- 1 -              Poslovni broj: Usž-3454/23-2

Poslovni broj: Usž-3454/23-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članova vijeća, te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. M. M. d.o.o., zastupanog po opunomoćenici M. B., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, radi osiguranja naplate porezne obveze, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-252/2023-11 od 11. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 13. prosinca 2023.

p r e s u d i o   j e

I.              Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-252/2023-11 od 11. rujna 2023.

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.              Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/22-01/338, urbroj: 513-04-22-2 od 30. prosinca 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda P., klasa: UP/I-471-02/22-01/79, urbroj: 513-07-18-22-03 od 24. kolovoza 2022 (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

3.              Nastavno u žalbi tužitelj iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda nezakonita, a prije svega ukazuje na izostanak valjanih i relevantnih razloga na kojima je sud temeljio svoje zaključke. S time u vezi ukazuje i na primjenu standarda postavljenih u ustavnosudskoj praksi, a da je s aspekta ustavnog prava na pravično suđenje sasvim neprihvatljivo ignorirati navode stranke, kao i izbjegavanje zauzimanja pravnih stajališta o bitnim činjeničnim i pravnim pitanjima, jer takvo postupanje svakako ukazuje na arbitrarnost u postupanju i odlučivanju. Pri tome se tužitelj poziva na stajališta iznesena u pobliže naznačenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske.

4.              Tužitelj dalje u žalbi ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pri čemu daje osvrt na pojedine odredbe propisa koje smatra mjerodavnim za pravilno odlučivanje o predmetnoj stvari, a posebno navodi koji su propisani bitni elementi rješenja o ovrsi. Tužitelj u žalbi u bitnom ističe razloge zbog kojih smatra da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani u članku 171. Općeg poreznog zakona za poduzimanje mjere za osiguranje naplate na način određen u prvostupanjskom rješenju. Tužitelj tvrdi da je pogrešno utvrđenje upravnih tijela da postoji opasnost da tužitelj onemogući naplatu porezne obveze, a prije svega jer tužitelju nije utvrđeno bilo kakvo porezno dugovanje. Dodaje i da upravna tijela nisu ocijenila sve bitne okolnosti, odnosno da je tužitelj trgovačko društvo koje zapošljava cca. 90 radnika, a zbog čega je mjerom osiguranja kojom mu se nezakonito onemogućuje raspolaganje s računom dovodi u situaciju insolventnosti, jer mu se ustežu cjelokupni mjesečni iznosi troškova rada.

5.              Dalje u žalbi tužitelj ističe razloge zbog kojih smatra da je u odnosu na javnopravna tijela u provedenom postupku bio stavljen u nepovoljni položaj, a zbog čega upire i na povredu prava na pravično suđenje i jednakost oružja kao sastavni dio tog ustavnog prava. S time u vezi tužitelj dodaje i da nije imao razumnu mogućnost da u postupku ostvari svoja procesna prava, odnosno da je izostala procesna ravnopravnost, a time su dovedeni u pitanje pravni standardi i temeljna načela u ostvarivanju prava na pošteno suđenje. Pri tome tužitelj u žalbi ukazuje i na stajališta i načela izražena u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), konkretno u predmetu Korolev protiv Rusije u presudi ESLJP-a od 1. travnja 2010. (zahtjev br. 544/7/03).

6.              Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu te poništi prvostupanjsku presudu, odnosno da nakon otklanjanja nedostataka donese meritornu odluku o predmetnoj stvari na način da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti. Podredno tužitelj traži da se ukine pobijana presuda i predmet vrati sudu na ponovni postupak. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troška upravnog spora, kao i žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

7.              Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

8.              Žalba nije osnovana.

9.              Ispitujući zakonitost pobijane presude u dijelu u kojem je tužitelj žalbom osporava i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

10.              Prije svega, valja reći da prema ocjeni ovog Suda nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka, jer je prvostupanjski upravni sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a, a u obrazloženju je dao jasne i dostatne razloge na kojima je utemeljio odluku, tj. dao je razložno obrazloženje i time postupio u skladu s pravilima propisanim u članku 60. stavku 4. ZUS-a.

