REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-428/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Point-Split d.o.o., Split, Ivana Merza 8, OIB 92462019127, kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Ljubičić i Željko Vrdoljak, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Grada Splita, Split, Obala kneza Branimira 17, OIB 78755598868, kojeg zastupa punomoćnik JD, dipl. iur., radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5552/2015-4 od 10. listopada 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-443/2014 od 15. svibnja 2015., u sjednici održanoj 18. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja se djelomično odbija kao neosnovana u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5552/2015-4 od 10. listopada 2018. u dijelu točke II. izreke kojom je presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-443/2014 od 15. svibnja 2015. preinačena u dijelu točke I. izreke tako da je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Grad Split za isplatu zatezne kamate koja teče na iznos od 817.223,23 kn (osamstosedamnaesttisućadvjestodvadesettri kune i dvadesettri lipe) od 1. siječnja 2005. do 13. ožujka 2006. i na iznos od 1.116.736,31 kn (milijunstošesnaesttisućasedamstotridesetšest kuna i tridesetjedna lipa) od 1. siječnja 2005. do 9. rujna 2007.

II. Revizija tuženika Grada Splita odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I. Revizija tužitelja djelomično se prihvaća, ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5552/2015-4 od 10. listopada 2018. u dijelu točke II. izreke kojom je presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-443/2014 od 15. svibnja 2015. preinačena u dijelu točke I. izreke tako da je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Grad Split za isplatu 1.774.538,64 kn (milijunsedamstosedamdesetčetiritisućepetstotridesetosam kuna i šezdesetčetiri kune) sa zateznom kamatom na taj iznos od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. i u odluci o parničnim troškovima i u tome dijelu predmet vraća drugostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, donesenom u vrijeme kada je u postupku uz tuženika Grad Split, kao drugotuženika, kao prvotuženik sudjelovao i HBH d.o.o., Split, Brune Bušića 1a, OIB 99000869410, (dalje: HBH) u odnosu na kojega je postupak u prekidu, odlučeno je:

„1. Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Dužni su tuženici ad.1. i 2. u roku od 15 dana i solidarno, pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 3.708.498,18 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. siječnja 2005.g. pa do 31. 12. 2007. u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. pa do 29.6.2013. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 30.6.2013. do isplate po stopi zatezne kamate koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam (8) postotnih poena.“

2. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Dužni su tuženici ad.1. i 2. u roku od 15 dana i solidarno, pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 26.006,16 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. siječnja 2005.g. pa do 31. 12. 2007. u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. pa do 29.6.2013. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 30.6.2013. do isplate po stopi zatezne kamate koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam (8) postotnih poena.“

3. Dužni su tuženici, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, solidarno naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 525.987,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi zatezne kamate koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam (8) postotnih poena, koja kamata teče od presuđenja pa do isplate, dok se tužitelj odbija za više zatražene troškove postupka u iznosu od 12.519,50 kn.“

2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„I. Odbija se kao neosnovana žalba dugotuženika Grada Splita i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-443/2014 od 15. svibnja 2015., u točki 1. izreke u dijelu u kojem je naloženo drugotuženiku solidarno s prvotuženikom isplatiti tužitelju iznos od 1.933.959,54 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 817.223,23 kn teku od 14. ožujka 2006. i na iznos od 1.116.736,31 kn od 10. rujna 2007., do 31. prosinca 2007. u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 29. lipnja 2013. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 30. lipnja 2013. do isplate po stopi zatezne kamate koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam (8) postotnih poena i u točki 3. izreke u dijelu u kojem je naloženo drugotuženiku solidarno s prvotuženikom naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 226.505,48 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-443/2014 od 15. svibnja 2015.u dijelu točke 1. izreke u kojem je naloženo drugotuženiku Gradu Splitu solidarno s prvotuženikom isplatiti tužitelju iznos od 1.774.538,64 kn, s pripadajućom kamatom i u dijelu u kojem je naloženo platiti na iznos od 817.223,23 kn zakonsku zateznu kamatu od 1. siječnja 2005. do 13. ožujka 2006. i na iznos od 1.116.736,31 kn od 1. siječnja 2005. do 9. rujna 2007., te u točki 3. izreke u dijelu u kojem je naloženo naknaditi parnični trošak u iznosu od 299.482,02 kn i sudi:

