Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-109/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Vladimira Ferenčevića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. I., S. N., OIB: …, koju zastupa punomoćnik Lj. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. K., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovno broj P-4493/2022-23 od 20. studenog 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2024.,
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija te se potvrđuje pobijana presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovno broj P-4493/2022-23 od 20. studenog 2023.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je odbijen tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenom izravne naplate povodom prijedloga tuženika Financijskoj agenciji od 16. svibnja 2019., temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7261/2014 od 16. travnja 2018., radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 31.125,00 kuna zakonskom zateznom kamatom od 16. travnja 2018.
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužiteljica. Navodi da je pobija iz svih žalbenih razloga, s tim da konkretni žalbeni navodi upućuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čanka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/2.2 - dalje: ZPP).
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Novčani iznos radi namirenja kojeg je pokrenut postupak izravne naplate je tuženiku dosuđen na ime troškova parničnog postupka iz kojeg potječe presuda koja u navedenom postupku izravne naplate predstavlja osnovu za plaćanje.
6. Tužiteljica svoju tvrdnju o nedopuštenosti ovrhe zasniva na daljnjoj tvrdnji da je navedena tražbina u međuvremenu prestala na temelju sporazuma stranaka.
7. Prvostupanjski sud je utvrdio, s tim da između stranaka niti nije sporno:
- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7261/2014 od 16. travnja 2018., tuženik iz ovog postupka utvrđen suvlasnikom u 17855/100000 dijela na z.k.č.br.875, kuća br.4 i dvorište u ul. …, k.o. V. te da je tužiteljica iz ovog postupka, kao upisana z.k. vlasnica u cijelosti, dužna trpjeti upis toga prava tuženika u zemljišnim knjigama, kao i naknaditi tuženiku iz ovog postupka parnični trošak u iznosu od 31.125,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 16. travnja 2018. do isplate,
- da su stranke nakon toga sklopile ugovor o diobi bračne stečevine od 28. rujna 2018., kojim su u bitnome konstatirale da bračnu stečevinu čine nekretnina koja je bila predmet navedenog parničnog postupka i novčani iznos od 11.000,00 EUR, s tim da navedenu imovinu dijele na način da tužiteljici pripadne nekretnina u cijelosti, a tuženiku novčani iznos,
- da navedeni sporazum sadrži odredbu članka 9. koja u cijelosti glasi: „Ovim ugovorom stranke su riješile sve svoje imovinske odnose i rasporedile svu svoju imovinu stečenu za trajanja njihova braka, te potpisom istog potvrđuju da više nemaju nikakvih međusobnih niti daljnjih potraživanja.“
8. Između stranaka je sporno kakva je bila njihova zajednička namjera pri sklapanju navedenog ugovora, tj. da li se je tuženik njegovim sklapanjem odrekao novčanog potraživanja na ime parničnog troška temeljem citirane presude, ili se odredba članka 9. ugovora odnosi isključivo na bračnu stečevinu.
9. Prvostupanjski sud pobijanu presudu u bitnome obrazlaže tako što na temelju teksta samog ugovora te iskaza stranaka i svjedoka T. K., sina stranaka, cijeni da tužiteljica nije dokazala da se je sklapanjem navedenog ugovora tuženik odrekao prava na parnični trošak koji mu je dosuđen navedenom presudom.
10. Osnovana je žalbena tvrdnja da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nepotpuno interpretira iskaz svjedoka T. K., kada iznosi isključivo onaj dio njegovog iskaza gdje on navodi kako se ne sjeća po kojim osnovama se je tuženik trebao odreći svog potraživanja. Naime navedeni svjedok u svom iskazu navodi: „Koliko se sjećam razgovor je bio da se isplati iznos vrijednosti kuće te da se on odrekne potraživanja prema svim osnovama. Ne sjećam se koje su to osnove bile“, s tim da na poseban upit navodi: „Na upit punomoćnika tužitelja da li su razgovarali o troškovima postupka navodim da nisu izričito navodili nego su rekli „sve“. Ovakav sadržaj iskaza navedenog svjedoka, suprotno ocjeni prvostupanjskog suda, ukazivao bi na to da su stranke pri sklapanju ugovora imale u vidu i navedeni parnični trošak.
11. Međutim, imajući u vidu da je na tužiteljici bio teret dokaza na spornu okolnost, pravila o tumačenju ugovora iz članka 319. i 320. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO), kao i sadržaj isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, ovaj drugostupanjski sud cijeni neosnovanim žalbene tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju na navedenu spornu okolnost, i to iz slijedećih razloga.
12. Iz neosporenog dijela iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o diobi bračne stečevine sastavio njezin odvjetnik, te da je tuženik na takav ugovor pristao. Proizlazi, dakle, da je ugovor pripremila i predložila jedna ugovorna strana, u kojem slučaju se temeljem članka 320. stavka 1. ZOO-a, nejasne ugovorne odredbe imaju tumačiti u korist druge strane.
13. Iz obrazloženja priložene presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-7261/14- 24 od 16. travnja 2018., kojom je utvrđeno suvlasništvo ovdje tuženika na zk.č.br. 875 k.o. V., proizlazi da je vrijednost njegovog idealnog dijela navedene nekretnine utvrđena u iznosu od 82.027,66 kuna, što odgovara iznosu od 11.000,00 eura, koji novčani iznos navedenim ugovorom ima pripasti tuženiku. Sve i kada se ne bi radilo o iznosu koji predstavlja bračnu stečevinu, od čega bi polovina i bez sklapanja navedenog Ugovora pripadala tuženiku, već da se je radilo o iznosu koji se je tužiteljica obvezala platiti tuženiku na ime njegovog idealnog dijela na nekretnini, što proizlazi iz iskaza svjedoka i stranaka, radilo bi se o iznosu koji ne premašuje vrijednost navedenog idealnog dijela.
14. Odredbom članka 319. stavka 2. ZOO-a je propisano da pri tumačenju spornih ugovornih odredbi treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim navedenim Zakonom. Jedno od načela obveznog prava je i načelo jednake vrijednosti činidaba sadržano u članku 7. navedenog zakona. Polazeći i od navedenog načela, spornu je odredbu potrebno tumačiti upravo na način da se tuženik navedenim Ugovorom nije odrekao svoga prava na dosuđeni parnični trošak, budući da bi time bilo bitno narušeno navedeno načelo.
15. Iz navedenih razloga je temeljem članka 373. a ZPP-a žalba odbijena kao neosnovana te je potvrđena pobijana presuda.
Bjelovar, 19. rujna 2024.
Predsjednik vijeća
Vladimir Šestak v. r.
