Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-200/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. (OIB:...) iz O., zastupane po punomoćniku D. Š., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Š., I. K. R., I. J. i D. V. iz O., protiv tuženika A. B. d.d. (OIB:...) iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. i p. iz Z., radi ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-769/2021-33 od 15. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 18. rujna 2024.,

p r e s u d i o i  r i j e š i o  j e

I/Žalba tuženika djelomično se prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-769/2021-33 od 15. prosinca 2023. :

-potvrđuje u dijelu toč.I/izreke kojim je ništetnom utvrđen dio ugovorne odredbe čl.3. ugovora o kreditu;

- preinačava u preostalom dijelu toč.I/izreke kojim je ništetnom utvrđen dio ugovorne odredbe čl.2. ugovora o kreditu te se tužiteljica odbija s tim dijelom tužbenog zahtjeva.

-ukida u dosuđujućem dijelu sadržanom u toč.II/izreke te u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč.III/izreke te se predmet u ukinutim dijelovima vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II/U nepobijanim odbijajućim dijelovima sadržanim u toč.II/- i toč.IV/izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč.I/izreke utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu kojeg su parnične stranke sklopile 21. rujna 2005. i to u dijelu čl.3. koji glasi:" kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećemu srednjem tečaju za devize A. b. (S. b. d.d.) na dan plaćanja...", te u dijelu čl. 2. kojom je glavnica vezana za švicarski franak. Toč.II/izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici s osnova ništetnih ugovornih odredbi isplati preplaćeni iznos od 602,24 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki pobliže određene mjesečne novčane iznose od tamo navedenog dospijeća - koji obuhvaća period od 1. travnja 2011. nastavno do 1. studenog 2012. dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 0,30 Eur – odbijena. Toč.III/izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.354,49 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Nepobijanom toč.IV/izreke tužiteljica je odbijena sa preostalim zahtjevom za naknadu joj troškova postupka

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu u dosuđujućim dijelovima zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbaci tužbu podredno da odbije tužbeni zahtjev ili da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da je tužiteljica sa pravnim prednikom tuženika – S. b. d.d. O. dana 21. rujna 2005. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj 5140260452-20010370885/2005 na iznos od 11.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan korištenja kredita koji je na dan plasmana kredita iznosio 4,77924 kn/CHF, na rok otplate od 7 godina, da je na dan sklapanja Ugovora redovna kamata iznosila 7,45% godišnje, no da se ista tijekom ugovornog razdoblja mijenjala sukladno jednostranim odlukama tuženika, da je tužiteljica predmetni kredit otplatila, da tužiteljica nije bila vlasnica ni obrta, niti tvrtke te da joj prije sklapanja predmetnog ugovora nije objašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, niti da postoji mogućnost da će se tečaj CHF-a toliko povećati u odnosu na kunu, da nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora jer su sporne ugovorne odredbe bile sastavni dio standardnog, unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke na sadržaj kojih nije imala utjecaja a čime je u znatnoj mjeri narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošač (dalje: ZZP/03 – "Narodne novine" broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

5.1. Povezujući prednje izneseno sa pravnim utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa (na koja se tužiteljica u smislu odredbe čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku i pozvala) i to iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), a u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., prvostupanjski sud je zaključio o ništetnosti odnosnih ugovornih odredbi sadržanim u predmetnom ugovoru o kreditu od 21.9.2005. toviše što tuženik tijekom trajanja postupka nije dokazao da bi tužiteljicu informirao o rizicima koje nosi valutna klauzula niti o parametrima koji utječu na promjenu i visinu ugovorene kamatne stope. Naime, na navedene okolnosti predloženi svjedok D. Č. iskazivao je uopćeno bez konkretnih saznanja u odnosu na sklapanje predmetnog ugovora sa tužiteljicom koje se nije niti sjećao.

5.2. Pozivom na odredbe čl. 1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO - "Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) prvostupanjski sud je naložio tuženiku vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja navedenih ništenih ugovornih odredbi sa zateznom kamatom tekućom od svake uplate pojedinog mjesečnog iznosa do isplate utvrdivši visinu preplaćenih iznosa na osnovu provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 607,43 Eur koji predstavlja zbroj razlike između visine mjesečnih otplatnih anuiteta temeljem početno nominalno ugovorene kamate od 7,45% godišnje i stope takve kamate koja je tijekom ugovornog razdoblja mijenjana jednostranim odlukama prednika tuženika kao kreditora, a i tečaja koji je bio na snazi u času korištenja kredita i tečaja prema kojemu su plaćani mjesečni otplatni anuiteti.