11.              Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da su prvostupanjskim rješenjem od 24. kolovoza 2022. tužitelju u cilju osiguranja naplate poreznih obveza i drugih javnih davanja zaplijenjena novčana sredstva u iznosu od 1.576.838,20 kn, koja ima i koja će tek pristići po svim njegovim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama, zbog vjerojatnosti da bi mogao onemogućiti naplatu nedospjelog iznosa porezne obveze. Dalje proizlazi da je navedeno rješenje doneseno na temelju podataka s kojima je raspolagala porezna uprava, uzimajući u obzir sve činjenice utvrđene u postupku poreznog nadzora provedenog kod tužitelja, a nakon kojeg je doneseno prvostupanjsko rješenje od 8. kolovoza 2022. kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 1.576.838,20 kn, na ime glavnice i pripadajuće kamate. Tim rješenjem je tužitelju naloženo da rješenje izvrši u roku od osam dana od dana izvršnosti, a što znači da se radi o poreznoj obvezi koja nije dospjela.

12.              Nadalje, iz podataka spisa, odnosno na temelju utvrđenih nezakonitosti koje su dovele do nastanka poreznog duga, a i utvrđenja da su transakcije koje su provedene kod tužitelja povezane s prijevarnim radnjama, jer je tužitelj poslovao s dobavljačima koji su povezani sa prijevarnim radnjama u svezi naplate PDV-a, jer je utvrđeno da imaju obilježja nestajućih poduzetnika, a što je sve rezultiralo uskratom prava na odbitak pretporeza, proizlazi pravilnim zaključak upravnih tijela da postoji vjerojatnost da će porezni obveznik onemogućiti naplatu porezne obveze. Stoga je pravilan i zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za poduzimanje mjere za osiguranje naplate u smislu članka 171. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ).

13.              Također iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je D. B., odgovorna osoba tužitelja, sa poslovnog računa društva pozajmljivao sam sebi gotovinu na način da je kontinuirano tijekom dvije godine podizao novac u gotovini sa bankomata, a na temelju svih utvrđenih činjenica je pravilno utemeljen zaključak da postoji vjerojatnost da bi tužitelj mogao onemogućiti naplatu nedospjelog iznosa porezne obveze.

14.              Prema odredbi članka 171. stavka 1. OPZ-a, ako porezno tijelo u tijeku postupka dokaže da postoji vjerojatnost da porezni obveznik ili porezni jamac onemogući naplatu još nedospjelog iznosa poreza, mogu se poduzeti mjere za osiguranje naplate, a daljnjim stavcima te zakonske odredbe se pobliže propisuju mjere osiguranja naplate, kao i način njihovog poduzimanja.

15.              Prema ocjeni ovog Suda, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio razloge i stajališta javnopravnih tijela te zaključio, uvažavajući obrazloženje tih rješenja, kao i podatke spisa predmeta, da se u konkretnom slučaju mogu poduzeti mjere za osiguranje naplate pri dospjelosti tražbene, tj. da je porezno tijelo dokazalo vjerojatnost da bi tužitelj kao porezni obveznik mogao onemogućiti naplatu, i da su time ispunjene pretpostavke propisane u članku 171. OPZ-a. S time u vezi prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pobliže obrazlaže na koji način se u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje postojanje propisane pretpostavke vjerojatnosti, odnosno koji stupanj uvjerenja o postojanju određenih činjenica pravnih standarda vjerojatnosti podrazumijeva, a da bi se, uz utvrđenu pretpostavku da porezna obveza nije dospjela, utvrdilo i postojanje drugog zakonom propisanog uvjeta, a to je da postoji vjerojatnost da će porezni obveznik onemogućiti naplatu.

16.              Dakle, s obzirom na razloge navedene u rješenjima javnopravnih tijela, prvostupanjski sud je prihvaćajući te razloge pravilno i potpuno utvrdio bitne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu članka 171. OPZ-a.

