REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-345/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Dubrovnika, Dubrovnik, Pred Dvorom 1, OIB 21712494719, kojeg zastupaju punomoćnice Iva Jurasović, dipl. pravnica i Matea Šagarjelo Brbora, dipl. pravnica, protiv tuženika Applicon Tours d.o.o., Dubrovnik, Josipa Kosora 42, OIB 71222607758, kojeg zastupa punomoćnik Ante Kačić, odvjetnik u Dubrovniku, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3590/2021-2 od 6. lipnja 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-22/2019 od 8. lipnja 2021., u sjednici održanoj 18. rujna 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama I. i III. njene izreke kojima je djelomično na snazi održan platni nalog iz javnobilježničkoga rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati 363.200,00 kn sa zateznim kamatama i da mu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 6.892,00 kn.
2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 3915/2022-2 od 9. studenoga 2022., zbog pravnoga pitanja: „Jesu li odredbe čl. 82. i 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama prisilne norme s kojima svaki opći akt mora biti usklađen kako bi proizvodio pravne učinke?“, pri čemu je ocijenjeno da je u vezi s tim pitanjem u pobijanoj presudi izraženo shvaćanje suprotno onome izraženome u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1533/2019 od 11. studenoga 2021.
3. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio ovome sudu da ju odbije kao neosnovanu.
4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 1. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tuženik revizijom i pobija i kako je ona i dopuštena, i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena, vodeći računa o tome da je stavkom 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih ju podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.
5. Revizija je neosnovana.
6. Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu 363.200,00 kn sa zateznim kamatama s osnove naknade za zaustavljanje turističkih autobusa na području Pile – Ploče u razdoblju od studenoga 2014. do konca studenoga 2015., a na temelju Odluke Gradskog vijeća Grada Dubrovnika o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima klasa 363-0/14-09/02, urbroj 2117/01-09-14-16 od 29. rujna 2014. (dalje: Odluka/14). Tuženik tražbinu osporava, i u revizijskome stadiju postupka, pozivom na to da je Odluka/14 upravni akt koji nije u skladu sa zakonom, konkretno da predviđeno mjesto za zaustavljanje i parkiranje turističkih autobusa nije u sladu s člancima 82. i 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13 i 158/13, dalje: ZSPC), kojima je propisana najkraća dopuštena udaljenost takvih mjesta od pješačkoga prijelaza te u odnosu na znak za zaustavljanje, te se poziva na to da su nižestupanjski sudovi trebali primijeniti institut ekscepcije ilegalnosti.
7. Zbog istoga pravnoga pitanja revizija je dopuštena obveznicima plaćanja naknade za zaustavljanje turističkih autobusa na području Pile – Ploče na temelju odluka Gradskog vijeća Grada Dubrovnika o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima i u predmetima ovoga suda u kojima je odlučeno rješenjima Rev 428/2021-5 od 21. veljače 2023., Rev 428/2021-5 od 21. veljače 2023. i Rev 957/2022 od 3. travnja 2024. U tim su predmetima sudovi tužbeni zahtjev prihvatili izrazivši shvaćanje da upravne sporove prema članku 12. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) rješavaju upravni sudovi i Visoki upravni sud Republike Hrvatske, pa kako sporne odluke nisu poništene, ukinute ili na drugi način stavljene izvan snage u upravnom postupku, zaključili su da nisu ovlašteni ocjenjivati njihovu zakonitost, odnosno jesu li u suprotnosti određenim propisima, kako su to tvrdili tuženici Sudovi su u tim predmetima izrazili i shvaćanje da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje zahtjeva Ustavnom sudu Republike Hrvatske u skladu s člankom 37. stavkom 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/99, 29/02 i 49/02, dalje: UZUS) jer predmetna odluka nema značaj propisa čiju zakonitost ispituje Ustavni sud, već općeg akta čiju zakonitost je ovlašten ispitivati Visoki upravni sud Republike Hrvatske, na temelju članka 12. stavka 3. točke 2. ZUS.
