Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-280/2024-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. F. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. T., odvjetniku iz Č., protiv tuženika H. T. d.d. Z., OIB:…, kao pravni sljednik K. d.o.o. Č., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. i p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti tj. ništetnosti otkaza, podredno poništenja otkaza te sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-41/2020-11 od 12. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-41/2020-11 od 12. studenog 2020. potvrđuje u točki 1. izreke podstavku 1) u dijelu odbića tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenjem da je otkaz ugovora o radu od 25. svibnja 2018., a koji je tuženik donio u odnosu na tužitelja nedopušten, tj. ništetan, podstavku 2) za utvrđenjem da se sudski raskida predmetni ugovor o radu između stranaka s danom 20. lipnja 2018., podstavku 3.) da je tuženik dužan isplatiti tužitelju naknadu štete u iznosu od 23.352,21 eur/176.000,00 kn[1] s kamatama i podstavku 4) da je tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, te u točki 2. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak sastava revizije u iznosu od 248,86 eur/1.875,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio utvrđenje da je otkaz ugovora o radu od 25. svibnja 2018., a koji je tuženik donio u odnosu na tužitelja nedopušten tj. ništetan, podredno da se poništava otkaz ugovora o radu od 25. svibnja 2018., utvrđuje sudski raskid predmetnog ugovora o radu između stranaka s danom 20. lipnja 2018., da se tuženika obveže isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 9.290,60 eur/70.000,00 kn (očitom greškom navodi se 23.352,21 eur/176.000,00 kn), te tuženika obveže naknaditi troškove parničnog postupka tužitelju, sve pobliže navedeno točkom 1. izreke citirane presude. Točkom 2. izreke tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.448,93 eur/41.055,00 kn.

2. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku utvrđeno je da je tužba tužitelja za isplatu naknade štete u iznosu od 14.068,62 eur/106.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama povučena.

3. Protiv citirane presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tužitelja kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tužitelja na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

5. Presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-109/2021-3 od 2. prosinca 2021. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za poništenjem otkaza od 25. svibnja 2018. (toč. I izreke), dok je preinačena prvostupanjska presuda utvrđenjem da je otkaz od 25. svibnja 2018. nedopušten te je utvrđen sudski raskid ugovora o radu s danom 20. lipnja 2018. (toč. II izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju na ime naknade štete plati iznos od 9.290,60 eur/70.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. studenoga 2020. do isplate. Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 428,70 eur/3.230,00 kn te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška od 41.055,00 kn (točka III izreke).

6. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-615/2022- 2 od 12. rujna 2023. prihvaćena je revizija tuženika i ukinuta presuda Županijskog suda u Rijeci poslovi broj Gž R-109/2021-3 od 2. prosinca 2021. u dijelu pod točkom II i III izreke i u tom je dijelu predmet vraćen ovom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Žalba tužitelja nije osnovana.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se sadržajno upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

9. U ovoj žalbenoj fazi postupka predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je otkaz ugovora o radu od 25. svibnja 2018., a koji je tuženik donio u odnosu na tužitelja nedopušten, tj. ništetan, zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu s danom 20. lipnja 2018. i naknade štete tužitelju u iznosu od 9.290,60 eur/70.000,00 kn s kamatama.

10. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac 1. siječnja 2010. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za poslove radnog mjesta voditelja Službe održavanja, s početkom rada tužitelja od 1. siječnja 2010., uz ugovorenu mjesečnu bruto plaću u iznosu od 14.000,00 kn;

- da je između parničnih stranaka zaključen i ugovor o pravima i obvezama za vrijeme obavljanja poslova člana Uprave – direktora (menadžerski ugovor) od 26. veljače 2018., osnovom kojega je tužitelj kod tuženika obavljao poslove predsjednika Uprave – direktora društva;

- da je 9. svibnja 2018. tužitelj opozvan s funkcije predsjednika Uprave – direktora društva;