5.3. Tuženikov prigovor da se na predmetni ugovorni odnos između tužiteljice i S. b. d.d. O. ne mogu primijeniti pravni učinci presuda proizašlih iz kolektivnog spora prvostupanjski sud je otklonio utvrdivši da je u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe S. b. d.d. već bila pripojena predniku tuženika - H. A.-A.-B. d.d. (tuženika u kolektivnom sporu), a da je odredbom čl. 522. stav. 3. Zakona o trgovačkim društvima propisano da upisom pripajanja u sudski registar imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja što znači da je društvo preuzimatelj sveopći pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva pa se i utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača odnose i na prednika tuženika - S. b. d.d.

6. Pobijajući prvostupanjsku odluku tuženik u opširnoj žalbi ponavlja istovjetne prigovore iznijete tijekom prvostupanjskog postupka – da se u parnici kakva je predmetna tužiteljica ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu jer u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bila na snazi odredba čl.502.c. ZPP-a, a da je predmetna tužba - tužba za isplatu, a ne naknadu štete, da nije jasno na osnovu čega je prvostupanjski sud zaključio o nepoštenju tuženika (pa opširno iznosi okolnosti za koje smatra da podržavaju tezu o njegovom poštenju), da prvostupanjski sud nije proveo tzv. test transparentnosti i tzv. test poštenosti, naglašava da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jasne, lako razumljive i lako uočljive. U vezi navedenog osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, posebice u pogledu ocjene prigovora zastare i dosuđene zatezne kamate primjenom čl. 1115. ZOO-a.

7. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a, valja ponoviti da je noveliranom odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva time da je navedena inicijalna odredba dopunjena riječima „ili isplatu“ tek ZID ZPP/19. No imajući u vidu da je utužena isplata preplaćenih novčanih iznosa posljedica utvrđenja djelomične ništetnosti odnosnih ugovornih odredbi, sa djelovanjem ex tunc i da je tuženik u smislu odredbe čl.323.stav.1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvog ugovora odnosno njegovih ništetnih odredbi to je evidentno da se pravni učinak odredbe čl.502.c. ZPP-a proteže i na predmetnu parnicu, imajući prije svega u vidu ratio te odredbe. Svako drugo tumačenje bilo bi protivno njezinoj svrsi i intenciji da se njome u širem smislu ostvari načelo ekonomičnosti i efikasnosti u postupanju.

7.1. Upravo je ranije iznesenim utvrđenjima, a kako je to i određeno odredbom čl. 502.c ZPP-a, vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužiteljica na njih i pozvala. To više što je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stav. 1. istog, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stav. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

7.2. Tome valja nadodati - da iako se pravomoćne presude iz postupka pokrenutom po tužbi Udruge potrošač protiv osam banaka između kojih i ovdje tuženika, doista ne odnose neposredno na konkretan Ugovor o kreditu, već na Ugovore o kreditu koje su tužene banke između ostalih i ovdje tuženik sklapali sa potrošačima u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a u kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci kreditora a bez utvrđenja bilo kakvih parametara koji utječu na njenu promjenu i u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, to je međutim i predmetni Ugovor sklopljen u tom periodu i sa ugovornim odredbama koje su identične onima koje su u kolektivnom sporu utvrđene kao nepoštene, slijedom čega se tužiteljica osnovano pozvala na pravna utvrđenja iz tog spora. Tuženik tijekom trajanja predmetnog postupka nije dokazao suprotno – po njemu predloženi svjedok iskazivao je uopćeno i bez saznanja u odnosu na konkretni obvezno-pravni odnos sa tužiteljicom. Stoga njegov iskaz nije dokaz da je tuženik u konkretnom slučaju pregovarao sa tužiteljicom o načinu promjene kamatne stope i da ju je informirao o parametrima o kojima ovisi njezina promjena niti da joj je na jasan i okolnosan način pojasnio rizike vezane uz ugovorenu valutnu klauzulu.

7.3. Polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, valja navesti da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (na što upućuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.). Obzirom da dakle tuženik u konkretnoj parnici nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog ugovornog odnosa sa tužiteljicom drugačiji, sud je vezan ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

7.4. Nastavno valja navesti da iako je točno da ZOO izričito dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, to navedeno međutim nije od utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude jer istom predmetni Ugovor nije utvrđen ništetnim radi toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF već iz razloga što tuženik nije tužiteljicu na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka, a time i do ništetnosti navedene odredbe kako to proizlazi i iz sadržaja ranije citiranih odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

7.5. U odnosu na odluke Suda Europske unije na koje se poziva tuženik (C-415/11 i dr.) u kojima se tumače pojedine odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva 93/13 EEZ), valja reći da se na predmetni Ugovor o kreditu ne primjenjuje naprijed navedena Direktiva budući je Ugovor o kreditu sklopljen prije nego li je Republika Hrvatska postala članica Europske unije (1. srpnja 2013.) o čemu je jasno pravno shvaćanje izrazio i Sud Europske unije u svojoj odluci C-567/2020 – Z. b..