9. U navedenim rješenjima ovoga suda prilikom odgovora na identično pitanje, izražena su sljedeća shvaćanja:
- da je prvostupanjski sud kao parnični sud bio dužan odgovoriti na prigovore tuženika koji se odnose na navodnu nezakonitost podzakonskoga propisa, koji je prema navodima tuženika u suprotnosti sa ZSPC, a ta nadležnost da proizlazi iz članka 37. stavka 1. UZUS, prema kojemu, ako sud u postupku utvrdi da drugi propis koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom.
- da slijedi zaključak da je sud bio ovlašten i dužan, u slučaju isticanja prigovora neposredne primjene zakona zbog nesuglasnosti s Ustavom i zakonom općeg akta jedinice lokalne ili područne samouprave, a koji je pravna osnova obveze koja se u postupku osporava, ispitati je li donošenju predmetnoga podzakonskog propisa prethodila na zakonu utemeljena pravna procedura (pribavljanje suglasnosti ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i izrada prometnog projekta) i imajući u vidu u prigovoru iznesene razloge ocijeniti je li isti dostatno osnovan, u kojem slučaju je dužan obavijestiti Visoki upravni sud Republike Hrvatske o potrebi pokretanja po službenoj dužnosti postupka ocjene zakonitosti općeg akta, odnosno podnijeti zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti drugog propisa, a u slučaju kada parnični sud ocijeni prigovor neosnovanim, dužan je iznijeti i obrazložiti dostatne i pravno relevantne razloge za svoju ocjenu, a ne zadovoljiti se pukom konstatacijom da podzakonski akt nije poništen ili na drugi način stavljen izvan snage, jer time nije odgovorio na odlučne prigovore tuženika.
10. Istaknuto je da je, u odnosu na eventualni propust stranke da sama, u skladu s člankom 83. ZUS, inicira pokretanje postupka ocjene zakonitosti općeg akta, Ustavni sud Republike Hrvatske je zauzeo shvaćanje da u državi utemeljenoj na vladavini prava zahtjev na postupanje tijela sudbene vlasti, koje je nedovoljno povezano uz korištenje ovlasti tog tijela, preteže nad pravom stranke u postupku na podnošenje obavijesti u smislu članka 83. stavka 2. ZUS, odnosno zahtjeva u smislu članka 83. stavka 1. toga Zakona ili prijedloga u smislu članka 38. stavka 1. USUZ (Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4024/2019). Također je navedeno da su takva pravna shvaćanja zauzeta i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1533/2019 od 11. studenoga 2021., utemeljenoj na, u bitnom, podudarnome činjeničnom i pravnom stanju.
11. Međutim, tuženik u ovome predmetu zanemaruje da je prvostupanjski sud, očitujući se na njegove prigovore, na temelju izvedenoga dokaznog postupka, utvrdio i obrazložio da je odluka na temelju koje tužitelj od tuženika zahtjeva plaćanje donesena na temelju valjane zakonske procedure utemeljene na odredbama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine br. 33/01, 60/01, 129/05, 28/06, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12 i 19/13), Zakona o cestama (Narodne novine br. 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14), odredbama ZSPC-a, Prometnom elaboratu za regulaciju zaustavljanja i parkiranja turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu te na odredbama Pravilnika o autobusnim stajalištima (Narodne novine br. 180/04 i 138/06).
12. Zato se Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1533/2019 od 11. studenoga 2021. ne odnosi na pravnu situaciju kakva je predmetna. Pri tome je za istaknuti da je u Odluci broj U-III-3171/2021 od 31. ožujka 2022. Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio da su obrazloženjem sadržaja kakvim su nižestupanjski sudovi odgovorili i na tuženikove prigovore u ovome postupku naveli relevantne i dostatne razloge kojima su neosnovanim ocijenili prigovore o nezakonitosti Odluke/14. Kod takvoga stanja stvari odgovor ovoga suda na postavljeno pitanje kako je iznesen u točkama 9. i 10. obrazloženja ove presude ne utječe na to da bi reviziju valjalo utvrditi osnovanom.
13. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojega je dopuštena, niti oni utječu na donošenje drukčije odluke, odlučeno je na temelju članka 393. stavka 1. ZPP kao u izreci.
Zagreb, 18. rujna 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