- da je tuženik 9. svibnja 2018. donio odluku o otkazu ugovora o pravima i obvezama za vrijeme obavljanja poslova člana Uprave – direktora društva od 26. veljače 2018. i ugovora o radu tužitelja od 1. siječnja 2010., te da radni odnos tužitelja prestaje danom uručenja ovog otkaza;

- da je tužitelj narečenu odluku o otkazu ugovora o radu primio 25. svibnja 2018.;

- da tužitelj nije osporavao otkaz ugovora o pravima i obvezama za vrijeme obavljanja poslova člana Uprave – direktora društva;

- da spisu nije priložen citirani menadžerski ugovor od 26. veljače 2018., niti je predložena pribava tog ugovora za potrebe ovog postupka, ali da ni jedna od parničnih stranaka ne tvrdi da bi tim ugovorom bilo uređeno pitanje njegovog prestanka, odnosno da bi u tom ugovoru bili sadržani ikakvi uvjeti prestanka tog ugovora ili prestanka tužiteljevog ugovora o radu;

- da je protiv navedene odluke o otkazu ugovora o radu tužitelj pravovremeno, sukladno odredbi čl. 133. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17

– dalje: ZR) podnio zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, 30. svibnja 2018., na koji zahtjev se tuženik nije očitovao, nakon čega je tužitelj 26. lipnja 2018. podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari;

- da se u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja od 9. svibnja 2018. navodi da je tužitelj temeljem ugovora o pravima i obvezama za vrijeme obavljanja poslova člana Uprave – direktora (menadžerski ugovor) od 26. veljače 2018., kod tuženika obavljao poslove predsjednika Uprave – direktora društva, te budući da je 9. svibnja 2018. opozvan s te funkcije predsjednika Uprave – direktora društva, zbog osobito teških povreda koje proizlaze iz ugovora o pravima i obvezama za vrijeme obavljanja poslova člana Uprave – direktora od 26. veljače 2018. otkazuje mu se navedeni ugovor o pravima i obvezama za vrijeme obavljanja poslova člana uprave – direktora od 26. veljače 2018. kao i ugovor o radu od 1. siječnja 2010. zbog trajnog gubitka povjerenja u radnika, zbog počinjenja teških povreda radne obveze, te kako se na članove Uprave ne primjenjuju odredbe ZR-a o prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini (čl. 4. st. 4. ZR) to je tužitelju ugovor o radu otkazan, a pravne posljedice otkaza ugovora o radu nastupaju danom uručenja ovog otkaza tužitelju.

11. Cijeneći neprijepornim da je tužitelj osnovom ugovora o radu od 1. siječnja 2010. kod tuženika bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, a da je osnovom ugovora o pravima i obvezama za vrijeme obavljanja poslova člana Uprave – direktora (menadžerski ugovor) od 26. veljače 2018., obavljao poslove predsjednika Uprave – direktora društva tuženika, da tužitelj nedvojbeno predstavlja osobu iz čl. 4. st. 3. ZR-a, kao i da se prema izričitoj odredbi čl. 4. st. 4. ZR-a na tužitelja ne primjenjuju odredbe ZR-a o prestanku ugovora o radu, već se sukladno odredbi čl. 8. st. 4. ZR-a primjenjuju opći propisi obveznog prava, tj. odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO), sud prvog stupnja pozivom na odredbu iz čl. 212. ZOO-a utvrđuje da je predmetni ugovor prekinut otkazom.