17.              Ovaj Sud ocjenjuje da je pobijana presuda pravilna i zakonita, kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primijenjenog mjerodavnog prava, a za odbijanje tužbenog zahtjeva pozivom na članka 57. stavak 1. ZUS-a prvostupanjski sud je dao razložno obrazloženje, tj. logične i argumentirane razloge na kojima je utemeljio presudu, a za koje postoji podloga u podacima spisa predmeta.

18.              Slijedom iznesenog, tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, tim više jer u žalbi u bitnom ističe iste prigovore u vezi osnovanosti primjene navedenih zakonskih odredbi, a koje je isticao i u upravnom sporu, kao i u tužbi, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a sa iznesenim zaključcima je ovaj Sud u cijelosti suglasan.

19.              U osvrtu na prigovor tužitelja da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju svojim postupanjem tijekom postupka onemogućio ostvarivanje načela "jednakosti oružja" na njegovu štetu, kao sastavnog elementa prava na pošteno suđenje, navodi se sljedeće:

              Polazeći od činjenice da je obveza svih sudova u Republici Hrvatskoj provoditi sudske postupke uz poštivanje svih jamstava koja su imanentna ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, a imajući na umu tužiteljeve žalbene navode, u ovom je žalbenom postupku potrebno utvrditi je li konkretni prvostupanjski upravni spor proveden u skladu s pravom na pošteno suđenje, odnosno načelom jednakosti oružja. Načelo jednakosti oružja, kao konstitutivni element prava na pošteno suđenje, zahtijeva pravičnu ravnotežu među strankama u procesnom smislu, dajući stranci razumnu mogućnost iznošenja i dokazivanja činjenica na način na koji ju ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku. Ovo načelo, kao jedan od ključnih elemenata poštenog suđenja, ne podrazumijeva obvezu suda da prihvati svaki dokazni prijedlog stranke, već da omogući stranci, pod uvjetima koji ju ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na drugu stranu u postupku, stvarno i djelotvorno, osporavati sva relevantna utvrđenja javnopravnih tijela iz upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu. Dakle, a da bi osigurao načelo jednakosti oružja u upravnom sporu, nadležan sud je obvezan voditi postupak na način koji ne favorizira nijednu stranu u sporu.

20.              Primjenjujući navedena načelna stajališta na konkretan slučaj, ovaj Sud zaključuje da tužitelj u konkretnom upravnom sporu nije ni predlagao provođenje daljnjeg dokaznog postupka, odnosno samo je osporavao zaključke i stajališta javnopravnih tijela, smatrajući njihovo postupanje nezakonitim u smislu primjene mjerodavnih odredbi, propisa, odnosno zakonske osnove za poduzimanje mjere osiguranja i zaključka tijela da su za određivanje mjere osiguranja ispunjene zakonom propisane pretpostavke.

21.              Dakle, tužitelj u bitnom prigovara zakonskoj osnovi za donošenje prvostupanjskog rješenja, a pri tome ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja bitnih činjenica, a niti predlaže u tom pravcu provođenje daljnjeg dokaznog postupka. Zbog toga se u okolnostima konkretnog slučaja ne može zaključiti da bi tijekom provedenog upravnog spora došlo do povrede ravnopravnosti stranaka, odnosno da bi tužitelj na bilo koji način bio stavljen u lošiji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku, tj. da je tužitelj onemogućen iznositi i dokazivati činjenice te osporavati relevantna utvrđenja javnopravnih tijela iz upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu, a slijedom čega nisu utvrđene postupovne povrede koje bi dovele u pitanje ostvarivanje tužiteljeva ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

22.              Budući da ovaj Sud nije ocijenio osnovanim žalbene razloge kojima tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, niti je utvrdio da postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, te je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio.

23.              Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, pa je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu 13. prosinca 2023.

                                                                                                     Predsjednik vijeća

Ante Galić, v.r.