1. Tužiteljev zahtjev prema drugotuženiku a solidarno s prvotuženikom, za isplatu

iznosa

od

1.774.538,64

kn

(milijunsedamsto- sedamdesetčetiritisućepetstotridesetosam kuna i šezdesetčetiri kune) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 29. lipnja 2013. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 30. lipnja 2013. do isplate po stopi zatezne kamate koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam (8) postotnih poena, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate koja teče na iznos od 817.223,23 kn (osamstosedamnaesttisućadvjestodvadesettri kune i dvadesettri lipe) od 1. siječnja 2005. do 13. ožujka 2006. i na iznos od 1.116.736,31 kn (milijunstošesnaesttisućasedamstotridesetšest kuna i tridesetjedna lipa) od 1. siječnja 2005. do 9. rujna 2007., u odnosu na drugotuženika, odbija se kao neosnovan.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka

u

iznosu

od

299.482,02

kn

(dvjestodevedesetdevettisućačetiristoosamdesetdvije kune i dvije lipe), u odnosu na drugotuženika.“

3. Protiv drugostupanjske presude revizije su, na temelju članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), podnijeli i tužitelj i tuženik Grad Split, svaki od njih pobijajući ju u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle, tužitelj u točki II., a tuženik u točki I. izreke, pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava.

4. Niti jedna od stranaka nije odgovorila na reviziju protivne stranke.

5. Odlučujući o revizijama stranaka, koje su obje s obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanoga dijela presude i na to da je drugostupanjska presuda donesena primjenom članka 373.a ZPP dopuštene na temelju članka 382. stavka 1. u vezi s člankom 497.a ZPP i stavka 3. toga članka ovaj je sud drugostupanjsku presudu ispitao u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s člankom 392.a stavkom 1. ZPP, uzevši u obzir da je člankom 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

6. Tuženikova revizija nije osnovana.

7. Predmet spora u revizijskome stadiju zahtjev je tužitelja da mu tuženik grad Split, solidarno s tuženikom HBH d.o.o., plati 3.708.498,18 kn sa zateznim kamatama.

8.1. Prvostupanjski sud je odlučio kako je to navedeno u točki 1. obrazloženja ove odluke utvrdivši:

- da je između Grada Splita i HBH 18. prosinca 2003. sklopljen Ugovor o organizaciji i financiranju izvođenja objekata komunalne infrastrukture (dalje: Ugovor/2003) kojim su uređeni njihovi odnosi u vezi s obvezom HBH prema Gradu Splitu za plaćanje komunalnoga doprinosa, a smisao toga ugovora je u tome da se kod izvođenja radova na objektima komunalne infrastrukture vrijednost izvedenih radova prebija s dugovanjem za komunalni doprinos,

- da se u takvome pravnom odnosu Grad Split zaštitio od možebitnog "napuhivanja" jediničnih cijena i količine izvedenih radova tako da je prema Ugovoru/2003 Grad Split, prilikom sklapanja ugovora o građenju, za koje je ugovoreno da će ih HBH sklopiti s izvođačem radova, ovlašten odabrati i tko će izvoditi radove i po kojoj cijeni te imenovati nadzorno tijelo, a člankom 4. stavkom 2. Ugovora/2003 Grad Split je ovlastio tuženika HBH da s izabranim izvođačem, ovdje tužiteljem, sklopi ugovore o izvođenju radova „u ime i za račun Grada Splita“, tako da je tuženik Grad Split bio investitor odnosno naručitelj radova, koji su se izvodili na objektima komunalne infrastrukture, javnome dobru, te je tužitelj s HBH sklopio 12 ugovora o građenju,

