 Omiš

Broj: Pp-2043/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski prekršajni sud u Splitu, Stalna služba u Omišu, po sucu Tonču Rakeli, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Snježane Ćubić i zapisničarke Majde Agić, u prekršajnom postupku protiv okrivljenice I. P. zbog prekršaja iz članka 149.

stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkom 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22.), povodom optužnog prijedloga Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe nadzora neregistriranog obavljanja trgovine i usluga KLASA: 336- 02/23-02/220, URBROJ: 443-02-03-02-23-4 od 15. ožujka 2023. , dana 20. rujna 2024.

r i j e š i o  j e  i  p r e s u d i o

I.

U povodu prigovora okrivljenika, pobijani prekršajni nalog Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe za nadzor zaštite okoliša i vodopravne inspekcije KLASA:UP/I-325-01/23-01/386, URBROJ:443-02-03-13-23-2 od 17. listopada 2024 stavlja se izvan snage te se uzima kao optužni prijedlog ovlaštenog tužitelja.

II.

Na temelju članka 161. stavka 6. Prekršajnoga zakona ("Narodne novine" broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.)

Okrivljenica:

I. P., dj. B. OIB:..., kći I. i J.

B., dj. B., rođena . . . . . u Z., s

prebivalištem u K., P. c. . . . , vlasnica  obrta za

trgovinu i ugostiteljstvo P., državljanka Republike Hrvatske, prekršajno kažnjavana,

o s l o b a đ a  s e  o p t u ž b e

što je 28. veljače 2023. kao vlasnica Obrta za trgovinu i ugostiteljstvo P., P. c. . . . K., prilikom obavljanja ugostiteljske djelatnosti pripremanja i usluživanja pića i napitaka u ugostiteljskom objektu vrste caffe bar naziva M., P. c. . . ., K., koristila nepoštenu odnosno agresivnu poslovnu praksu,

koju je koristila prema potrošačima na način da je za ugostiteljske usluge koje pruža, konkretno:

Kava s mlijekom mala mpc 31.12.2022.g. – 9,00 kn/kom/1.19 eura,

Cedevita mpc 31.12.2022.g. – 12,00 kn/kom/1.59 eura,

Sok gazirani 0,25 L mpc 31.12.2022.g. – 15,00 kn/kom/1.99 eura,

Pivo boca 0,5 L mpc 31.12.2022.g. – 16,00 kn/kom/2.12 eura,

neopravdano povećala cijene dana 1. siječnja 2023.g. te od 1. siječnja 2023.g. do i na dan 28. veljače 2023. pružala navedene ugostiteljske usluge po povećanim cijenama, konkretno kako slijedi:

Kava s mlijekom mala mpc 1.30 eura/9,79 kn – povećanje za 9,24%,

Cedevita mpc 1.80 eura/13,56 kn – povećanje za 13%,

Sok gazirani 0,25 L mpc 2.20 eura/16,58 kn – povećanje za 10,55%,

Pivo boca 0,5 L mpc 2.40 eura/18,08 kn – povećanje za 13,2%,

pri čemu je dovela potrošače u nepovoljniji financijski položaj, koristeći uvođenje eura dana 1. siječnja 2023. kao službene valute te okolnosti u kojima se potrošači nalaze,

a koje okolnosti su bitno utjecale na odluku potrošača pri kupnji usluga

dakle, prilikom pružanja usluga koristili nepoštenu odnosno agresivnu poslovnu praksu čime je počinila prekršaj opisan u članku 34. stavku 4. vezano za članak 35., članak 38. te članak 39. stavak 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj

19/22.), kažnjivo po članku 149. stavku 3., vezano za članak 149. stavka 1. točka 49

Zakona o zaštiti potrošača.

Na temelju članka 140. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. Prekršajnoga zakona, troškovi postupka iz članka 138. stavka 2. točaka 2. do 5. i točke 7. toga Zakona padaju na teret proračunskih sredstava Suda.

Obrazloženje

1. Državni inspektorat, Područni ured Split, Služba nadzora neregistriranog obavljanja ugostiteljske djelatnosti, pružanja ugostiteljskih usluga i usluga u turizmu, pod gore navedenim brojem podnio je optužni prijedlog protiv okrivljenice, radi prekršaja činjenično opisanog i pravno označenog kao u izreci ovog prekršajnog naloga.

