REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-3159/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Renate Popović, predsjednice vijeća, te sudaca Davorka Kučana i Karmen Novak Hrgović, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Matee Sačević, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog MM, zbog prekršaja iz čl. 229. st. 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20; dalje: ZSPC), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, poslovni broj: Pp-16363/2022-8 od 8. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okrivljenog MM kao neosnovana te se potvrđuje pobijana presuda.

II. Na temelju čl. 139. st. 3. i čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22; dalje: PZ), okrivljeni MM je obvezan naknaditi iznos troškova žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 EUR (trideset eura) u roku od 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, poslovni broj: Pp-16363/2022-8 od 8. ožujka 2024., okrivljeni MM je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 229. stavka 7. ZSPC-a, činjenično opisanog u izreci, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 660,00 eura.

1.1. Istom presudom okrivljenik je obvezan platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 eura u roku od 15 dana od dana primitka prvostupanjske presude.

2. Protiv prvostupanjske presude okrivljeni MM je, putem branitelja Andreja Bošnjaka, odvjetnika u Zagrebu, pravodobno podnio žalbu zbog svih žalbenih osnova. U bitnome navodi da ne postoji krivnja okrivljenika jer u konkretnom slučaju nije ispunjeno biće prekršajnog djela jer okrivljenik kao vlasnik vozila nije u obvezi u svako doba znati tko koristi to vozilo, posebice ako je vozilo u suvlasništvu više osoba pa nastavno na to ističe da okrivljenik nije mogao dati vjerodostojan podatak o osobi koja je inkriminiranog dana upravljala vozilom jer ga on nema i nije ga mogao znati, posebice jer od nadležne policijske postaje nije dobio fotografiju vozila u prekršaju, a iz one dostupne kroz sustav e-prekršaji se ne može razlučiti počinitelj. Također ističe da je okrivljenik dostavio u ostavljenom roku sve podatke kojima je raspolagao i pokušao udovoljiti zahtjevima policijske postaje u skladu s mogućnostima u konkretnoj situaciji. U svojoj obrani okrivljenik je naveo da ključ predmetnog vozila stoji u uredu i dostupan je svim zaposlenicima i članovima uže obitelji, a budući da se ne vodi evidencija tko je kada upravljao vozilom niti se netko pozitivno očitovao da bi inkriminiranog dana vozio, okrivljenik nije mogao dostaviti vjerodostojne podatke. Nadalje ističe da je u bračnoj zajednici sa svojom suprugom od 2015., odnosno bio je u bračnoj zajednici pri kupovini konkretnog vozila zbog čega je isto dio bračne stečevine i u suvlasništvu supružnika, a zakon ne predviđa da suvlasnik u svakom trenutku mora znati kada drugi suvlasnik koristi vozilo. Nadalje okrivljenik ističe da se u konkretnom slučaju imala primijeniti blagodat nesvjedočenja protiv svog bračnog druga, koje je ustavno pravo i služi zaštiti obitelji i bračne zajednice.

2.1.Žalitelj predlaže da se zbog svih navedenih razloga, njegova žalba uvaži.

3. Žalba je neosnovana.

4. Razmotrivši predmet, ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. PZ-a, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje: Sud) je utvrdio da presudom nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika, niti su počinjene one bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Suprotno žalbenim navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud nakon provedenog postupka i svih potrebnih dokaza, pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza zajedno i svakog dokaza zasebno, te na osnovu cjelokupne materijalne dokumentacije, utvrdio sve odlučne činjenice te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za prekršaj iz primijenjenog propisa. Za svoju odluku prvostupanjski sud je iznio valjane i dostatne razloge koje je valjano obrazložio.

5.1. Nadalje, u odnosu na navode okrivljenika da su i drugi članovi obitelji te zaposlenici ureda koristili njegovo vozilo i da zbog proteka vremena nije u mogućnosti utvrditi tko je točno upravljao vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja, istome se ukazuje na to da se za prekršaj iz članka 229. stavka 7. ZSPC-a može kazniti isključivo vlasnik vozila ukoliko ne dostavi vjerodostojan podatak o osobi koja je u vrijeme počinjenja prekršaja upravljala vozilom i to u roku od 15 dana od dana primitka obavijesti o počinjenom prekršaju, a što okrivljenik nije učinio već je dostavio imena više osoba, što isti ne spori. Dostavljanje podataka za više osoba smatra se nevjerodostojnim podatkom o osobi koja je upravljala navedenim vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja iz razloga što nije moguće utvrditi koja od navedenih osoba je počinitelj prekršaja, a kako to propisuje i zakon u članku 229. stavku 3. ZSPC-a.

5.2.Neosnovani su navodi žalitelja da ne postoji krivnja jer nije ispunjeno biće prekršaja jer je okrivljenik, a kako to i sam navodi, dostavio podatke više osoba na obrascu – podaci o vozaču, a što sam zakon izričito karakterizira kao nevjerodostojne podatke, stoga navodi okrivljenika da je tako postupio jer ne raspolaže podatkom tko je zaista upravljao vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja i jer zakonski nije obvezan voditi o tome evidenciju, nisu prihvaćeni. Ovaj Sud smatra da su takvi navodi usmjereni isključivo prema otklanjanju prekršajne odgovornosti okrivljenika.