12. U odnosu na razlog otkazivanja tužiteljevog ugovora o radu zbog trajnog gubitka povjerenja u radnika, ovdje tužitelja, sud prvog stupnja utvrđuje točnim navode tuženika da je iz obavijesti Županijskog državnog odvjetništva u V. broj: K- DO-12/18-68 od 28. prosinca 2018. razvidno da je navedeno državno odvjetništvo 28. prosinca 2018. podiglo pred Županijskim sudom u V. optužnicu protiv ovdje tužitelja kao okrivljenika zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 – dalje KZ/11) počinjenog na štetu ovdje tuženika, a koji je postupak rezultirao donošenjem presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj K-5/2019-17 od 15. studenog 2019., kojom je tužitelj proglašen krivim što je u razdoblju od 13. siječnja 2017. do 2. ožujka 2018. u Č., kao direktor trgovačkog društva K. d. s. d.o.o. Č. (ovdje tuženika) u tom svojstvu temeljem čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima dužan voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, postupajući suprotno citiranom propisu i koristeći svoje ovlasti s ciljem da ostvari sebi nepripadnu materijalnu korist, tijekom 2017. sklopio u ime društva sam sa sobom kao fizičkom osobom 75 ugovora o pozajmici temeljem kojih je s računa društva uplaćivao na svoj tekući račun različite novčane iznose, a suprotno čl. 249. citiranog zakona nije o davanju pozajmica obavijestio nadzorni odbor društva niti ishodio obaveznu odluku nadzornog odbora o davanju pozajmica, te tijekom 2018. u 11 navrata bez ikakve osnove uplatio s računa društva različite novčane iznose na svoj račun, s unaprijed stvorenom namjerom da novac ne vrati društvu i da ga zadrži za sebe, pa je tako u razdoblju od 13. siječnja 2017. do 2. ožujka 2018. pojedinačnim uplatama (navedenima u izreci te presude) uplatio s računa društva na svoj tekući račun ukupno 2.165.000,00 kuna, koji novac je u navedenom ukupnom iznosu uzeo i na štetu tuženika zadržao za sebe, dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i na taj način pribavio sebi znatnu protupravnu imovinsku korist te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio znatnu štetu, čime je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, označeno u čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, kažnjivo po čl. 246. st. 2. KZ/11., te za počinjeno kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a istom je kaznenom presudom ovdje tuženiku kao oštećenom dosuđen imovinskopravni zahtjev na način da je naloženo ovdje tužitelju kao optuženiku da na ime naknade štete isplati ovdje tuženiku kao oštećeniku iznos od 2.165.000,00 kn u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, a s dijelom imovinskopravnog zahtjeva za zakonske kamate na iznos od 2.165.000,00 kn ovdje tuženik kao oštećenik upućen u parnicu. Utvrđuje da je navedena kaznena presuda u cijelosti potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž 116/2020-4 od 6. srpnja 2020.

13. Stoga sud utvrđuje da citirana kaznena presuda ukazuje na počinjenje teške povrede obveze iz radnog odnosa, s time da iako je optužnica protiv tužitelja osnovom koje je vođen predmetni kazneni postupak i kaznena presuda donesena nakon sporne odluke o otkazu ugovora o radu od 9. svibnja 2018., iz narečene kaznene presude razvidno je da je tužitelj opisano kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju počinio svojim radom kod tuženika u razdoblju od 13. siječnja 2017. do 2. ožujka 2018., uslijed čega je tuženik kao poslodavac imao osnovani razlog za gubitak povjerenja u tužitelja kao radnika, a time i opravdani razlog za otkaz tužiteljevog ugovora o radu.

14. U odnosu na isticanje tužitelja da u spornoj odluci o otkazu ugovora o radu od 9. svibnja 2018. tuženik nije naveo u čemu se konkretno očituje teška povreda radne obveze, sud navedeno drži irelevantnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari iz razloga jer da se na prestanak tužiteljevog ugovora o radu ne primjenjuju odredbe ZR-a, već odredbe ZOO-a, posljedično čemu tuženik prilikom otkazivanja tužiteljevog ugovora o radu nije ni trebao imati opravdani razlog predviđen ZR-om, pa stoga niti obrazlagati postojanje razloga za otkaz.

15. Stoga, zaključuje da je osnovom citirane odredbe čl. 212. ZOO-a tuženik bio ovlašten jednostrano otkazati kako menadžerski ugovor od 26. veljače 2018., tako i ugovor o radu tužitelja od 1. siječnja 2010.

16. Posljedično navedenom, a jer se na tužitelja ne primjenjuju odredbe ZR-a, utvrđuje da tužitelj ne može tražiti utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, a time ni sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

17. Isto tako, utvrđuje da se nisu ostvarile zakonom propisane pretpostavke iz odredbi čl. 322. st. 1. i čl. 330. ZOO-a da bi se odluka o otkazu ugovora o radu tužitelja utvrdila ništetnom ili pobojnom.