1. 1. Po primitku navedenog optužnog prijedloga Sud je pregledao dokaze koji prileže spisu, kao i cjelovit predmetni prekršajni spis, te utvrdio da su se ostvarili uvjeti iz članka 161. stavka 7. i članka 230. istog Zakona i protiv okrivljenika izdao prekršajni nalog pod poslovnim brojem Pp-2043/2023-3 od 16. travnja 2024., na koji je okrivljenica izjavila prigovor.

1.2. Postupajući po prigovoru okrivljenika na prekršajni nalog, u smislu odredbe članka 243. Prekršajnog zakona, Sud je našao da je prigovor izjavljen u zakonskom roku te je prekršajni nalog stavio izvan pravne snage i temeljem članka 221. stavka 1.

točke 6., a sukladno članku 244. stavku 1. Prekršajnog zakona proveo redovni postupak.

2. Okrivljenoj se stavlja na teret da je u inkriminiranom periodu prilikom pružanja ugostiteljskih usluga koristila nepoštenu odnosno agresivnu poslovnu praksu zabranjenu odredbama članka 33., članka 34., članka 35., članka 38. i članka 39. točke

3. Zakona o zaštiti potrošača koju je koristila u odnosu prema potrošačima pri čemu je dovela potrošače u nepovoljniji financijski položaj, koristeći uvođenje eura 1. siječnja 2023. kao službene valute te okolnosti u kojima se potrošači nalaze, a koje okolnosti su bitno utjecale na odluku potrošača pri plaćanju usluga, na način da je povećala cijene svojih usluga na način naveden u prekršajnom nalogu-optužnom prijedlogu.

3. Odredbom članka 33. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena poslovna praksa zabranjena.

3.1. Odredbom članka 34. Zakona o zaštiti potrošača propisano je:

(1) Poslovna praksa je nepoštena:

– ako je suprotna zahtjevima profesionalne pažnje i

– ako, u smislu određenog proizvoda, bitno utječe ili je vjerojatno da će bitno utjecati na ekonomsko ponašanje prosječnog potrošača kojemu je takva praksa namijenjena ili do kojega ona dopire odnosno prosječnog člana određene skupine potrošača na koju je ta praksa usmjerena.

(2) Poslovna praksa koja će vjerojatno bitno utjecati na ekonomsko ponašanje samo jasno odredive skupine potrošača koji su zbog tjelesnih ili duševnih mana, dobi ili lakomislenosti posebno osjetljivi na određenu poslovnu praksu ili određeni proizvod, i to na način koji je trgovac mogao razumno predvidjeti, procjenjivat će se iz perspektive prosječnog člana te skupine potrošača.

(3) Odredba stavka 2. ovoga članka ne utječe na dopuštenost korištenja uobičajene i zakonite promidžbene prakse preuveličavanja ili davanja izjava za koje se ne očekuje da budu shvaćene doslovno.

(4) Nepoštenom poslovnom praksom posebno se smatra: – zavaravajuća poslovna praksa i

– agresivna poslovna praksa.

3.2. Odredbama članka 35. Zakona o zaštiti potrošača propisano je:

(1) Poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži netočne informacije, zbog čega je neistinita ili ako na neki drugi način, uključujući njezino cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično točna, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača u vezi s nekom od okolnosti navedenih u stavku 2.

ovoga članka, čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

(2) Okolnosti iz stavka 1. ovoga članka na koje se zavaravajuća poslovna praksa odnosi jesu:

1. postojanje ili priroda proizvoda

2. osnovna obilježja proizvoda, kao što su njegova dostupnost, koristi, rizici, izvedba, sastav, pripadci, postojanje postprodajne pomoći potrošaču i sustava rješavanja pritužbi, metode i datum izrade ili nabave, dostava, podobnost za ostvarivanje svrhe, način korištenja, količina, specifikacija, zemljopisno ili tržišno podrijetlo, rezultati koji se očekuju od njegove uporabe ili rezultati i bitni pokazatelji testova ili provjera provedenih na proizvodu