8. No pazeći povodom izjavljene žalbe na pravilnost primijenjenog materijalnog prava (u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a) ovaj sud žalbu tuženika nalazi osnovanom u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl.2. Ugovora koja definira iznos kredita i integralno glasi - citira se: " Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Pravilnika o ovlastima, odobrava namjenski kredit za kupovinu automobila i plaćanje premije osiguranja u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize S. b. d.d. O. na dan korištenja kredita ", pri čemu tužiteljica traži da se ništetnim utvrdi dio citirane odredbe kojim je ugovorena valuta CHF prema kojoj je vezana glavnica za CFH.

8.1. Naime, za proglašenje ništavih i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka. Polazeći pri tom od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) evidentno je da odredba čl.2. predmetnog ugovora u dijelu u kojem na njezinoj ništetnosti pledira tužiteljica u predmetnom postupku, nije obuhvaćena ni pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužiteljica tijekom postupka dokazala njezinu ništetnost. Naime, sporni dio ugovorne odredbe definira glavnicu kredita izraženu u valuti CHF - prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da definira obvezu tuženika (prema odredbi čl.1065. ZOO/91 važećeg u času sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) a ne obvezu tužiteljice kao potrošača niti je istom tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora.

8.2. Iz cjelovitog sadržaja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. jasno proizlazi da se ništetnost ugovornih odredbi

u

o valuti uz koju je vezana glavnica (CHF) vezuje uz utvrđenje da je kredit odobren kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema tečaju važećem na dan korištenja kredita a da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i da je upravo određivanjem tečaja na dan otplate ugovorena zaštitna klauzula odobrenog iznosa kredita čime je potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

8.3. Imajući dakle u vidu izneseno valjalo je djelomičnim usvajanjem tuženikove žalbe, pozivom na odredbu čl.373.toč.3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu toč.I izreke i odbiti tužiteljicu sa tužbenim zahtjevom radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe čl.2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je kao valuta uz koju je vezana glavnica, ugovorena valuta CHF, dok je u preostalom dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a i potvrditi pobijanu presudu u preostalom dijelu toč.I/ izreke.

9. No osnovano tuženik osporava pravilnost stajališta prvostupanjskog suda vezanog uz zastaru utužene tražbine. Naime, prvostupanjski sud u tom kontekstu tek navodi da nije protekao zastarni rok od 5 godina a koji da teče od pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu, a navodi konkretne razloge - od kada zastara teče u odnosu na koju utuženu tražbinu imajući u vidu da je utužena tražbina i s osnova ništetne ugovorne odredbe o kamati koja je promjenjiva prema odluci kreditora i tražbina s osnova ništetne ugovorne odredbe s osnova valutne klauzule u CHF. Tome valja nadodati da su navedene tražbine, koje iz aspekta zastare imaju različit vremenski početak, zbirno dosuđene pa je nejasno koji iznos je s koje osnove dosuđen. Navedeno ne proizlazi ni iz razloga obrazloženja pobijane presude.

9.1. Stoga valja naglasiti da je (i) Vrhovni sud Republike Hrvatske u Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) naveo da – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (u pogledu utvrđenja vezana uz ugovornu odredbu o promjenjivoj redovnoj kamati) postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli presudom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te da je predmetna tužba podnesena 8.7.2021. – za zaključiti je da je tražbina s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate – u zastari.

10. Obzirom na prethodno izneseno valjalo je djelomičnim usvajanjem tuženikove žalbe, pozivom na odredbu čl.369.stav.1. ZPP-a ukinuti dosuđujući dio toč.II/izreke a i odluku o troškovima postupka te predmet u ukinutim dijelovima vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

10.1. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu napomene sadržane u ovoj ukidnoj odluci te novom odlukom o kondikcijskom zahtjevu tužiteljice odlučiti i o svim troškovima postupka pa i žalbenog. Za svoje stajalište o prigovoru zastare dat će jasne i određene razloge imajući u vidu napomene na koje mu je ukazano toč. 9.1. ovog obrazloženja.

10.2. Prilikom odlučivanja o svim troškovima postupka prvostupanjski sud će imati u vidu i da je vrijednost predmeta spora u tužbi (i nastavno) određena iznosom od 11.000,00 kn (sada : 1.459,95 Eur) te da na istu tuženik nije stavljao nikakve primjedbe.

11. U nepobijanim odbijajućim dijelovima sadržanim u toč.II/- i toč.IV/izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

12. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl.166.stav.3. ZPP-a).

U Varaždinu 18. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec v.r.