- da je ugovoreno da bi u takvome odnosu izvođač radova, ovdje tužitelj, ispostavljao privremene situacije putem obveznika komunalnoga doprinosa HBH prema Gradu Splitu, a Grad Split bi nakon prihvaćanja privremene situacije, umanjio obvezniku HBH dužni iznos komunalnoga doprinosa, te bi HBH isti iznos trebao platiti izvođaču,

- da je tijekom takvoga odnosa i djelomične isplate tužitelju Grad Split, 7. ožujka 2008, donio zaključak o raskidu ugovora Ugovora/2023 s HBH te dio radova, nesporno, tužitelju nije plaćen,

- da je, s obzirom na dogovorene upute o načinu plaćanja između tužitelja, Grada Splita i HBH uspostavljen odnos asignacije iz čl. 1020. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/906, 112/99 i 88/01dalje: ZOO), tako da je uputilac Grad Split, upućenik HBH, a primatelj upute tužitelj.

8.2. Prvostupanjski sud zaključuje da je Grad Split dužan platiti preostalu cijenu izvedenih radova, čiji je iznos utvrdio na temelju izvedenih dokaza, između ostaloga i vještačenjem, kao naručitelj, a iz odnosa između Grada Splita, HBH i tužitelja da proizlazi i solidarna odgovornost HBH uz Grad Split prema tužitelju.

9.1. Drugostupanjski sud smatra pravilnima zaključke prvostupanjskoga suda glede osnove obveze Grada Splita prema tužitelju (koja je solidarna s HBH, u odnosu na kojega je, kao tuženika uz Grad Split, u vrijeme donošenja drugostupanjske presude postupak u prekidu, a ocijenjeno je da se odluka može donijeti samo u odnosu na tuženika Grad Split, jer su tuženici obični suparničari).

9.2. Međutim, drugostupanjski sud smatra da tužitelju ne pripada cjelokupni prvostupanjskom mu presudom dosuđeni iznos jer da su samo tužiteljeva šesta i sedma neplaćena privremena situacija predmet ovoga spora, prema kojima tužitelju pripada 1.933.959,54 kn sa zateznim kamatama, s time da mu ni na taj iznos ne pripadaju kamate od dana kako je to presudio prvostupanjski sud, a zbog drukčijega dana dospijeća.

10.1. Tuženik je u uvodnome dijelu revizije naveo da drugostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava. U nastavku revizije, međutim, uopće ne navodi o povredi koje postupovnopravne odredbe bi se radilo i kojim postupkom ili propustom suda bi ona bila počinjena. Preostali sadržaj revizije pretežno se odnosi na prepričavanje toga što su sudovi presudili i kako su svoje odluke obrazložili, s tek jasnim stavom revidenta da odlukom drugostupanjskoga suda djelomično nije zadovoljan, ali i bez iznošenja jasnih razloga kojima bi se zaključci nižestupanjskih sudova osporavali. Tuženik je, dapače, u reviziji naveo da „se ne želi upuštati u daljnje elaboriranje i tumačenje zauzetih stavova od strane drugostupanjskog suda“ (iako ih nije ni elaborirao ni tumačio ni prije toga navoda). U nastavku revizije tuženik zapravo komentira tek svoj odnos s HBH, ali bez stava o tome kako on utječe na njegovu obvezu prema tužitelju s obzirom na činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestupanjskih sudova.

10.2. Kako obje nižestupanjske presude, glede prihvaćenoga dijela tužbenog zahtjeva, sadrže jasne razloge utemeljene na logičnome obrazloženju o tome kako su utvrđene odlučne činjenice i na njih primijenjeno materijalno pravo, proizlazi da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka ne postoji.