5.3.Okrivljenik nije zakonom obvezan voditi evidenciju o tome tko i kada koristi vozilo u njegovom vlasništvu, ali kao registrirani vlasnik vozila je odgovoran za to vozilo i osobe kojima isto daje na upravljanje. Vlasništvo motornog vozila obvezuje i od vlasnika se očekuje povećani stupanj pažnje i odgovornosti u svezi tog vozila na način da su dužni znati gdje se vozilo nalazi i tko isto koristi (bilo vođenjem evidencije ili na drugi način). Cijeli smisao članka 229. stavka 3. i 7. ZSPC-a je utvrđivanje počinitelja prekršaja koji se ne mogu utvrditi neposredno već pozivanjem na odgovornost vlasnika vozila, koji ukoliko ne postupi po zahtjevu odnosno ne dostavi podatke o vozaču, će kao vlasnik vozila odgovarati jer je on taj koji vlasništvom nad vozilom nosi tu odgovornost da se njegovo vozilo u svakom trenutku koristi u skladu sa zakonom.

5.4.Navodi okrivljenika da nije mogao utvrditi počinitelja prekršaja kako bi mogao njegove podatke dostaviti putem obrasca podaci o vozaču, jer mu nadležna policijska postaja nije dostavila fotografiju vozila i vozača u vrijeme počinjenja prekršaja, nisu osnovani jer je uvidom u e-mail korespondenciju od 7. listopada 2021. vidljivo da je okrivljenik obaviješten da mu je fotografija dostupna putem platforme e-prekršaji unosom koda s Obavijesti o počinjenom prekršaju ili osobno na uvid dolaskom u prostorije nadležne policijske postaje. Rezolucija navedene fotografije nije jedan od uvjeta za ostvarenje bića ovog prekršaja, već je, kao što je ranije rečeno, odgovornost vlasnika vozila da zna kome i kada daje svoje vozilo na upravljanje. Uostalom, od počinjenja prekršaja do dostave obavijesti o počinjenom prekršaju prošlo je, prema riječima okrivljenika, oko mjesec dana, što nije tako dugo vremensko razdoblje da okrivljenik ne bi znao tko je vozilom upravljao na području grada Šibenika gdje je počinjen prekršaj, zbog čega je ovaj Sud odbio žalbu kao neosnovanu u tom dijelu.

6.U odnosu na navode okrivljenika da je isti samo suvlasnik vozila jer je isto kupljeno za vrijeme trajanja bračne zajednice nisu prihvaćeni iz razloga što Pravilnik o registraciji i označavanju vozila („Narodne novine“ broj 130/2017) u članku 3. stavku 1. i 3. propisuje da se vozilo registrira na vlasnika vozila. Ukoliko je vozilo u vlasništvu nekoliko osoba, registrira se na jednu od tih osoba sukladno pisanoj izjavi koju vlasnici daju stanici za tehnički pregled vozila, a u prometnu dozvolu u prostor za napomenu upisuje se riječ: »Suvlasništvo«. Nadalje, članak 26. stavak 1. istog Pravilnika propisuje da se evidencija o registriranim vozilima vodi na informacijskom sustavu ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, a podatke u evidenciju unose stanice za tehničke preglede vozila i stručna organizacija prilikom registracije vozila i obavljanja ostalih povezanih poslova. Dakle, vlasništvo vozila dokazuje se putem spomenute evidencije koja je jedina relevantna za utvrđivanje te činjenice. Okrivljenik nije dokazao da bi predmetno vozilo doista bilo u suvlasništvu, na način kako to propisuje navedeni Pravilnik, zbog čega se i ovakve izjave smatraju načinom za umanjenje prekršajne odgovornosti okrivljenika. Također, neosnovano se okrivljenik poziva na blagodat nesvjedočenja protiv svog bračnog druga iz razloga što se takva blagodat priznaje prilikom davanja iskaza pred sudom i ne odnosi se na davanje podataka o vozaču koji je upravljao vozilom u trenutku počinjenja prekršaja. Uostalom, sam okrivljenik je naveo da ne zna tko bi vozilom upravljao, dakle u pitanju nije bilo navođenje bračnog druga, zbog čega je takvo pozivanje okrivljenika paušalno i hipotetsko pa je i u tom dijelu valjalo odbiti žalbu.

7. Ispitujući potom odluku o kazni ovaj Sud je stava da je prvostupanjski sud cijenio sve okolnosti iz članka 36. PZ-a te je opravdano okrivljeniku za predmetni prekršaj izrekao novčanu kaznu, i to u zakonskom minimumu, stoga je ovaj Sud stajališta da je kazna primjerena težini počinjenog prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, te je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da će njome biti ostvarena svrha kažnjavanja.

8.Odluka o paušalnom iznosu troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c PZ-a. Kako je Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj:18/13), propisan opći okvir paušalne svote u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (ekvivalent u eurima). Sud je paušalni iznos troškova prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona odredio u iznosu od 30,00 eura, što je po mišljenju ovog suda primjereno s obzirom na složenost i trajanje postupka, a obzirom da nema podataka o imovnom stanju okrivljenika mišljenja je da takav iznos troškova neće utjecati na njegovo uzdržavanje.

9. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 19. rujna 2024.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Matea Sačević, v.r.

Renata Popović, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 5 otpravaka: za spis, branitelja, okrivljenika i tužitelja.