18. Odluku o djelomičnom povlačenju tužbe (sniženje tužbenog zahtjeva s iznosa od 176.000,00 kn na iznos od 70.000,00 kn) sud prvog stupnja donosi pozivom na odredbu iz čl. 193. st. 2. ZPP-a, a odluku o troškovima postupka pozivom na odredbe iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

19. Pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu okolnost da se pozvao na odredbe ZOO-a, a ne na odredbe ZR-a nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

20. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj imao zaključen i menadžerski ugovor i ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da opozivom tužitelja sa funkcije predsjednika Uprave – direktora tuženika, nije automatizmom prestao i ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

21. Sklapanjem menadžerskog ugovora ostao je na snazi i ugovor o radu tužitelja sklopljen sa tuženikom na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2010., slijedom čega radni odnos tužitelja na neodređeno vrijeme nije prestao njegovim opozivom s dužnosti direktora, već je radni odnos tužitelja mogao prestati samo iz razloga i pod uvjetima propisanim prisilnim normama ZR-a.

22. Prema ocjeni ovoga suda u situaciji kada je poslodavac u odluci o otkazu naznačio da radniku otkazuje ugovor o radu zbog trajnog gubitka povjerenja prema radniku i potom tijekom postupka pojasno zašto je izgubio povjerenje u radnika dostavljajući pravomoćnu presudu kojom je radnik proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju na štetu tuženika jer ga je oštetio za ukupno 2.165.000,00 kn – tada je poslodavac na jasan i nedvosmislen način objasnio zašto je otkazao ugovor o radu radniku.

23. Pri tome gubitak povjerenja predstavlja osobito važnu činjenicu iz čl. 116. st. 1. ZR-a, odnosno opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.

24. Odredbom čl. 116. ZR-a propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštovanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije mogućnost (stavak 1.). Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji (stavak 2.).

25. Iz provedenog dokaznog postupka i pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj K-5/2019-17 od 15. studenog 2019. proizlazi da je tužitelj oglašen krivim za počinjenje kaznenog dijela protiv gospodarstva zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, označeno u čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. U tom je u postupku utvrđeno da je Ž. S. imenovan direktorom tuženika, naslijedivši na tom radnom mjestu tužitelja, te da je član nadzornog odbora A. M. na temelju knjigovodstvenih podataka početkom svibnja 2018. utvrdio da postoji problem u knjiženju rashoda tuženika, što je dovelo do otkrivanja plaćanja s računa tuženika u korist tužitelja, da je 8. svibnja 2018. u prostorijama H. d.d. održan sastanak na kojem su prisustvovali tužitelj, članovi nadzornog odbora tužitelja i T. M., direktor S. k. s. H. d.d., predmet kojeg je bilo navedeno postupanje tužitelja.

26. S obzirom da je predmetni otkaz ugovora o radu uslijedio neposredno nakon toga 9. svibnja 2018., tj. saznanja tuženika za navedeno protupravno postupanje tužitelja vezano za počinjenje predmetnog kaznenog dijela, kojim je oštetio tuženika za znatan novčani iznos, čime je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, ostvarile su se zakonom propisane pretpostavke za otkaz predmetnog ugovora o radu tužitelju u primjeni odredbi čl. 116. st. 1. i 2. ZR- a.

27. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrđena i na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

28. S obzirom na uspjeh tuženika u revizijskom stadiju postupka, istom je sukladno Tbr. 10. t. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) dosuđen trošak sastava revizije u iznosu od 248,86 eur/1.875,00 kn, dok je u preostalom dijelu u odnosu na zahtjev za naknadu troška pristojbe na reviziju u zatraženom iznosu od 106,18 eur/800,00 kn taj zahtjev odbijen, budući da spisu ne prileži dokaz o plaćenoj pristojbi na reviziju.

29. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu pozivom na odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 19. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović, v.r.