3. opseg obveza trgovca, motivi poslovne prakse te priroda postupka prodaje, bilo koja izjava ili simbol koji se odnosi na izravno ili neizravno sponzorstvo ili odobrenje trgovca ili proizvoda

4. cijena proizvoda ili način na koji je ona izračunata ili postojanje određene pogodnosti u odnosu na cijenu

5. potreba servisiranja, rezervnih dijelova, zamjene ili popravka

6. priroda, obilježja i prava trgovca ili njegova zastupnika, kao što su njegov identitet, imovina, kvalifikacije, status, odobrenja, članstvo u određenim udruženjima ili povezanost s nekim drugim subjektima, njegovo industrijsko, komercijalno ili drugo intelektualno vlasništvo, nagrade i priznanja

7. prava potrošača, uključujući prava koja potrošač ima na temelju pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke

8. rizici kojima potrošač može biti izložen.

(3) Poslovna praksa se smatra zavaravajućom ako, u konkretnom slučaju uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja, prosječnog potrošača navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio, a uključuje:

1. bilo koji oblik stavljanja proizvoda na tržište, uključujući i usporedno oglašavanje koje dovodi do poistovjećivanja tog proizvoda s nekim drugim proizvodom, žigom, zaštićenim imenom ili drugim znakom raspoznavanja konkurenta na tržištu

2. nepoštivanje obveza, od strane trgovca, koje proizlazi iz pravila postupanja trgovaca koja ga obvezuju, uz pretpostavku da ta obveza ne predstavlja tek namjeru, već je riječ o čvrstoj obvezi koju je moguće provjeriti te uz pretpostavku da je trgovac u okviru poslovne prakse naznačio da je vezan tim pravilima postupanja

3. svako stavljanje robe na tržište Republike Hrvatske uz tvrdnju da je identična robi stavljenoj na tržište u drugim državama članicama iako se ta roba značajno razlikuje po sastavu ili obilježjima, osim ako je to opravdano legitimnim i objektivnim kriterijima.

4. Sukladno članku 6. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu (u daljnjem tekstu: Direktiva) poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži lažne informacije te je stoga neistinita ili ako na bilo koji način, uključujući sve ukupno predstavljanje, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača, čak i ako je informacija činjenično točna i to u odnosu na jedan ili više slijedećih čimbenika te ako u bilo kojem od spomenutih slučajeva potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio.

5. Dakle, poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži netočne informacije zbog čega je neistinita ili ako na drugi način, uključujući njeno cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično točna, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača u vezi s nekom od okolnosti navedenih u članku 35.

stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača, čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

6. Agresivna poslovna praksa propisana je odredbom članka 38. Zakona o zaštiti potrošača: Poslovna praksa smatra se agresivnom ako u konkretnom slučaju,

uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja korištenjem uznemiravanja, prisile, uključujući fizičku silu ili prijetnju te nedopušten utjecaj, u bitnoj mjeri umanjuje ili je vjerojatno da će umanjiti slobodu izbora ili postupanja prosječnog potrošača u vezi s proizvodom te ga time navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

6.1. Odredbom članka 39. stavak 1. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Prilikom odlučivanja o tome je li u poslovnoj praksi korišteno uznemiravanje, prisila, uključujući silu ili prijetnju ili nedopušten utjecaj, vodit će se računa o tome je li trgovac iskorištavao nesretne ili druge okolnosti u kojima se potrošač nalazio, a koje su bile tolikog značenja da su umanjile sposobnost potrošača da razumno rasuđuje, a trgovac je bio svjestan da će te okolnosti utjecati na odluku potrošača u odnosu na proizvod.

6.2. Sukladno članku 8. Direktive poslovna praksa smatra se agresivnom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti, uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile te nedopuštenim utjecajem osjetno narušava ili je vjerojatno da će narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom te ga na taj način navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o transakciji koju inače ne bi donio.

6.3. Sukladno članku 9. stavku c) Direktive pri utvrđivanju koristi li se u poslovnoj praksi uznemiravanje, prisila, uključujući uporabu fizičke sile ili nedopuštenim utjecajem, u obzir se uzima slučaj kada trgovac iskorištava specifičnu nesreću ili okolnosti takve težine koja narušavaju potrošačevo prosuđivanje, čega je trgovac svjestan, kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezano uz proizvod.