10.3. Iz revizije se ne može zaključiti ni zašto, na utvrđenu činjenicu da su ugovori o građenju s tužiteljem kao izvođačem sklopljeni u ime i za račun Grada Splita kao naručiteljem, ne bi bilo pravilno primijenjeno materijalno pravo glede zaključka da je Grad Split dužan platiti cijenu izvedenih radova. Naime, takva je obveza propisana člankom 630. stavkom 1. ZOO. Zato nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

11. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je tuženikova revizija podnesena odlučeno je na temelju članka 393. stavka 2. ZPP kao u točki II. izreke presude.

12. Tužiteljeva je revizija djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

13. Iako tužitelj u reviziji navodi da drugostupanjsku presudu pobija u cijeloj točki II. njene izreke, kojom je odbijen ne samo njegov zahtjev za isplatu 1.774.538,64 kn sa zateznim kamatama već djelomično i zahtjev za isplatu zateznih kamata na preostali, dosuđeni mu iznos od 1.933.959,54 kn za određeno razdoblje, revizija ne sadrži niti jedan navod ni razlog pobijanja drugostupanjske odluke u tome dijelu, odnosno, tužitelj ničim ne obrazlaže koja bi u tome dijelu bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnoga postupka i zašto, a ni zašto bi, s obzirom na utvrđenja drugostupanjskoga suda glede dospijeća tužiteljeve tražbine i, posljedično, tijeka zateznih kamata na nju, bilo pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Zato nije ostvaren niti jedan od revizijskih razloga pa je na temelju članka 393. stavka 2. ZPP odlučeno kao u točki I. presude.

14. Osnovano, međutim tužitelj ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnoga postupka u odnosu na zaključak drugostupanjskoga suda o neosnovanosti tužiteljeva zahtjeva za isplatu 1.774.538,64 kn sa zateznim kamatama. Taj zaključak je u drugostupanjskoj presudi obrazložen šturim navodom kako „predmet ovog spora je neplaćena šesta privremena situacija od 6. ožujka 2006. u iznosu od 817.223,23 kn (dio) i sedma privremena situacija od 12. prosinca 2007., u iznosu od 1.116.736,31 kn, što ukupno iznosi 1.933.959,54 kn.“. Osim toga navoda, još je navedeno jedino to da je i prethodnom drugostupanjskom odlukom, kojom je prvostupanjska presuda bila ukinuta, prvostupanjski sud upućen utvrditi samo to je li tužitelju isplaćena cijena zaračunata tima dvjema situacijama. Iz takve tvrdnje nije jasno misli li drugostupanjski sud da tužitelj nije ni zahtijevao više od 1.774.538,64 kn sa zateznim kamatama, kada više od toga, navodno, „nije predmet spora“. U tome je slučaju prvostupanjsku presudu trebalo djelomično ukinutu zbog prekoračenja zahtjeva (članak 369. stavak 5. ZPP). Pravilno tužitelj u reviziji u biti ukazuje na to da je on taj koji određuje što je predmet spora prema visini tužbenoga zahtjeva. Iz sadržaja predmetne tužbe proizlazi doista da je tužitelj ustvrdio da mu nije plaćeno 3.734.504,34 kn (od čega je 26.006,16 kn pravomoćno odbijeno i nije predmet postupka ni u ovome njegovome revizijskom stadiju), odnosno cijena svih radova koje je izveo umanjena za iznos koji mu je isplaćen. Ne proizlazi da se tužitelj izričito ograničio na navedene dvije situacije. Druga je pak stvar je li tužitelj dokazao cijelu visinu zahtjeva, odnosno, je li dokazao samo osnovanost tražbine prema šestoj i sedmoj privremenoj situaciji. Takvim je obrazloženjem, zbog njegove opisane nejasnoće, počinjena bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP.

15. Zato je na temelju članka 394. stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

16. U ponovljenom će postupku drugostupanjski sud ponovno odlučiti o tužiteljevoj žalbi protiv dijela prvostupanjske presude opisanoga u točki I. izreke rješenja.

17. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju članka 166. stavka 3. ZPP (točka II. izreke rješenja).

Zagreb, 18. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek