Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-136/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i dr.sc. Leona Kovačića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĆH zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 153. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru broj K-18/2021-52 od 26. listopada 2023., u sjednici održanoj 18. rujna 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog ĆH,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog ĆH kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru od 26. listopada 2023., broj K- 18/2021-52, optuženi ĆH proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 153. stavkom 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude pa je, na temelju članka 154. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 153. stavkom 1. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora od šest godina u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11. u vezi s člankom 455. stavkom 2. točkom 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., dalje: ZKP/08.), uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. studenoga 2020. do 8. veljače 2021.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. ZKP/08. oštećena RH s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 50.000,00 eura upućena je u parnicu.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 7. ZKP/08. optuženi ĆH obvezan je snositi stvarni trošak kaznenog postupka u iznosu od 1.318,19 eura te paušalni trošak u iznosu od 150,00 eura, kao i nagradu i nužne izdatke opunomoćenice oštećenice čija će visina biti određena posebnim rješenjem, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv te presude žali se optuženi ĆH po branitelju, odvjetniku Johnu Mateku "zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni" te predlaže "…da II. stupanjski sud žalbu uvaži, a) pobijanu presudu ukinuti i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili b) preinačiti prvostupanjsku presudu u korist optuženika".

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08-24), spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog ĆH putem audio- video veze iz Kaznionice u Lepoglavi, u skladu s odredbom članka 475. stavka 7. ZKP/08-24, a u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika i branitelja optuženika, u skladu s odredbom članka 475. stavka 3. ZKP/08-24.

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. Podnoseći žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik ne konkretizira niti obrazlaže tu žalbenu osnovu. No, ispitujući pobijanu presudu s tog motrišta po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena koja povreda odredaba kaznenog postupka iz navedene zakonske odredbe. Isto tako, optuženik ne navodi u čemu bi se sastojala povreda kaznenog zakona, pa je ovaj žalbeni sud pobijanu presudu ispitao sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., te nije našao da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

8. Iz sadržaja optuženikove žalbe u bitnome proizlazi da se isti žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. i 2. ZKP/08-24). U tom kontekstu optuženik ističe da je "…jedini dokaz iskaz oštećenice, a što je posve neprihvatljivo", nakon čega analizira njezin svjedočki iskaz, te ga ocjenjuje kao "…nepouzdan, sadržajno nedosljedan, te nije u skladu sa zdravim razumom i posebnim iskustvom kako se ljudi uobičajeno ponašaju, na koncu i nerealan". Dodatno navedenom ističe kako drugi na raspravi ispitani svjedoci "nemaju nikakva neposredna saznanja o inkriminiranom događaju", štoviše, "očita je netrpeljivost spram optuženika". Optuženik u žalbi nadalje kritizira vrijednost dokaza provedenog biološkog vještačenja tvrdnjom da jedan trag miješanog DNA profilu na lijevom orukavlju njegove jakne ne potkrjepljuje tezu optužbe o njegovoj krivnji. Zaključno ističe kako "kod oštećene pregledima nisu utvrđene ginekološke ni kirurške oznake ozljeda", tako da je "sud selektivno izabrao dijelove iskaza oštećene koji ne idu u korist okrivljenika, nazvao ih životnim, logičnim i dosljednim, te u potpunosti zanemario navode okrivljenika".

8.1. Međutim, protivno takvoj argumentaciji iz optuženikove žalbe, ovaj žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud na raspravi izvedene dokaze savjesno ocijenio i to kako pojedinačno, tako i u njihovoj međupovezanosti i ukupnosti, slijedom čega su sve odlučne činjenice i činjenično stanje predmetne inkriminacije potpuno i točno utvrđeni. U tom kontekstu već sama optuženikova žalba je dijelom kontradiktorna, jer u svom uvodnom dijelu tvrdi da je pobijana presuda utemeljena isključivo na svjedočkom iskazu oštećenice, da bi u svom nastavku sadržavala tome proturječnu tezu da "prvostupanjski sud osuđujuću presudu temelji na sadržaju nalaza provedenog biološkog vještačenja". Stoga je ispravno prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke najprije izložio neosporena utvrđenja koja se tiču ubrojivosti optuženika tempore criminis, te postojanja njegove svijesti o zdravstvenom stanju oštećene RH, jer je po navodima svoje obrane kritične prigode "uočio bolesnika i bolesnicu u seksualnom odnosu", pri čemu dopušta mogućnost da je oštećenicu vidio i ranije "…jer je bila samo jedna od pacijenata" Psihijatrijske bolnice Ugljan u kojoj je on radio na radnom mjestu vozača (točka 25.1. obrazloženja prvostupanjske presude). Takvu optuženikovu svijest potvrđuje i svjedok HH, jer ga je potonji na mjestu događaja, nakon što je prekinuo njegov spolni odnos sa oštećenicom, pitao s kojeg su odjela.

8.2. U tom kontekstu neosnovano optuženik u žalbi navodi kako osim iskaza oštećenice drugi na raspravi ispitani svjedoci nemaju nikakva neposredna saznanja o inkriminiranom događaju. Ova žalbena tvrdnja je posebno pogrešna glede svjedočenja HH, iskaz kojeg opisuje tijek događaja neposredno prije ostvarenja inkriminiranog spolnog odnosa, kada je optuženik njegovim tjeranjem stvorio uvjet za realizaciju spolnog odnosa s oštećenicom kao osobom posebno ranjivom zbog njenih teških duševnih smetnji. Pritom je isti svjedok iskazivao i o okolnostima neposredno nakon optuženikove inkriminirane aktivnosti, kada mu je oštećenica pristupila i odmah se povjerila o netom počinjenom silovanju. Svi drugi na raspravi ispitani svjedoci doista nisu bili svjedoci – očevici, no, svi ti iskazi su pravno relevantni jer su opisivali zdravstveno stanje oštećenice neposredno nakon događaja, te su reproducirali što su čuli od oštećenice u takvim okolnostima neposredno nakon inkriminiranog događaja. Pritom je od osobite vrijednosti okolnost da su u pitanju zdravstveni radnici (liječnik psihijatar, medicinski tehničar i medicinske sestre), koji su po toj osnovi dali valjane podatke za ispravni zaključak suda glede vjerodostojnosti iskaza oštećenice. Isto slijedi i iz pročitanog "nalaza i mišljenja o stanju pacijentice RH, mišljenja i preporuke kliničkog psihologa te, psihosocijalne procjene za istu" (listovi spisa 78- 84), koji su dani u okviru pojedinačne procjene žrtve RH. U ocjeni vjerodostojnosti tako izvedenih personalnih dokaza ispravno je prvostupanjski sud protivno optuženikovoj tezi o netrpeljivosti izveo zaključak da nitko od ispitanih svjedoka nije imao motiva neosnovano ga teretiti, pri čemu je ocjena dokaza same oštećenice dodatno potvrđena i iskazima svjedoka psihijatra, psihologa, socijalnog radnika i medicinskih sestara. Niti optuženik u svojoj obrani "ne vidi motiva zašto bi ga oštećena RH neosnovano teretila". Stoga je, po ovom žalbenom sudu, zakonito prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge obrane glede psihologijsko- psihijatrijskog vještačenja oštećenice i njezinog ispitivanja na raspravi (točke 3.1. i 3.2. obrazloženja prvostupanjske presude).

8.3. S navedenim pravilno je prvostupanjski sud doveo u vezu činjenicu da je u ginekološkoj ambulanti neposredno nakon inkriminiranog događaja pregledom oštećenice utvrđena manja površinska ozljeda u vidu oderotine glutealno desno uz perianalnu regiju, što korespondira sa njezinom tvrdnjom o načinu počinjenja terećenog kaznenog djela po optuženiku. Zaključno je u tom slijedu relevantan i prihvaćeni rezultat provedenog biološkog vještačenja koje je dokazalo kontakt optuženika i oštećenice, budući je vještačenjem izuzetih DNA tragova na vanjskoj strani orukavlja lijevog rukava optuženikove jakne "utvrđen je mješani DNA profil u kojem dominira DNA profil okrivljenog ĆH, dok se preostali utvrđeni aleli miješanog DNA profila podudaraju s alelima DNA profila oštećene RH". Kraj takvog utvrđenja niti optuženik ne negira tjelesni kontakt sa oštećenicom, ali isti stavlja u drugi činjenični kontekst (njegovo otimanje nakon što ga oštećenica hvata za rukav jakne). No, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako je osnovano prvostupanjski sud kao neosnovanu otklonio takvu obranu optuženika, suprotstavljajući istu sadržaju svih drugih na raspravi izvedenih dokaza. Potonje se posebno odnosi na svjedočki iskaz HH koji je, jednako kao i sama oštećenica, iskazivao da je njihov spolni odnos prekinut upravo zvukom fotografiranja mobitelom, koje fotografiranje je poduzeo optuženik, pri čemu je mobitel kao potencijalni izvor informacija o terećenom djelu, po otklonjenoj optuženikovoj obrani, naknadno nestao kada mu je tri dana nakon inkriminiranog događaja razbijen automobil.

8.4. Stoga je po ocjeni ovog žalbenog suda prvostupanjski sud potpuno i točno utvrdio sve činjenice i činjenično stanje inkriminiranog događaja, ovlašteno i ispravno iz činjeničnog opisa terećenog kaznenog djela ispustio okolnosti koje nisu dokazane i ne predstavljaju njegovo obilježje – optuženikova navodna ejakulacija (točka 4. obrazloženja prvostupanjske presude), pri čemu je u istom tom opisu nepotrebno ostavio navod optužnice po kojem je optuženik terećeno djelo počinio "s ciljem da zadovolji svoju pohotu", jer nije u pitanju zakonsko obilježje istog.

9. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik navodi da je "kaznena sankcija određena presudom prestrogo odmjerena za predmetno kazneno djelo, uzimajući u obzir sve okolnosti". Pritom je sud, po navodima žalbe, prilikom odmjeravanja kazne uzeo u obzir samo otegotne okolnosti, a "nije cijenio niti jednu okolnost koja bi išla u korist optuženika".

9.1. No, takvi žalbeni navode proturječe navodima u pobijanoj odluci, jer je prvostupanjski sud izrijekom naveo da je "kao olakotno optuženiku cijenio činjenicu njegovog primjerenog držanja i stava pred sudom, te dosadašnju neosuđivanost" (točka 29. u obrazloženju prvostupanjske presude). Stoga, iako pogrešno prvostupanjski sud cijeni olakotnim "primjereno držanje i stav pred sudom" jer se takvo ponašanje i očekuje, činjenicu neosuđivanosti ispravno prvostupanjski sud utvrđuje olakotnom okolnošću i stavlja u relaciju sa utvrđenom otegotnom okolnosti – terećeno djelo na štetu posebno ranjive osobe zbog teških duševnih smetnji počinjeno je u prostoru Psihijatrijske bolnice Ugljan, dakle, zdravstvenoj ustanovi kao mjestu koje takvoj kategoriji osoba treba pružiti najviši mogući stupanj sigurnosti i zaštite, prvenstveno uz participaciju zaposlenika takve ustanove. Tako utvrđene olakotne i otegotne okolnosti koje su relevantne sa aspekta odmjeravanja kazne po članku 47. KZ/11., ispravno je prvostupanjski sud doveo u kontekst stupnja krivnje, kao polazišne osnove odmjeravanja kazne, tako da bi i po ovom drugostupanjskom sudu izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina trebala ostvariti svrhu koja je propisana u članku 41. KZ/11., što je valjano i detaljno obrazloženo u točki 29.1. obrazloženja pobijane odluke.

10. Slijedom svega izloženog, na temelju odredbi članka 482. ZKP/08., žalba optuženika odbijena je kao neosnovana.

U Zagrebu 18. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Juriša