7. Sukladno gore citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača poslovna praksa smatra se agresivnom ako u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja:

- korištenjem uznemiravanja, prisile, uključujući fizičku silu ili prijetnju te nedopušteni utjecaj

- u bitnoj mjeri umanjuje ili je vjerojatno da će umanjiti slobodu izbora ili postupanja prosječnog potrošača u vezi s proizvodom

- te ga time navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

7.1. Iz citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Direktive nedvojbeno proizlazi da je u konkretnoj situaciji za postojanje agresivne poslovne prakse u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti, potrebno ispuniti slijedeće uvjete: da je trgovac uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile te nedopuštenim utjecajem (iskorištavajući specifičnu nesreću ili okolnosti takve težine koja narušavaju potrošačevo prosuđivanje čega je trgovac svjestan, kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezano uz proizvod), u bitnoj mjeri umanjio ili je vjerojatno da će umanjiti slobodu izbora ili postupanja prosječnog potrošača u vezi s proizvodom te ga time navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.

8. Sukladno odredbi članka 5. stavka 2. Direktive poslovna praksa je nepoštena ako je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i ako "bitno

narušava ili je vjerojatno da će bitno narušiti" gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača. Odredbama članaka 6., 7. i 8. Direktive zabranjuje se zavaravajuća i agresivna poslovna praksa ako navodi je vjerojatno da će prosječnog potrošača navesti da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio.

9. Zahtjev da se poslovnom praksom mora moći narušiti gospodarsko ponašanje potrošača kako bi se smatrala nepoštenom, drugačije je formuliran u članku

5. stavku 2. nego u člancima 6., 7. i 8. Direktive. No, članak 5.stavak 2. Direktive trebao bi se tumačiti u svezi s člankom 2.točke e) Direktive koja glasi: "bitno narušavanje gospodarskog ponašanja potrošača" znači korištenje poslovne prakse sa ciljem bitnog narušavanja potrošačeve sposobnosti da donese informiranu odluku, što potrošača navodi na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

10. Stoga na temelju članka 5. stavka 2. Direktive ono što određuje narušava li bitno poslovna praksa gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača ili je vjerojatno da će ga bitno narušiti jest navodi li poslovna praksa ili je vjerojatno da će navesti potrošača "da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio". To je ocjena jednaka onoj koju je potrebno dati u skladu sa člancima 6., 7. i 8. Direktive. Iz toga proizlazi da je jezična formulacija članka 5. stavka 2. Direktive različita od jezične formulacije članaka 6., 7. i 8. Direktive, dok je zahtjev u pogledu bitnog narušavanja ponašanja potrošača istovjetan.

11. Poslovna praksa smatra se agresivnom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti, uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile te nedopuštenim utjecajem u znatnoj mjeri narušava ili vjerojatno da će u znatnoj mjeri narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom te ga na taj način navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

12. Pri utvrđivanju koristi li se u poslovnoj praksi uznemiravanje, prisila, uključujući uporabu fizičke sile, ili nedopuštenim utjecajem, u obzir se uzima slučaj kada trgovac iskorištava specifičnu nesreću ili okolnosti takve težine koja narušava potrošačevo prosuđivanje, čega je trgovac svjestan, kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezanu uz proizvod.

13. Za istaknuti je da je sud Europske unije u predmetu C-295/16 od 19. listopada 2017. presudio da Direktiva uvodi potpuno usklađivanje pravila o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnih subjekata prema potrošačima i da države članice stoga ne mogu usvojiti, kao što se izričito predviđa člankom 4. Direktive, strože mjere od onih koje su predviđene Direktivom, čak ni u svrhu osiguranja više razine zaštite potrošača.

14. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da u činjeničnom opisu prekršaja nisu navedene odlučne činjenice koje čine činjenični supstrat zavaravajuće odnosno agresivne poslovne prakse opisane u Zakonu o zaštiti potrošača i Direktivi, zbog čega djelo opisano na način kako je to učinio ovlašteni tužitelj, po propisu nije prekršaj odnosno nije podvedivo pod prekršaj iz članka 149. stavka 1. točke 49. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača, stoga je ovaj prekršajni postupak trebalo dovršiti u fazi njegova ispitivanja donošenjem presude kojom se sukladno odredbi članka 161. stavka 6. Prekršajnoga zakona okrivljena oslobađa optužbe.

15. Prekršaj iz članka 149. stavka 1. točke 49. Zakona o zaštiti potrošača čini trgovac – pravna osoba ako se koristi praksom koja je nepoštena u smislu članaka 34.

do 40. toga Zakona. Iz tako koncipiranog pravnog opisa prekršaja proizlazi da u činjeničnom opisu konkretnog prekršaja mora biti opisana poslovna praksa koju navodno primjenjuje okrivljenik te moraju biti naznačena obilježja koja tu poslovnu praksu čine nepoštenom u smislu članaka 34. do 40. Zakona o zaštiti potrošača. Je li poslovna praksa nepoštena sud mora presuditi u granicama onoga što je opisao ovlašteni tužitelj u činjeničnom opisu prekršaja, pri čemu ne smije samoinicijativno dodavati niti mijenjati elemente nepoštenosti koje je naveo ovlašteni tužitelj, zato što bi u protivnom, Sud na sebe preuzeo ulogu progona, koja pripada ovlaštenom tužitelju u smislu članka 83. Prekršajnog zakona, pa bi time, protivno članku 179. stavku 3. Prekršajnoga zakona, riskirao prekoračenje optužbe koja se okrivljeniku stavlja na teret i time počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6. Prekršajnog zakona, na koju ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

16. U okolnostima konkretnog predmeta ovaj Sud smatra da povećanje cijena uslijed promjene valute, samo po sebi, ne predstavlja nedopušten utjecaj na potrošača za koji je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio. Nadalje, prema shvaćanju ovoga Suda uvođenje eura nije ona "nesretna ili druga okolnost" kakvu u vidu ima odredba članka 39. stavak 1. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koja bi bila tolikog značenja da je mogla umanjiti sposobnost potrošača da razumno rasuđuje. Naime, promjena službene valute, pored pripremnih radnji koje su obavljene prije uvođenja eura i na samom početku njegove uporabe, nije takva okolnost koja bi mogla umanjiti sposobnost prosječnog potrošača da razumno rasuđuje i da primijeti povećanje cijena, pogotovo kod obveze dvojnog iskazivanja cijena prije i nakon 1. siječnja 2023.

17. Neopravdano povećanje cijena zbog uvođenja eura kao službene valute u

Republici Hrvatskoj i dovođenje potrošača u nepovoljniji financijski položaj predstavlja kršenje načela iz članka 7. stavka 2. i članka 8. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, ali nije propisano kao prekršaj tim Zakonom. Stoga je ovlašteni tužitelj zbog kršenja spomenutih načela Zakona o uvođenju eura pokušao opisati elemente nepoštene poslovne prakse u smislu članaka 34. do 40. Zakona o zaštiti potrošača, pozivanjem na nepoštenu odnosno agresivnu poslovnu praksu.

Načelo zakonitosti kažnjivih djela je ugrađeno u članak 31. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske te je bitan element vladavine prava, koji treba tumačiti i primjenjivati kako to proizlazi iz njegovog cilja i svrhe na način da se pruži učinkovita zaštita od proizvoljnog progona, osuđivanja i kažnjavanja, te utjelovljuje načelo da jedino zakon može opisati kažnjivo djelo i propisati kaznu, također da kazneno pravo ne smije biti ekstenzivno tumačeno na štetu okrivljenika.

18. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 140. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. Prekršajnoga zakona.

U Omišu, 20. rujna 2024.

Zapisničarka

Sudac Majda

Agić, v.r.

Tonči Rakela, v.r.

Viša sudska savjetnica

Snježana Ćubić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude ovlašteni tužitelj ima pravo žalbe u roku od 8 (osam) dana od dana primitka iste Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi pismeno u 2 (dva) istovjetna primjerka putem ovog Općinskog prekršajnog suda.

Za točnost otpravka-ovlaštena službenica

Majda Agić